Razgovarao: Goran Čolakhodžić / FOTO @Vesna Zednik
Mate Maras (Studenci kod Imotskog, 1939.) po širini i važnosti svojeg opusa jedan je od najvećih hrvatskih književnih prevoditelja svih vremena. Prijevodi mu izlaze još od početka 70-ih, a čudesan je broj jezika s kojih se odvažio (i uspio) prevesti istaknuta književna djela: engleski (i staroengleski), francuski (i starofrancuski), provansalski, talijanski, rumunjski, starokastiljski i makedonski. Poznat je i kao jedini hrvatski prevoditelj koji je samostalno preveo sabrana djela Williama Shakespearea. Dodatno je zanimljivo što po svojem visokom obrazovanju nije jezičar, već matematičar i fizičar. Osim kao prevoditelj, radio je u diplomaciji, kao srednjoškolski profesor, urednik, tajnik Matice hrvatske. Također se okušao u leksikografiji (Rimarij hrvatskoga jezika) i kao književnik: objavio je roman, knjigu pjesama, komediju i filmski scenarij. Za ukupan doprinos hrvatskoj kulturi dobio je najviše hrvatsko odlikovanje za tu djelatnost, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
S profesorom Marasom razgovarali smo posebno o njegovu kratkom iskustvu rada u Rumunjskoj prije više od četrdeset godina i o njegovim prijevodima s rumunjskog jezika koji su značajno doprinijeli rumunjsko-hrvatskoj kulturnoj razmjeni.
Profesore Maras, slavan ste, da ne kažem kultni prevoditelj svjetske književnosti na hrvatski. Pored engleskog, najviše bibliografskih jedinica u Vašoj karijeri preveli ste, čini mi se, s talijanskog, ali i općenito s romanskih jezika. Najprije da Vas pitam: kako je uopće došlo do toga da ste upoznali Rumunjsku i rumunjski jezik?
U Rumunjskoj sam slučajno proveo nepunu godinu dana radeći u nekoj međunarodnoj trgovačkoj firmi. Boravio sam u Constanţi, odakle smo brodovima vozili ovce i goveda preko Crnog mora u Iran. Bio sam supercargo, brojio sam dakle stoku, obavljao administrativne poslove na engleskom jeziku i katkada plovio do Trabzona u Turskoj.
Sjećate li se kako je tada bilo živjeti u Rumunjskoj? Kako Vas se dojmila Constanţa i ljudi koje ste ondje upoznali?
Odmah moram istaknuti da sam u lijepu rumunjsku zemlju stigao ujesen 1976., u doba Ceauşescuova režima. Došao sam onamo iz ondašnje Jugoslavije u kojoj je moja domovina proživljavala posljedice hrvatskoga proljeća. Ipak se to stanje nije moglo ni izdaleka usporediti sa stanjem u Rumunjskoj. Pitate me s kim sam se upoznao ili možda sprijateljio. Kratko rečeno: ni s kim. I to je najviše nedostajalo nama strancima, koji smo inače bili iznimno zaštićeni gosti. Među domaćim ljudima vladao je opći strah, to smo osjećali na suradnicima u poslu. Upravo u to vrijeme igrala se nogometna utakmica između dviju država. Jedan Rumunj, međunarodni stručnjak za pomorsko pravo, rekao nam je na brodu: „Vi ste dragi ljudi; rado bih vas pozvao k sebi da zajedno gledamo nogomet, ali ne smijem – to je protuzakonito.“ Tada sam tek osjetio što znači teška diktatura.
Kako to da ste u tako kratkom vremenu naučili rumunjski?
Moj više-manje slučajni boravak u rumunjskom jeziku potaknuo me da ga počnem učiti. Dohvatio sam se odmah debele knjige Cours de langue roumaine, priručnika napisana za Francuze koji su htjeli učiti rumunjski. Između odlazaka i dolazaka brodova prevodio sam francusku gramatiku na hrvatski i tako sam – zahvaljujući poznavanju francuskoga i talijanskoga te obilju slavizama u rumunjskom – za nekoliko mjeseci svladao osnove jezika i zapamtio podosta riječi. I što mi je drugo preostalo nego da, kao okorjeli prevoditelj, počnem prevoditi rumunjske pjesnike. Razumije se da me je najviše privlačilo Eminescuovo djelo.
Zanimljivo je da ste se za tako kratko vrijeme prihvatili upravo glavnoga djela Mihaia Eminescua, rumunjskog nacionalnog pjesnika.
Putujući jednom zgodom u domovinu izabrao sam vlak i kola za spavanje, te sam sa sobom ponio raskošno izdanje Luceafărula gdje je osim izvornoga teksta bilo još pet raznih prijevoda te velepjesme. Dok sam uspoređivao tu višejezičnu građu i na marginama kraj melodioznih rumunjskih stihova zapisivao hrvatske varijante sadržaja i poneku rimu, začas mi je prošlo desetosatno drndanje na tvrdom krevetu. Poslije sam te prve pokušaje dugo dorađivao i brusio…
Koliko znam, Akademijin časopis Forum objavio je vaše prve prijevode s rumunjskoga; bile su to pjesme Gea Bogze (Zagreb, 1979). Jeste li u to vrijeme, pa sve do izlaska Večernje zvijezde 1995. godine, objavili još kakve prijevode s rumunjskog?
Imao sam dosta neobjavljenih prijevoda raznih pjesnika, uglavnom iz spomenute gramatike koja me je uvela u rumunjski jezik. Vi ste spomenuli da je Večernja zvijezda tiskana godine 1995. Doista, bilo je to dvojezično izdanje u nakladi Školskih novina iz Zagreba, namijenjeno hrvatskoj dijaspori u Rumunjskoj. Ali poema je prvi put izašla prije toga, u časopisu Putevi, br. 3-4 (Banja Luka, 1986). Prije i poslije toga moji prijevodi Eminescuovih pjesama pojavljivali su se u raznim hrvatskim časopisima i novinama.
I je li Vam Rumunjska na tome zahvalila?
Da. Za taj moj skromni izlet u rumunjsku književnu baštinu dobio sam u prosincu 2012. službeno priznanje rumunjske države. Bila je to nagrada za širenje rumunjskog jezika i kulture, s potpisom odgovarajućeg ministra. Dogodilo se to u Rumunjskom veleposlanstvu, kamo su me inače često pozivali.
Prije šest godina poema Večernja zvijezda izašla je u Matici hrvatskoj (Zagreb, 2014) u sklopu knjige pod naslovom Izabrane pjesme / Poezii alese, gdje je dvojezično objavljen reprezentativan izbor pjesama Mihaia Eminescua. Potom je ova knjiga predstavljena i u Veleposlanstvu Rumunjske – sjećam se kako sam osobno recitirao ulomak originala. Je li napokon Vaš prijevod Luceafărula, kapitalnog djela rumunjskog nacionalnog pjesnika, imao kakva odjeka, je li se o njemu tada pisalo ili govorilo?
Castilia Manea-Grgin[1], profesorica romanistike na Filozofskom fakultetu, objavila je u dvotjedniku Vijenac (br. 551, Zagreb, 2015) opširan članak pod naslovom Najveći rumunjski pjesnik prvi put u hrvatskom prijevodu. U njemu je napisala, osim sveobuhvatnog prikaza života i rada Mihaia Eminescua, da se „u prijevodima čarolija njegove glazbe gubi“ i dodala: „No možda se ovaj put čarolija, na temelju Eminescuovih ideja i slika, stvorila i u hrvatskom jeziku, iz pera vrhunskoga prevoditelja.“
Kakav je općenito Vaš sud o pojavi Mihaia Eminescua i njegovu književno-kulturnom značaju, posebno u kontekstu romantizma u ovom donekle rubnom dijelu Europe?
Sud o Eminescuovoj pojavi posudit ću od Augusta Kovačeca koji je u pogovoru mojim prijevodima između ostaloga napisao: „Njegova je lirika izraz patnje duha koji je rastrgnut, na osobnom i na nacionalnom planu, između nedostižnih ideala i okrutne zbilje. […] Ali osim što je pjesnik rumunjskoga naroda, Eminescu je i pjesnik vječnoga ljudskoga. Izgradio je nenadmašan lirski jezik, profinjenu i skladnu pjesničku formu, nijansiran rječnik, bogatu riznicu pjesničkih slika.“
Mogli bismo reći da je u Hrvatskoj, nakon duga zatišja, obnovljeni prevoditeljski interes za rumunjske autore, koliko god skroman, krenuo s Vašim prijevodom romana Petrua Cimpoeşua Svetac u liftu (Simion liftnicul), objavljenim 2009. Kako to da ste preveli upravo taj roman?
O tom piscu pisalo se u hrvatskim novinama kao o izvanrednom romansijeru, upravo kada nisam imao ništa na radnom stolu. Pročitao sam taj njegov sjajni, prvenstveno humoristički roman, nalazeći u sadržaju veliku sličnost s događajima u Hrvatskoj, i preveo ga za nakladničku kuću Znanje.
Osim što ste prevoditelj, okušali ste se i u ulozi pisca: objavili ste roman, zbirku pisama, knjigu poezije, scenarij… Kakav utjecaj ima sve ono što ste preveli na ono što pišete? Isto tako, što mislite – može li imati kakvu vrijednost nacionalna književnost bez upliva internacionalnih tekstova koje, dakako, posreduju prevoditelji?
Razumije se da su me svjetski velikani riječi lako uvjerili da ne smijem pisati vlastita djela kad sam relativno mnogo darovitiji kao prevoditelj. Odužio sam im se ipak na osobit način: napisao sam pjesničku zbirku u kojoj su na lijevim stranicama ulomci prijevodā, dok su na desnim stranicama moje pjesme nadahnute citatima s lijeve strane knjige. A što se tiče utjecaja prijevoda na nacionalne književnosti, čujmo što o tome otprilike kaže Puškin: „Prevoditelji su teretni konji koji kroz glib vuku kola svake književnosti.“
Koje su, po vama, bitne odlike dobrog književnog prevoditelja? Postoji li, ako ne recept, a ono barem općenit naputak za uspjeh?
Najvažnije je iznad svega poznavanje materinskog jezika; njega treba svakodnevno proučavati, usvajati i voljeti. Zatim dolazi domaće jezično blago: narodna i umjetnička književnost te posebno dobri rječnici sviju vrsta. Tek kada čovjek ovlada tim poljima nacionalne kulture, može početi oprezno prevoditi djela iz neke strane književnosti. Rezultat takva mukotrpna rada mora se uklapati u domaću baštinu, jer treba prije svega znati komu su prijevodi namijenjen. Pritom valja stalno imati na umu zlatno pravilo trojno prevođenja, tri neophodna savjeta: (a) prijevod mora biti vjeran; nijedna se riječ ne smije izostaviti i treba je prevesti po pravilima sintakse jezika-primatelja; (b) prijevod mora biti lijep u najširem smislu te riječi; dobiveni tekst treba biti estetski „konkurentan“ najboljim domaćim tekstovima; (c) prijevod mora biti nadasve razumljiv, premda to bilo pomalo na štetu vjernosti i ljepote; to vrijedi čak i za ona mjesta koja nisu razumljiva u jeziku izvornika.
Radite li trenutno na kojem prijevodu? I spremate li i štogod iz rumunjske književnosti?
Otkada sam u mirovini, svi su moji dani ispunjeni prijevodima s raznih jezika, pa i s rumunjskoga. Prije mjesec dana izašla je u Zagrebu knjiga Krivovjerje za anonimnog Borgesa (Litteris, 2020) — zbirka od osamdesetak pjesama koje je iz svojih ranijih djela izabrao sâm autor, slavni Valeriu Stancu.
[1] Povjesničarka Castilia Manea-Grgin zaposlena je na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a za Filozofskom fakultetu, na studiju rumunjskoga jezika i književnosti, drži kolegije vezane uz rumunjsku kulturu.
