Kišinjev
15. rujna
Danas sam stigao u Iaşi, prekosutra idem za Kišinjev. Pozvan sam na festival proze, preko Goethe-Instituta. Otišao sam danas na autobusni kolodvor u Iaşiu kupiti kartu za utorak, 17. rujna, u 9 sati. Ondje su me gledali kao vanzemaljca. Kako to mislite kartu za utorak? Za Kišinjev?! Karte za Kišinjev prodaju se samo u autobusu. „A ako bude previše putnika?” pitam se. Vjerojatno se izvlači ždrijeb. Ili te koji su višak putem izbacuju iz autobusa. Na kolodvoru postoji šalter za informacije, ali na njegovim vratima stoji veliki natpis NEMAMO INFORMACIJE O KIŠINJEVU. A ured je ionako zatvoren. Što ja volim teatar apsurda! Pssst! Prvi čin već je započeo.
17. rujna
Osam je sati. Autobus za Kišinjev polazi. Onaj za koji se ne izdaju karte. Bez mene, jer je pun. Pitao sam vozača kada dolazi sljedeći autobus. Gospodine, mene pitate?! A kog bih drugog trebao? Piloti aviona ne znaju! Smekšao se: pa, idući dolazi kroz sat vremena. Ali zašto bih riskirao da vam lažem? Kad možda i ne dođe. Ma nemoj! Gle, ima još poštenih ljudi u Rumunjskoj? Ili je ovaj iz Republike Moldavije?
Gotovo, već sjedim u idućem autobusu. Da budem siguran da ću ga uhvatiti, prvo sam onu šestoricu što su ostali sjediti natjerao da formiraju red. Jer ipak sam ja iz Njemačke, gdje se drži red! Ja sam bio prvi u redu i sada sjedim na prvom sjedalu, sasvim sprijeda. Jednom u životu i meni se posrećilo! Kišinjev, I’m coming! Nadam se.
Iulian Ciocan: Neka vam Bog bude u pomoći! |
Na granici smo, na izlazu iz Rumunjske. Neki vrlo veseli čovječuljci u uniformama zafrkavali su se neko vrijeme ispred autobusa. Na rukavima im piše „Rumunjska”. Potom su nestali. Nakon deset minuta jedan od njih ušao je u autobus i uzeo mi njemačku osobnu iskaznicu te otišao s njom. Idem zapaliti cigaretu. Pored mene se pojavljuje vučjak. Što ako me ugrize? Ne znam zašto mi se čini da iza ugla vidim Berlinski zid iz vremena komunizma. A ne, mislim da je to zid WC-a na granici, Bože pomozi.
Nalazimo se na ulazu u Republiku Moldaviju. Čekali smo da rumunjski carinici završe partiju šaha, tek onda su nam vratili osobne. Huraaa! Ponovno smo krenuli. Čak smo se i vozili 50 metara. Onda smo se opet zaustavili. U minibus je ušao vrlo zgodan Moldavac i uzeo moju osobnu. Ima vrlo lijepu uniformu. Htio sam ga fotografirati sprijeda, ali nije htio. Slikao sam ga kad se okrenuo leđima, ali on se najednom okrenuo, iznenadivši me, i rekao da odmah izbrišem fotografiju pa sam ga zamolio da mi on da fotografiju, na što se uzrujao. Taj čovjek očito ima ranjivu točku, neke frojdovske komplekse glede svog izgleda i to treba poštovati. Sada sjedimo i opet čekamo. Pitao sam svoje suputnike koliko se otprilike ovdje čeka. Ponekad sat, dva, rekao je jedan. Ma jednom smo stajali čak pet sati, rekao je drugi. Izašao sam iz autobusa u namjeri da napravim selfie s gospodinom u uniformi, ali me užasnut odbio, niti slučajno, rekao je. I da ne slikam ni cvijeće ni travu. Niti lokve, ništa. Mora da je priroda državna tajna u Republici Moldaviji. Sjedimo i čekamo, a Godot ne dolazi. Još je rano jutro, kiša je prestala, razvedrava se, jako je lijepo, istina, ali se ipak nadam da neću dočekati i zalazak sunca ovdje, na granici Sculeni.
U nekom trenutku su nas pustili i sretno smo stigli u Kišinjev. Veliki grad, sa širokim bulevarima. Sišao sam kraj Parlamenta. Pojavio se jedan taksi, zaustavio sam ga i zamolio da me odveze do hotela Regency. Koja ul’ca? promrmljao je taksist. I iz trećeg pokušaja, prislonivši uho njegovim krezubim ustima, razumio sam njegove riječi. A nisam znao koja ul’ca, jadan ja, mislio sam da će je taksist znati. Pa, ako ne znaš đe je otel, kako da te odvedem? I ode on. Ipak sam stigao do hotela, ali vam neću reći kako, ionako mi nitko neće vjerovati.
18. rujna
Težak je život u Kišinjevu! Jučer oko četiri popodne htio sam popušiti cigaretu na terasi pizzerije Andy’s Pizza, u središnjem parku, i došao je konobar i zamolio me da hitno izađem van. Iako je terasa već bila vani. Onda sam tu istu cigaretu htio popušiti u parku ispred terase i došao je konobar i rekao mi da onaj tko puši u Kišinjevu u parku ili na ulici nadrapa ako ga ulovi policija. Objasnio sam konobaru da sam iz Njemačke i da se tamo smije pušiti na ulici. Onda gospodine, idite u Njemačku, rekao mi je. Ali nisam htio ići u Njemačku, htio sam ostati u Kišinjevu i tamo popušiti cigaretu. Tako sam čekao dok se nije smračilo na ulicama Kišinjeva i, konačno, zapalio cigaretu. Ali odjednom sam shvatio da se njezin žar vidi u mraku, a budući da se upravo približavao policajac, bacio sam se na trbuh i progutao cijelu cigaretu skupa s filterom. Težak je život u rovovima Kišinjeva! Dobro, moram priznati da sam na kraju malo pretjerao, progutao sam samo pola cigarete, jer sam prvu polovicu već bio popušio.
U Kišinjevu ima najviše najljepših žena na svijetu po četvornom metru. OK, našla bi se još pokoja i u Buenos Airesu, ali to je predaleko. Zašto te životno važne informacije nema na Wikipediji? A tek koji osmijeh imaju… Recimo, kad mi se sinoć nasmiješila recepcionarka hotela Regency, osvijetlila je čak i rupe na cesti oko hotela, na kojima sam, vraćajući se pješke doma, skoro polomio noge.
(…)
20. rujna
Reći ću, iako mi nitko neće vjerovati: jučer sam bio u jednom selu 60 kilometara od Kišinjeva. U ružičnjaku. U kojem su ruže snažno mirisale na ruže! U blizini sam vidio grupu od desetak gusaka kako opušteno, ali vrlo disciplinirano prelaze ulicu, kao u Njemačkoj. A onda sam na radiju u autu svog prijatelja Moldavca, Nicolaea Spătarua, čuo moldavsku narodnu pjesmu s nezaboravnim moldavskim stihovima: „Naš je Ionel prava duša / za svakom ga želja kuša“. Velikodušni momci, ti Moldavci!
21. rujna
Opet sam u autobusu, vraćam se u Rumunjsku. Približavamo se granici Republike Moldavije i Rumunjske. Tko želi cigarete? upita vozač, okrenuvši se nakratko licem prema putnicima. Ima ogroman nos i pogled koji me podsjeća na Klausa Kinskog u ulozi Drakule. Nekoliko ruku digne se uvis. Ja, ja! Čovječe, zaboravio sam kupiti cigarete, a u Republici Moldaviji cigarete su šest puta jeftinije nego u Njemačkoj. Podignem sav sretan i ja ruku, a vozač mi nonšalantno dobaci dvije kutije Camela. Koliko košta? upitam nakon što završi s podjelom. Kratko me pogleda i ne odgovara. Darežljivi su ti Moldavci, ali baš toliko?! Gospodine, koliko košta, želim platiti, ponavljam iznerviran. Starija žena s leđa mi se nagne na uho: gospodine, te vam nisu za prodaju, već za prelazak granice. Nakon prelaska granice, svi lijepo vraćaju cigarete koje su dobili. Pošteni momci, ti Moldavci! I eto tako sam ostao bez cigareta.
Napuštamo dakle Republiku Moldaviju. Na prelasku granice Sculeni, mi smo jedini autobus. Zaustavljamo se i čekamo sat vremena na ulazu u Rumunjsku. Onako, da se malo priviknemo na zemlju. Carinika nema, sigurno odmaraju, k vragu, pa i oni su ljudi. Napokon se pojavljuje carinik i poziva nas u susjednu prostoriju. Putovnice se temeljito provjeravaju. Ispred mene u redu stoje moj prijatelj Nizozemac Jan Willem Bos i njegova supruga Cornelia Golna, koji putuju istim autobusom kao i ja; Cornelia ima nizozemsku putovnicu. Gospođo Cornelia, rođeni ste u Rumunjskoj, vidim? Da. Jeste li davno otišli iz Rumunjske. Da, imala sam samo sedam mjeseci. Oho! I od tada do danas niste zaboravili rumunjski! Kako lijepo! Gospodine Bos, vidim da i Vi govorite rumunjski, bravo! Naučili ste ga od supruge, zar ne? Ne.
Iaşi
2. listopada
Odsjeo sam u Iașiu, u hotelu Astoria, na trećem katu, soba 307, s prozora se vidi šator FILIT-a[1]. Jučer sam otišao iz hotela oko podneva, ali bilo je hladnije nego što sam mislio, pa sam se vratio po džemper. Popeo sam se liftom, sobarica je stajala na vratima sobe sa usisivačem u ruci namjeravajući ući. Dobar dan, soba je OK, rekao sam joj, ne treba mi ništa, možete ići u drugu sobu. Ali Vi ste danas otišli, reče mi iznenađena sobarica, trebala bih pospremiti ovu sobu. Molim?! Kako to mislite da sam danas otišao, zar ne vidite da sam tu?! Ne, gospodine, odjavili ste se, rekla je sobarica, pogledajte, tako piše ovdje na mom popisu. Molim?! Molim Vas, uzmite taj popis i bacite ga! Sada idem dolje na recepciju riješiti nesporazum. Sobarica je uzela taj popis, bacila ga i otišla u drugu sobu, a ja sam se liftom spustio do recepcije i razjasnio situaciju, recepcionar je pogledao u računalo i rekao mi da sam u pravu, ispričavajući se zbog nastalog kaosa. I opet sam ušao u lift i popeo se u sobu po džemper, ali sobarica je opet stajala pred vratima s usisivačem u ruci namjeravajući ući. Samo što je to bila druga sobarica i zapravo sam ja prvo bio na drugom katu, a ne na trećem pa je sobarica mislila da sam netko drugi, onaj koji je zaista i otišao. Problem je što su sva hotelska vrata ista i ako ne gledate brojke, nastane zbrka. Kvragu, dragi ljudi, unesite više raznolikosti!
5. listopada
Već sam tri dana u hotelu Astoria. Svaki put kad šetam Iaşiom, vidim posvuda oko sebe plakate s predsjedničkim kandidatima. Sinoć sam iscrpljen otišao u krevet oko 11 sati, ali sam se probudio ubrzo nakon ponoći, cvileći prestravljeno. Sanjao sam da je Viorica Dăncilă napisala roman i čitala iz njega u šatoru FILIT-a. Sjedio sam u mraku otvorenih očiju, iz susjedne sobe, slijeva, nekoliko minuta bez prekida čuli su se vriskovi neke žene. Mora da je jedno od ovoga dvoje: ili se seksala do iznemoglosti ili je upravo doživjela strašnu noćnu moru sličnu mojoj.
Stojim ispred Sveučilišta u Iaşiu, vruće je, sunce prži. Usporeno prolazi tramvaj oslikan lijepom zimskom slikom. Zar već? Ili je to još od prošlogodišnjeg razdoblja Djeda Božićnjaka? upita me prijateljica kojoj sam poslao fotografiju. A što da kažem, mislim da je još iz doba Djeda Mraza.
To je stvarno on, Richard Ford! It’s really he, vidim ga u predvorju hotela Unirea, smiješi mi se, čak smo i popričali, upoznaje me sa ženom. Nemam idole, ali on je jedan od njih. U šatoru FILIT-a navala na knjige. Knjiga Sumnjiv Jana Willema Bosa prodaje se vrlo dobro, dvadeset primjeraka. Mislim da ih je kupio Steinar Lone, koji se pojavljuje kao lik u knjizi. Kako je svijet malen, a slučajnosti velike: postoji stara legenda, koju mi je ispričao Mircea Cărtărescu, da je Franz Kafka, nakon što je izašao njegov prvi svezak, otišao u knjižaru i pitao koliko su primjeraka njegove knjige prodali, dvadeset, odgovori knjižničar. Imam jednog čitatelja! Imam jednog čitatelja! poviče Kafka, jer je on sam dan ranije kupio prvih devetnaest.
Jan Willem Bos: Eto, zato sam poslao Steinara, da ne bi netko posumnjao. A onda se pojavi Cornelius i oda me… Zar je to lijepo? Mircea Cărtărescu: Nije lijepo, Jan Willem! Eto vidiš što ti čine prijatelji! |
Veliki književnici koji pripadaju istoj naciji očito nalikuju jedan drugome, Francuz Mathias Énard izgledom nalikuje Francuzu Honoréu de Balzacu, a prema onome što sam vidio u restoranu hotela, pije otprilike jednake količine kave kao što je pio Balzac, dok Amerikanac Richard Ford nevjerojatno nalikuje Amerikancu Clintu Eastwoodu. I ponaša se poput Clinta u filmovima, zato i jest Amerikanac. Kad sam ga susreo na sporednom hodniku Nacionalnog kazališta u Iaşiu, prije izlaska na pozornicu, rekao sam mu Good luck, Richard!, odgovorio mi je, nacerivši se, onako cool: I don’t need it, my friend! But what do you need? upitao sam ga. Whisky, rekao mi je kroz smijeh i toliko me jako udario u leđa svojom američkom šakom da sam odletio u suprotan zid. Good old cowboy, drago mi je da sam još uvijek živ!
6. listopada
Sean Cotter, moj prijatelj Amerikanac iz Dallasa, već mjesec dana živi u Iașiu, kao stipendist stipendije FILIT za književne prevoditelje. Sean se sutra vraća u Dallas pa sam sinoć bio s njim na terasi restorana Clubul Bursei u ulici Lăpuşneanu, gdje je Sean jeo seljački omlet, a ja salatu od patlidžana s rajčicama, jer više nije bilo juhe s mesnim okruglicama. Ne znam jede li se tako u Dallasu, ali Sean je, na moje iznenađenje, htio jesti svoj seljački omlet sa salatom od cikle koju su mu zaboravili donijeti. Obojica smo pili pivo Ursus iz boce, jer im je ponestalo točenog. Dok smo jeli, zvala je Seanova supruga iz Dallasa, koja je prije dvije godine provela tjedan dana sa Seanom u Bukureštu. Do you have an omelette? Wow! rekla je i uzbuđeno dodala: pojedi papanaš[2] i za mene!! Eat a papanash for me, honey! Tako je na kraju obroka Sean naručio papanaš, ali su mu donijeli palačinku.
7. listopada
Jutro je, 7:30. FILIT je završio! Danas napuštam Iași, vraćam se u Njemačku. FILIT je bio super, ali to nije ništa novo. Evo što je novo: oko 7 sati sam u predvorju hotela vidio dvjestotinjak Kineza koji su taman bili stigli. Činilo se da su očajni. Vjerojatno se radilo o maloj obitelji iz Kine koja je malo prekasno stigla na FILIT.
11:30 Iasi me ne pušta. Trebao sam ići letom u 10, ali sam na aerodrom stigao tek u 11. Zato što sam pobrkao vrijeme polijetanja s vremenom slijetanja. To je kletva Kineza kojima si se rugao jutros na odlasku! rekao mi je Florin Lăzărescu telefonom. Vraćam se u hotel. Ako me danas vidite u centru, to nije moj dvojnik, to sam ja. Odlazim sutra, Wizzairom. Ako se ništa ne dogodi.
12:30 Vraćam se u hotel Astoria. Imate li još uvijek slobodnu sobu? upitam. Recepcionarka, vrlo cool: 307, soba koju ste imali prije tjedan dana. Sobarica mi se suučesnički nasmiješila kad sam otključao vrata. Nešto je tu sumnjivo, sve se previše ponavlja. Hoću li sad naići na Seana Cottera koji je otišao za Dallas? Hoće li nam umjesto papanaša donijeti na stol palačinke?
8. listopada
8:00 Opet sam na aerodromu. Potpuno ošamućen od zavrzlama koje se od jučer nižu, u jednom sam trenutku imao čudan dojam da sam još uvijek na FILIT-u i da me ta masa ljudi čeka u redu za autogram, ali sam shvatio da je to red za check-in. Uopće se ne miče. Budem li imao sreće, doći ću ipak na red prije polijetanja aviona, u 11 sati.
Diana Popescu: Ne razumijem, otkud ta ustrajnost u odlasku. Jan Cornelius: To je prilika da se svaki dan vozim taksijem između hotela i zračne luke. Cristina Hermeziu: Tu t’incrustes a Iaşi, rekli bi Francuzi. Osim toga, vrijeme je mošta. Sretan put! Ana Diana Coandă: Iași je, općenito govoreći, grad iz kojeg je teško otići. Moj rodni grad. |
10:00 Check-in je gotov. Slijedi kontrola ručne prtljage. Laptop i mobitel češljaju se odvojeno. Nadam se da mi neće oduzeti cigarete iz ruksaka i lajkove s Facebooka.
Alexandru Vakulovski: Sretan put! Diana Iepure: Ugodan let, bez peripetija! Adina Scutelnicu: Sretan put! Veronica D. Niculescu: Sretan put, drago mi je da smo se ponovno sreli! Jan Cornelius: Veronica, jedino što još uvijek ne odlazim! Marcel Tolcea: Zadrži svoj humor, gotov si izgubiš li ga! Gabriella Koszta: Jan, jesi li na kraju stigao? Ili si stigao, ali ne kamo si htio? |
12:00 Help! Još uvijek sam u čekaonici. Jučer sam propustio let jer sam stigao sat vremena prekasno na aerodrom. Danas sam stigao na vrijeme, ali avion polijeće s dva sata zakašnjenja. Barem. Ali ja u to ne vjerujem. Zašto mi ne kažu istinu?! Iz Iaşia se ne može otići. Tražim stan u Iaşiu.
Kathrin Kilzer: Jan, tvoji komentari su izvrsni. Od jutros se smijem, tim više što sam studirala u Iaşiu. Lidia Bradley: Groundhog Day? Beskrajan dan? Horia Marinescu: „You can check-out anytime you like, but you can never leave!” (Hotel California, Eagles) |
14:00 Još uvijek u zračnoj luci. Nema nikakve naznake da bismo mogli krenuti. Jednom sam gledao neki film s Tomom Hanksom. Glumi tipa koji živi na aerodromu jer ga nijedna država ne prima. Film se zove Terminal. Gledat ću ga ponovno na laptopu da se pripremim za budućnost.
15:00 Javili su da ipak krećemo! U 16 sati. Idem u mirni kutak, kleknut ću na koljena i pomoliti se da je to istina.
Cristina Dana Preda: Budi oprezan, tko zna što se još može izjaloviti! Matei Martin: Zatraži mikrofon i pročitaj nešto supatnicima! |
Prijevod: Marija Markić
- Međunarodni festival književnosti i prevođenja (Festivalul Internațional de Literatură și Traducere).
- Rumunjski tradicionalni desert, uštipci od svježeg sira preliveni džemom i vrhnjem.