Na posljednjem popisu stanovništva, 2011., Rumunjska je imala nešto preko 20 milijuna stanovnika, od toga oko 5.400 Hrvata, odnosno manje od 0,03%. Danas ih je vjerojatno još i manje. Broj Hrvata u Rumunjskoj, dakle, višestruko je manji od njihova broja u Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama ili zemljama Južne Amerike. Njihov udio u ukupnome broju stanovnika puno je manji negoli u, recimo, Sloveniji. Ipak, Hrvati su u Rumunjskoj priznati kao jedna od nacionalnih manjina te ostvaruju određena kulturna i politička prava, kao što su pravo na školovanje na vlastitom jeziku (djelomično) i pravo na jednoga predstavnika u Parlamentu.
Brojka bi vjerojatno bila zanemariva da hrvatsko stanovništvo nije relativno koncentrirano u dvije susjedne županije: Caraș-Severin (oko 5100) i Timiș[1] (oko 250). U te dvije županije naseljene su tri različite skupine stanovništva koje se identificiraju kao Hrvati, a osim njih spominje se i hrvatska zajednica u Sulini, u delti Dunava, danas u potpunosti asimilirana.
Danas, dakle, rumunjski Hrvati žive u jugozapadnom dijelu Rumunjske, u Banatu, na području na kojem su se stoljećima smjenjivale vlasti i mijenjale granice: u srednjem je vijeku Banat bio dio Ugarsko-hrvatskoga kraljevstva, od 16. je stoljeća postao turski pašaluk, s postupnim povlačenjem Turaka s Balkana došao je pod habsburšku vlast (1716. habsburška je vojska osvojila Temišvar), najprije kao zasebna pokrajina, da bi potom unutrašnjom organizacijom Monarhije njegov južni dio bio priključen Vojnoj krajini (1751.), dok je sjeverni nešto kasnije pripao Ugarskoj (1778.-79.), a nakon Prvoga svjetskog rata mirovnim sporazumom u Trianonu (1920.) podijeljen je između Rumunjske (veći dio), Srbije i Mađarske. Današnja šarolika etnička, kulturna, religijska i jezična situacija u Banatu posljedica je i odraz tih povijesnih okolnosti. Također, u toj složenoj slici, gotovo mozaiku, teško je pratiti putove pojedinih zajednica, osobito onih s duljom tradicijom u tim krajevima. Sigurno je, međutim, da su promjene zahvaćale i hrvatske zajednice, bilo da su ih jednostavno morale prihvatiti, bilo da su bile među njihovim donosiocima.
Hrvati u Keči i Čeneju
Na jugozapadu Rumunjske, nedaleko od grada Jimbolia, u blizini granice sa Srbijom, nalaze se sela Keča i Čenej. Danas hrvatskoga stanovništva u tim mjestima gotovo i nema – na popisu iz 2011. u Čeneju je zabilježeno četvero Hrvata (od oko dvije i pol tisuće stanovnika), u Keči 30 (od nešto manje od dvije tisuće), a danas je taj broj vjerojatno još i manji.[2] Stotinjak Hrvata nastanjeno je i u Temišvaru, pa među njima zacijelo ima i onih iz ovih sela, ali raspršenost u velikim gradovima sigurno ne djeluje pozitivno na očuvanje tradicije i identiteta.
Za razliku od ostalih mjesta o kojima će biti riječi, za ova je dva sela dobro poznato vrijeme naseljavanja. U Keču Hrvati su naseljeni 1801. godine, nakon što je Zagrebačkoj biskupiji, u zamjenu za zemlje oduzete u Pokuplju i pripojene Vojnoj krajini, dodijeljen posjed Billed u Banatu. U istome valu preseljenja kajkavci iz Pokuplja naselili su se i u Boku, Klariju i Neuzinu, mjesta koja se danas nalaze u Vojvodini. I sama je Keča, točnije njezin dio zvan Hrvatska Keča, pripala nakon Prvoga svjetskog rata prvobitno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali korekcijom granice 1924. selo je ušlo u sastav Rumunjske.
U Čeneju se 1820. naselilo sedamnaest obitelji iz Gorskoga kotara, iz Brinja, donijevši svoj čakavski govor. To je doseljenje također vezano uz reorganizaciju Vojne krajine.
Hrvati u Rekašu
Rekaš je gradić smješten istočno od Temišvara. Hrvati koji ondje žive nazivaju se Šokci i njihov govor pripada štokavskom narječju. Tako su u županiji Timiș (bila) zastupljena sva tri hrvatska narječja. Šokci su u Rekaš doselili najvjerojatnije polovicom 17. stoljeća, a na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće pristigli su i drvosječe porijeklom iz Gorskoga kotara, koji su se uskoro stopili sa Šokcima. Iako su sve do Drugoga svjetskog rata održavali veze sa sunarodnjacima u Hrvatskoj i izvan nje, nastojeći očuvati identitet, u Rekašu je na popisu 2002. zabilježeno oko 120 Hrvata, a 2011. samo 76, pri čemu je broj onih kojima je materinski jezik hrvatski još i manji. Osim štokavsko-ikavskoga govora, čuvaju još uvijek i pojedine karakteristične tradicije vezane uz blagdane.
Karaševski Hrvati
Karaševski Hrvati najstarija su, najkompaktnija i najbolje očuvana skupina Hrvata na području Rumunjske. Po apsolutnom broju (oko 5100 ukupno u županiji), ali i po udjelu u ukupnome broju stanovnika u selima u kojima žive, oni su u znatnoj prednosti pred Hrvatima iz Čeneja, Keče ili Rekaša. Nastanjuju prije svega sedam sela u županiji Caraș-Severin: Karaševo, Nermiđ, Jabalče (općina Karaševo), Lupak, Klokotič, Vodnik i Ravnik (općina Lupak). [3] U svim su tim selima u većini u odnosu na ostale narodnosti – predstavljaju barem 75% stanovništva u općini Karaševo i 86% u općini Lupak, a od ostalih se narodnosti u većem broju među njima pojavljuju samo Rumunji i Romi. Karaševo je najveće od spomenutih sela i po njemu se cijela skupina naziva karaševskim Hrvatima.
O porijeklu i okolnostima doseljenja karaševskih Hrvata ne zna se gotovo ništa. Sigurno je samo da su u Karaševu već bili nastanjeni u prvoj polovici 16. stoljeća, a sasvim vjerojatno i već u drugoj polovici 15. Brojni su istraživači ponudili teorije o njihovu podrijetlu (proglašavajući ih često Srbima katolicima, a ponekad i Bugarima ili Česima), oslanjajući se uglavnom na dijalektološke podatke, ali nijedna od njih nije u potpunosti prihvaćena.
Karaševski su govori, kao i onaj u Rekašu, štokavski, ali arhaičniji, zato su jezikoslovno zanimljivi. Ovi govori predstavljaju lingvističku cjelinu, ali i između njih ima razlika, čak i iznenađujućih na tako malom prostoru.
Kako u svojim selima Karaševci predstavljaju izrazitu većinu, karaševski govori nisu ograničeni na uporabu u obitelji i crkvi, i većina ondje nastanjenih pripadnika drugih etnija također nauči lokalni dijalekt, iako se Karaševci prilagođavaju sugovorniku i nastoje govoriti „tako da se razumijemo“. Među najstarijim stanovnicima sela ima još uvijek i onih koji i ne znaju rumunjski. Mladi su, međutim, bez iznimke dvojezični. Djeca rumunjski u pravilu uče u vrtiću i u školi, dakle izvan obitelji, u kojoj glavni jezik ostaje lokalni govor.
U ovoj tradicionalnoj zajednici još uvijek nije u potpunosti napuštena narodna nošnja – od bijeloga platna, izvezena gotovo isključivo crnim koncem, ona je svečano ruho koje se s ponosom odijeva u posebnim prigodama, kao što su krizma, vjenčanje ili npr. blagoslov u crkvi povodom srebrnoga pira. No sve je manje onih koji nošnje izrađuju i znanje izrade ne prenosi se više na mlađe generacije.
Nekoć su se Karaševci bavili pretežno ovčarstvom te uzgojem i prodajom voća, a neki su radili i u obližnjem rudniku Anina ili u tvornicama u Ričici. Od devedesetih godina, međutim, počeli su sve češće odlaziti na rad u inozemstvo. Hrvatsko državljanstvo, koje su dobivali na temelju vojnih knjižica svojih djedova i pradjedova u kojima je tridesetih godina 20. stoljeća bila upisana narodnost „Hrvat“, pomagalo im je da lakše napuste Rumunjsku i prije njezina ulaska u Europsku uniju. Na početku su često dolazili u Hrvatsku, a potom i u druge europske zemlje, kao radnici u građevini. Vrlo brzo, međutim, situacija se promijenila – sve su više iz karaševskih sela odlazile i žene, najčešće kao njegovateljice, prije svega u hrvatskim obiteljima u austrijskom Gradišću, gdje su uspostavile veze s pripadnicima hrvatske manjine, nastanjene ondje već stoljećima, a danas ugrožene. Premda su dijalektalne razlike između gradišćanskih i karaševskih govora relativno velike, upravo je jezik ono što ih povezalo – u Gradišću starije generacije, kojima je potrebna njega ili pomoć u kući, još uvijek govore hrvatski, pa se Karaševke vrlo često zapošljavaju za početak u hrvatskim obiteljima, a s vremenom, kad nauče i njemački, prihvaćaju poslove i u drugim obiteljima. Odlazak roditelja na rad u inozemstvo često znači da djeca ostaju na brigu bakama i djedovima. U novije vrijeme, međutim, mlade obitelji sve češće napuštaju Rumunjsku zajedno, nastanjujući se trajno u drugim zemljama. Val depopulacije koji je zahvatio cijelu Rumunjsku, nije, dakle, poštedio ni hrvatske zajednice.
Govore, običaje, povijest Hrvata u Rumunjskoj istraživali su, između ostalih, Emil Petrovici, Pavle Ivić, Stjepan Krpan, Ivan Birta, Mihai Radan, Sanja Vulić, Castilia Manea-Grgin, Josip Lisac, no potreba za (daljim) istraživanjem još uvijek postoji. Štoviše, s obzirom na promjene koje su donijela posljednja tri desetljeća, ona postaje urgentna.
[1] Glavni je grad županije Timiș Temišvar. Županija Caraș-Severin graniči s njom s južne strane.
[2] Istraživanje koje je planirala Katedra za rumunjski jezik i književnost moralo je zbog epidemioloških prilika biti odgođeno.
[3] Tijekom vremena iz tih su sela u manjem broju doselili i u druga banatska sela i gradove, s obiju strana granice.
