| Razgovarao: Goran Čolakhodžić |
Možda bi bilo pojednostavljeno reći da si se preselio u Hrvatsku zbog ljubavi? Je li to bio jedini razlog zašto si odlučio živjeti ovdje?
To i jest i nije pojednostavljeno. Okolnosti su bile takve da sam upoznao svoju buduću suprugu na festivalu poezije u svojem rodnom gradu, gdje sam u to vrijeme radio kao profesor logike i filozofije, ali i kao urednik lokalnih novina. Tako sam bio u tijeku s kulturnim događanjima u gradu, zahvaljujući poslu, ali i na dubljoj razini, barem kada je riječ o festivalu „Noći poezije u Curtei de Argeș“, pri čijoj sam organizaciji pomagao zbog prijateljstva s piscem Dumitruom M. Ionom. To je bio prilično velik festival za relativno malen grad – u to vrijeme na izdanjima festivala sudjelovalo bi oko stotinu gostiju, od kojih su mnogi bili stranci. Festival je Dumitru M. Ion zamislio po uzoru na festival u Strugi, u Makedoniji. Godine 2008. iz Hrvatske je pozvano dvoje pjesnika, Ana Brnardić i Miroslav Kirin. Upoznao sam Anu posljednjeg dana festivala i od tada smo ostali u kontaktu, posjećivali smo se godinu dana kad god smo imali priliku, a 2009. smo se vjenčali i ja sam se preselio ovamo. Prije toga nisam imao jasnu, konkretnu namjeru napustiti svoju zemlju, niti iz ekonomskih niti iz političkih razloga, iako su se negdje u pozadini nakupila određena iskustva koja nisam mogao zaboraviti: činjenica da je netko iz redakcije novina u kojima sam radio odlučio da se u jednom izdanju tijekom izborne kampanje objavi pohvalni tekst o lokalnom političaru, tekst koji nisam napisao, ali je bio potpisan mojim imenom, te činjenica da sam, prema ispitima koje sam polagao, trebao imati nekakvu osiguranu profesionalnu budućnost, a ne ovisiti o nekome. Takve su stvari vjerojatno stvorile u meni duboku sumnju u mogućnosti ostvarenja u tom okruženju i pojačale osjećaj ranjivosti. S druge strane, dakako, bio sam „kod kuće”. Osim toga, mislim da je to okruženje bilo u skladu s mojom naravi, ja nekako ostajem vezan uz mala mjesta, gdje god bila: uz njihov ritam, nostalgiju, intimnost i dokolicu (koje ti daju vremena i poticaja za čitanje). Na kraju, ne vjerujem da ikada zapravo napuštaš jedno mjesto radi drugog, već samo prelaziš iz jednog „izdanja” vlastitog ja u drugo.
Koja su bila tvoja očekivanja na početku i koliko je prilagodba bila teška u prvim godinama?
Ne znam jesam li ponio neko breme očekivanja, neki poseban popis. Došao sam tako, vođen entuzijazmom novog početka u osobnom životu. Bio je to na svoj način junački, a s pragmatične strane naivan potez, tim više što je jedina stvar koju sam znao raditi i za koju sam imao obrazovanje bila podučavanje filozofije i logike. Tko je diplomirao na takvom fakultetu, teško će pronaći posao u nekom drugom području. To je svakako bio slučaj s mnom, pogotovo u stranoj zemlji čiji jezik – tada još uvijek – nisam govorio. Pa iako sam poslije naučio jezik, još uvijek me opterećuje polazišni „hendikep”, radim u raznim firmama da bih se izdržavao, a u preostalom se vremenu bavim stvarima za koje mislim da imam sklonosti: pisanjem, prevođenjem, glazbom.
O zemlji onog drugog Ana i ja na početku nismo znali gotovo ništa; naša kulturna popudbina bila nam je međusobno nepoznat teritorij. Sjećam se, Ana mi je ispričala da je prije dolaska u Rumunjsku pokušavala napraviti domaću zadaću, da se tako izrazim, i saznati nešto o zemlji u koju putuje, a naš zajednički prijatelj i njezin suputnik, Miroslav Kirin, savjetovao joj je da posluša muziku Marije Tănase. Mislim da je tada upravo čitala Cioranove Suze i svece, s istim ciljem. Što se tiče glazbe, ja sam znao samo za Gorana Bregovića, kroz Kusturičine filmove, posebno Underground, koji sam tek kasnije pogledao objektivnijim okom. O piscima da i ne govorim. No, to izvorno neznanje nije bilo loša stvar: oboje smo postali dovoljno radoznali da s vremenom postanemo posrednici dviju kultura – prijevodima koje radimo zajedno, ali i svojim širim djelovanjem u kulturnom polju; to je, sigurno, bio i razlog odakle inicijativa za osnivanje dvojezičnog rumunjsko-hrvatskog časopisa Verso, na koji sam ponosan, kao i svi kolege iz redakcije.
Kako si doživio zemlju u koju si došao 2009. godine i koliko je bila slična ili različita od Rumunjske u to vrijeme?
Kada sam došao ovamo, dotaknuo sam s jedne strane dijelove poznatog svijeta (europska zemlja s europskom kulturnom baštinom u kojoj sam se mogao prepoznati, Zagreb sa svojom austrougarskom arhitekturom koja podsjeća na onu Brașova ili Sibiua) dok mi je s druge strane to bila prava terra incognita – geografski i povijesno. Prve izlete u Istru doživio sam kao poseban događaj: sve je odjednom bilo drugačije – crvena zemlja, planine bijele poput kostiju, reljefa toliko različitog od Karpata, zatim mediteranska vegetacija, ljepota malih gradova poput Rovinja ili Poreča, bistrina Jadranskog mora… Ipak, u tom idiličnom krajoliku vidjeli su se tragovi rata za neovisnost, koji su djelovali toliko svježe: kuće, zgrade koje su još uvijek nosile ožiljke metaka i granata (putovanja kroz Liku, Gospić), i to da ne bih trebao glasno govoriti o tim stvarima, barem ne u javnom prostoru. Dolazio sam iz zemlje koja je imala vlastite traume u zemlju koja još nije bila prebrodila svoje. Nekoliko slika koje sam emocionalno usvojio: ratno vrijeme, večer ili noć, Ana ima oko dvanaest godina i kreće s obitelji prema Zagrebu, automobilom. Iznad ceste pojavljuju se avioni, lovci, lete tako nisko da praktički možeš vidjeti kacige pilota; mogli bi te naciljati bilo kada, ako to požele; naglo kočenje, panični izlazak iz auta, bijeg preko polja do prve kuće gdje ti netko nepoznat otvara vrata i pruža ti zaklon. U tom pogledu, zemlja u koju sam došao bila je vrlo različita od zemlje iz koje sam otišao.
Kako se tvoj život promijenio u Hrvatskoj, ali i sama Hrvatska kao zemlja i njezino društveno okruženje, u posljednjih 15 godina?
Ne znam mogu li biti objektivan promatrač promjena u Hrvatskoj, osobito na općoj razini. Volim vjerovati da živim u zemlji koja je u velikoj mjeri prilagođena kriterijima i načelima Europske unije, zemlji u kojoj je svatko dobrodošao, pod uvjetom da poštuje njezin identitet i zakone. Ne želim idealizirati određenu političku konstrukciju, već samo istaknuti neke jednostavne stvari: poštovanje identiteta drugih, neovisno o rasi, religiji, seksualnoj orijentaciji; jednostavno da drugima želimo dobro, neovisno o tome kojim jezikom govore, povjerenje u mogućnost mirne suradnje različitih naroda ili etničkih skupina, ili barem ponašanje kao da imamo to povjerenje. Što se tiče Hrvatske, drago mi je u njoj vidjeti određenu želju za afirmacijom u različitim područjima, od sporta do kulture, energiju koja je vjerojatno potaknuta nedavno stečenom neovisnošću. Naravno, svjestan sam i određene razočaranosti, frustracije, osobito kada je riječ o gospodarstvu, životnom standardu, političkoj kulturi… Što se mene tiče, stekao sam hrvatsko državljanstvo 2022. i osjećam se prilično ukorijenjeno ovdje, a što je vrlo važno, osjećam se slobodno biti ono što jesam. Moje su interakcije s državnim institucijama, da tako kažem, zdrave; nikada nisam osjetio nikakvu napetost između sebe i države u kojoj se nalazim, što sam, naravno, osjećao u svojoj domovini: to je i normalno, lakše se posvađaš s roditeljima. Ja sam kulturni most i osjećam da doprinosim kulturi zemlje domaćina, kao i onoj domovine, koliko god taj doprinos bio mali, ali je ipak doprinos, i ponekad me zbog toga cijene. Iznad rumunjskog i odnedavnog hrvatskog identiteta stoji i taj nadidentitet – kulturni – europski. I ispod tih velikih identiteta, koji dolaze s bogatim, ali i teškim povijesnim i kulturnim teretom, ostaje identitet koji sam sâm sebi stvorio od onoga što je najvažnije, ostaje moralna konstrukcija. Volim vjerovati da imam nekoliko malih identiteta – na primjer, smatram se državljaninom parka Maksimira. Ugodno mi je to izmišljeno, ali sasvim osobno državljanstvo. Mislim da bih ti ovdje mogao podosta reći o tome što se promijenilo, kako se promijenilo ili kako smo se i ja i on promijenili. A postoji još jedno državljanstvo kojeg se ne odričem: ono posjetitelja manastira u Curtei de Argeș, izuzetno lijepog manastira u arhitektonskom smislu, u čijoj sam sjeni odrastao.
Objavio si svoju prvu zbirku poezije, Căpcăunul erbivor, 2012. godine, u nakladi Academia Internațională Orient-Occident iz Curtee de Argeș. Kako je nastalo to djelo kako je došlo do njegova objavljivanja?
Da, to je točno. Izdavačka kuća ima službenu adresu u Bukureštu, ali je stvarna distribucija knjige bila u Curtei de Argeș: od poznanika do poznanika, od prijatelja do prijatelja. To je bila moja prva knjiga, praktički nezapažena i nepoznata, ali na neki način to sam i htio: smatrao sam je temeljem, mjestom koje se ne mora nužno posjetiti, ali koje služi kao temelj budućim zdanjima. Zanimljivo je da je knjiga napisana ovdje, u Hrvatskoj, i bila je svojevrstan obračun sa sobom samim ili analiza onoga što sam bio dotada. Nikada se nisam smatrao piscem, a ni sada se ne usuđujem to misliti, iako, naravno, te stvari navodim u životopisu. Možda je to bio i nekakav psihološki trik, pokušaj da se približim svijetu svoje supruge, krugu prijatelja koji su većinom bili pjesnici i pjesnikinje (usput, dugo sam bio bliži slikarstvu i neko sam se vrijeme njime bavio). Nikada nisam imao namjeru prevesti tu zbirku na hrvatski, smatrao sam da možda nije na prihvatljivoj stilističkoj razini. Umjesto toga, novi život i novi kontekst prvi su mi put pružili potrebnu distancu od takozvane bolesti duha koju sam nosio sa sobom, a od koje, na neki način, nikada ne možeš pobjeći, ali možeš je ublažiti: mislim na melankoliju. Teme sam ponovno obradio u drugoj knjizi, u kojoj sam imao više samopouzdanja što se stila knjige tiče. Njome sam završio taj obračun s prošlošću.
Druga zbirka, Krajolici, ljudi i ptice, izašla je pet godina poslije u Hrvatskoj, u izdanju MeandarMedie. Specifičnost mu je bila i činjenica da se pojavila na hrvatskom jeziku: pisao si na rumunjskom, a prije objave knjigu smo preveli Ana Brnardić Oproiu i ja. Što se dogodilo s originalnim rukopisom, jesi li ga ikada ponudio za objavljivanje u Rumunjskoj?
Još sam i sad počašćen i sretan što se ta knjiga pojavila u izdanju MeandarMedije, kao vrlo lijepo i dobro pripremljeno izdanje, na čemu moram zahvaliti svojem uredniku Branku Čegecu. Ne znam u kojoj je mjeri doprla do šire publike ljubitelja poezije, ali drago mi je da je bila zapažena i dobila zanimljive kritike pisaca poput Marka Pogačara i Dinka Krehe, da ju je prevelo dvoje pjesnika (ti i Ana) i da je postavljena uz neke važne konceptualne knjige poezije, od kojih mi sad na pamet pada Projekt Poljska Ivana Šamije (koji mi je i drag prijatelj). Siguran sam, međutim, da je dospjela i u ruke drugih hrvatskih pjesnika, barem meni generacijski bliskih, i to mi je već dovoljno. No, imao sam vrlo malo javnih čitanja, ako uzmemo u obzir da je zbirka izašla 2017. godine, do sada svega tri-četiri, u Zagrebu, Samoboru, Rijeci i Karlovcu. Mislim da je to zbog činjenice koju si spomenuo, naime da je to ipak prijevod, pa nije percipirana kao knjiga hrvatskog autora, baš kao što u Rumunjskoj nije percipirana kao knjiga rumunjskog pisca, barem ne kao dovoljno dobra (ili atraktivna) knjiga da tamo bude objavljena. Dakle, da ti odgovorim na pitanje: ponudio sam ga, poslao sam rukopis na adrese nekoliko izdavačkih kuća, ne mnogo, u Rumunjskoj. Tamo je, kao i ovdje, teško objaviti poeziju. Nisam siguran koji je recept, ako ga uopće ima; urednici će te uvjeravati da je sve do teksta, ali ja u to (više) uopće ne vjerujem. S vremenom sam shvatio koliko je tekst malo važan u uredničkoj procjeni, a mislim da isto vrijedi i za prijevode. Uz svaku knjigu, osim teksta, dolazi i određena dodatna prtljaga, vezana uz biografiju autora, njegovu vidljivost, temu koju obrađuje, stil koji trenutno prevladava, prijašnje nagrade itd. Vjerujem da je ta prtljaga teža od samog teksta, pogotovo danas, kada mjera uspjeha više gotovo uopće ne ovisi o kritičkim filterima, već samo o naporima koje ulažeš da postaneš vidljiv. Prije svega moraš biti prisutan, na to se sve svodi – u konačnici je to salonska stvar (što je dobro za one koji imaju mnogo vremena).
Prevođenje kao proces i kao struka jedna je od važnih odrednica tvojeg života. U izvjesnom je smislu svaka prilagodba drugoj sredini ili drugoj kulturi svojevrsna transpozicija čina prevođenja u izvanknjiževni život. Kad ti je prvi put sinula misao da bi mogao, odnosno trebao postati književni prevoditelj?
To je bio sretan događaj u mojem životu. Nekako sam najprije postao prevoditelj, a onda se tek pojavila misao da je to dobro. Dok smo još živjeli u različitim zemljama, ali redovito posjećivali jedno drugo, Ana je već počela ozbiljnije učiti rumunjski jezik. Bila je upoznala Ivanu Olujić koja je tada bila (i do danas ostala) predavačica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i koja je već tada zajedno s Lucom-Ioanom Franom prevodila iz suvremene rumunjske književnosti (danas je Ivana, mogu s radošću to reći, i glavna urednica časopisa Verso). Ona nas je prilikom jednog susreta u klubu Booksa posvećenog suvremenim rumunjskim piscima pitala želimo li prevesti tada pozvanog pjesnika Cosmina Perțu. Prihvatili smo, iako tada nijedno od nas nije još dovoljno vladalo jezikom onog drugog, ali nekako smo se snašli, uz rumunjski, uz engleski, uz Ivaninu pomoć. Tako sam otkrio tu radost tumačenja, a ubrzo su se ukazale i druge prilike. Prva knjiga koju smo zajedno preveli bila je knjižica – vrlo mala, ali vrlo teška, autora koji je navijestio rumunjsku avangardu: Bizarne stranice Urmuza, pisca rođenog baš u Curtei de Argeș, ali za kojeg me vezalo više spona od pukih biografskih. Mislim da sam poslije u nekim Aninim pjesmama zapazio Urmuzov utjecaj (ne znam bi li se ona složila sa mnom), što me je razveselilo. Ali oboje smo smatrali da prevođenjem na neki način obogaćujemo vlastiti duhovni svijet. Počeci su bili obećavajući: uglavnom sam prevodio knjige koje sam sâm birao. Nadalje, za mene je, a kao što si i ti primijetio, prijevod značio više: to je bio proces kojim sam se sve više integrirao u ovdašnji društveni život.
Što ti je u početku bilo najzanimljivije, što si od rumunjske kulture želio predstaviti hrvatskoj publici i obratno? Jesu li se tvoja mišljenja u međuvremenu promijenila?
Teško je reći. Kad sam došao ovamo, moja je lektira bila više usmjerena na filozofiju nego na književnost, a još manje na suvremenu književnost. Mislim da sam jednu od svojih prvih aktivnosti promicanja rumunjske kulture održao više kao „filozof”: održao sam niz predavanja u KIC-u u Zagrebu o trojici „velikana” rumunjske kulture: Eugenu Ionescuu, Mircei Eliadeu, Emilu Cioranu. Zatim sam, nešto poslije, bio koordinator posebnog izdanja (100 godina od rođenja Emila Ciorana) časopisa Tvrđa, gdje su izašli neki novi fragmenti iz pera tog filozofa u hrvatskom prijevodu. Nisam se tada usuđivao prevoditi Ciorana, ali sam oduvijek mislio da bi njegovo djelo napisano na rumunjskom trebalo objaviti i ovdje, što je pothvat kojeg se nadam prihvatiti jednoga dana, zajedno s Anom, naravno. Ili će, možda, taj zadatak zapasti tebe. Osim toga, bio sam sklon književnosti rumunjske avangardne, bilo da se radi o prozi ili poeziji. Prva prevedena knjiga, kao što sam rekao, bile su Urmuzove Bizarne stranice, protoavangarda, ali je uslijedila revolucionarna knjiga Maxa Blechera (1909. – 1938.), Događaji iz neposredne irealnosti. Preveo sam i neke od avangardnih pjesnika, a ostao mi je još stari, neostvareni projekt: sastavljanje antologije avangardne rumunjske poezije. Osim toga, uvijek su me zanimala svjedočanstva, dnevnici koje su ostavili rumunjski intelektualci koji su patili pod represivnim režimima, međuratnim fašizmom ili poslijeratnim komunizmom, projekti su to koje nisam ostvario (osim nekih ulomaka iz Dnevnika Mihaila Sebastiana), ali ih još uvijek imam na popisu budućih prijevoda. U međuvremenu su se na popisu lektire pojavili i suvremeni rumunjski pisci, a to dugujem Ivani Olujić: na policama njezine biblioteke prvi sam put vidio niz novih imena pa sam od nje počeo posuđivati knjige. Zatim sam 2011. pozvan da kao vanjski suradnik predajem kolegij Suvremena rumunjska proza na Filozofskom fakultetu. Bila je to izvrsna prilika za mene da se uputim u suvremenu produkciju, pročitam i proberem knjige koje ću ovdje predložiti izdavačima. Ipak, to nije dugo potrajalo jer sam morao dati otkaz zbog noćnih smjena koje sam tada radio. U međuvremenu, mislim da se ništa nije promijenilo na popisu mojih prevoditeljskih želja, ali imam sve manje vremena za čitanje, a knjige koje prevodim s Anom više nisu isključivo moj izbor, već ponekad prijedlozi izdavača, prijedlozi koji ipak uvelike odgovaraju našem kulturnom horizontu – i koje slobodno možemo prihvatiti ili ne prihvatiti.
Jedno teško pitanje: misliš li da u Hrvatskoj postoji stvarno zanimanje za rumunjsku kulturu, a u Rumunjskoj za hrvatsku? Ako je tako, zašto? A ako nije – opet zašto?
Da, mislim da postoji pravo zanimanje, barem u Hrvatskoj, za rumunjsku književnost (s obzirom na to da tu stranu lakše vidim). Moguće je, međutim, da smo već dosegnuli vrh vala. A kad smo već kod vala, najvjerojatnije je interes za rumunjsku književnost uvelike otvorio novi val rumunjskog filma. Svi smo mi zapravo prevodili ne samo knjige, nego i filmove ili dokumentarce za HTV. Ili je, možda, jednostavno došlo do prilično stalne prisutnosti rumunjske književnosti u Hrvatskoj, to više nije neki bum, što nije loše: konstanta je bolja od valova. U svakom slučaju, dobro je, a to je djelomično zbog međusobnog otvaranja kultura unutar Europske unije, ali i činjenice da ovdje postoji skupina prevoditelja zainteresiranih za književnost (ne mogu izbjeći govorenje o nama): početak niza suvremenih prijevoda otvorio je cijenjeni prevoditelj Mate Maras (Petru Cimpoeșu, Mihai Eminescu), potom su intenzivnijim tempom uslijedili prijevodi Ivane Olujić i Luce-Ioana Frane (Norman Manea, Mircea Cărtărescu, Ioana Pârvulescu, Tatiana Țîbuleac, itd.), zatim prijevodi koje smo ostvarili Ana Brnardić i ja (Max Blecher, Răzvan Rădulescu, Varujan Vosganian itd.), a već od 2019. prijevodi koje potpisuješ ti (Constantin Noica, Simona Sora, Mircea Cărtărescu, Panait Istrati itd.). Mnogi od tih prijevoda doista su zapaženi i čitani, o njima su napisane kritike, a neki od njihovih autora pozvani su da ih promoviraju. Vrijedno je spomenuti da je tvoj prijevod romana Solenoid Mircee Cărtărescua ovjenčan Godišnjom nagradom „Iso Velikanović” za najbolji hrvatski prijevod u protekloj (2022.) godini. Nadam se da će nam se uskoro pridružiti i drugi književni prevoditelji.
S druge strane, vjerujem da i u Rumunjskoj postoji stvarni interes za hrvatsku književnost, ali možda nedostaju neki elementi koji bi doprinijeli pojavljivanju većeg broja knjiga na tržištu i njihovoj boljoj distribuciji: prije svega, kao što sam prethodno naglasio, postojanje skupine prevoditelja hrvatske književnosti koji bi živjeli ondje, u Bukureštu ili nekim drugim velikim gradovima, neke skupine koja ne bi samo prevodila nego i promovirala ono što prevodi. U Rumunjskoj ne poznajem prevoditelja književnosti isključivo s hrvatskog jezika. Vidio sam, međutim, nekoliko knjiga hrvatskih autora u prijevodu Octavije Nedelcu, sveučilišne profesorice srpske i hrvatske književnosti, koja je prevodila npr. Slavenku Drakulić i Dašu Drndić. Negdje sam pronašao podatak i da je Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića preveo (2010.) Steva Perinaț, ali ne vidim da bi bio preveden ijedan drugi naslov tog autora. Što se mene tiče, sâm ili s tobom u tandemu izdajem ukoričene prijevode od 2015. godine, kada je u Rumunjskoj izašla antologija poezije Marka Pogačara Crna pokrajina, zatim Antologija mlađih hrvatskih pjesnika, zatim Panorama ratne proze iz zemalja bivše Jugoslavije, mala antologija poezije Troje hrvatskih pjesnika (Nada Topić, Miroslav Kirin, Goran Čolakhodžić), novi izbor iz poezije Marka Pogačara Sunčev šegrt, roman Sjećanje šume Damira Karakaša, i evo ga tik pred objavom, Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, koji podosta kasni, ali stiže, eto, i u Rumunjsku. Nije puno, ali je nešto. Tome još treba dodati izbore iz lirike pjesnikinja i pjesnika iz obiju zemalja. Nadam se da ćemo u skoroj budućnosti imati prilike za nove prijevode.
S obzirom na to da si fizički puno rjeđe prisutan u Rumunjskoj nego prije 15 godina, smatraš li sebe, kao pjesnika i kao prevoditelja, pripadnikom rumunjske kulturne scene? U kakvim si odnosima s tim svijetom i kakav je tvoj položaj u odnosu na tamošnje trendove? Isto bih te mogao pitati i kada je u pitanju hrvatska scena: tvoja je pozicija vrlo specifična, s nekim prednostima, ali i manama…
Mislim da sam u Rumunjskoj poznatiji kao prevoditelj, a manje ili nimalo kao pisac. Istina, ne pišem puno, moje knjige (uključujući i posljednju, Hortus deliciarum, koja je ujedno i knjiga poezije i glazbeni album) ne izlaze u Rumunjskoj ili izlaze bez distribucije. Ponavljam ono što sam već rekao: da bi bio član kulturne scene, prije svega moraš biti stvarno prisutan (ili barem biti aktivan – i umješan – na društvenim mrežama). Uglavnom si vidljivi onoliko koliko to želiš, koliko ulažeš u to. Moja pozicija kao pisca doista je specifična jer zbog činjenice da pišem, uz nekoliko beznačajnih iznimaka, na rumunjskom, ne mislim da me se ovdje doživljava kao hrvatskog, već kao stranog pisca; s druge strane, u Rumunjskoj nisam vidljiv kao rumunjski pisac (tamo ne živim i ne objavljujem). No, možda je i sam moj stav pomalo proturječan, s obzirom na to da sam prije rekao da se ne usuđujem smatrati sebe pjesnikom. Komplicirano je to. Ipak, želim napomenuti da sam nedavno, baš ovog mjeseca, postao član Hrvatskog društva pisaca i sretan sam zbog toga. A kao pjesnik sam dva-tri puta bio pozivan na neke festivale u Rumunjskoj. A što se tiče prednosti – da, mislim da čovjeku određena neovisnost, pozicioniranje više na rubu ostavlja njegovu slobodu netaknutom, a činjenica da nemaš ime, niti neku poziciju koju braniš, čini da manje odstupaš od vlastitog puta. Naposljetku, ne osjećam se prisiljenim prihvatiti ovaj ili onaj stil samo da bih bio dio ovog ili onog kruga.
https://www.bookzvook.com/knjige/hortus-deliciarum
Kako vidiš svoje djelovanje u budućnosti, na čemu bi volio raditi? K tome, kako vidiš budućnost kulturnih odnosa između Rumunjske i Hrvatske: svi znamo da ima prostora za napredak, ali koja bi bila moguća polazišta i kakva su po tvojem mišljenju trenutna kretanja?
Još uvijek pokušavam voziti slalom između poslovnih obaveza i kulturnih aktivnosti: prijevoda, pisanja, glazbe. Imam popis mogućih prijevoda, sada radim na isključivo rumunjskoj verziji projekta Hortus deliciarum koju ću objaviti u vlastitoj nakladi na jednoj od glazbenih streaming platformi. Općenito sam glazbeno aktivniji u zadnje vrijeme, a nakon Hortusa objavio sam još dva albuma također za vlastitu etiketu; da, radi se o nečem eksperimentalnom, albumu koji je pratio izložbu likovne umjetnice Petre Brnardić i skupu od tri djela koja spajaju elemente noisea i ambijentalne glazbe. Nastavljam, kao glazbenik, i suradnju s platformom Poetski tren koja promiče suvremenu hrvatsku liriku putem YouTube kanala (4 u 1: čitanje poezije, glazba, video sadržaj, predstavljanje likovnih djela hrvatskih umjetnika), a nedavno sam osnovao duo s glazbenikom Krunom Carićem u kojem kombiniramo eksperimentalne zvukove polumodularnih synthova (ja) sa starim instrumentima istočnjačkog ili zapadnjačkog porijekla (Kruno). Ali u istom tom sastavu možemo održavati i neke poetsko-glazbene performanse. I još su tu mnogi drugi projekti, o kojima bi bilo bolje da ne govorim, jer ne znam koliko ih je uopće moguće ostvariti.
Što se tiče budućnosti kulturnih odnosa između Rumunjske i Hrvatske: nadam se da će se nastaviti barem istim intenzitetom kao dosad, u okviru u kojem se već razvijaju i koji im omogućuje da ostanu što stabilniji; radi se, naravno, o bilateralnom odnosu između dviju zemalja (koji je dobar), ali i o razvoju Europske unije kao cjeline: kretanja u pojedinim državama u sve krvavijem svijetu, intenziviranje ekstremističkih strujanja, različiti stavovi prema zajedničkom zakonodavstvu, različiti stavovi prema međunarodnom pravu i još štošta – sve to baca sjenu sumnje na ideju da ta institucija može biti braniteljicom načela koja proklamira. No ja u njega tvrdoglavo vjerujem, europski projekt prije svega je mirovni projekt. Mir je najdragocjenije dobro kojim raspolažemo i moramo ga sačuvati. O njemu uvelike ovisi i budućnost kulturne razmjene naših zemalja.
Prijevod: Goran Čolakhodžić
https://adrianoproiu.bandcamp.com/album/t-cu-i-fierbin-i-n-hortus-deliciarum
Ribnjak, Zagreb, 2024 (Adrian Oproiu, Kruno Carić)
