Osvijetljena jazbina, nedovršeni, ali ipak zaokruženi prozni tekst rumunjskog pisca međuratnoga razdoblja Maxa Blechera (1909. – 1938.) – rođenog u Botoșaniu, gradu gdje su se prije njega rodili brojni drugi velikani rumunjske kulture, kao što su pjesnik Mihai Eminescu, povjesničar i političar Nicolae Iorga i prirodoslovac Grigore Antipa – više je od tek Dnevnika iz sanatorija, kako ga određuje podnaslov. Objavljeno u dva izdanja poslije autorove prerane smrti, djelo je to na razmeđu žanrova: dnevnika, eseja i kratke prozne fikcije. Budući da zbog svoje teške bolesti (koštane tuberkuloze sa svim njezinim komplikacijama) Blecher od mladih dana nije mogao sudjelovati u životu jednako kao i njegovi vršnjaci, manjak „izvanjskog“ života nadoknadio je pravim bujanjem onog unutarnjeg. Podražaji koji mu dolaze iz okoline kod njega su poticaj za kompleksne i zanimljive hipoteze, razmatranja, meditacije i fantazije. Svijet snova, koji mu je stjecajem okrutnih životnih okolnosti bio vjerojatno draži i bogatiji od stvarnog svijeta, prožima ovu prozu pisanu jasnim, prilično izravnim jezikom koji ipak resi stilska elegancija i obilje lirskih slika. Osim što je bio bolesnik i stanar više europskih sanatorija, Blecher je bio izoliran i činjenicom što je bio židovskog porijekla. Njegovo pismo podsjetit će nas i na pisma drugih srednjoeuropskih židovskih pisaca, velikana književnosti: Franza Kafke, Brune Schulza, pa i Danila Kiša. Kod nas je već prevedena njegova knjiga Događaji u neposrednoj irealnosti (prev. Adrian Dumitru Oproiu i Ana Brnardić Oproiu) koja je 2014. objavljena kod Edicija Božičević. Osvijetljena jazbina nadopunit će doživljaj hrvatskih čitatelja o osebujnom, fantastičnom i prilično mračnom svijetu kojim se provlače Blecherove lijepo ispisane rečenice.
Čitateljima Versa predstavljamo jedno poglavlje ove knjige koju je u prijevodu Gorana Čolakhodžića ove godine objavila zagrebačka nakladnička kuća Disput.
Goran Čolakhodžić
XV.
Uvelike me čudi što, kad pročitam što sam dosad napisao, u prepričanom pronalazim točnost događaja koji su se odvili u stvarnosti. A tako mi ih je teško rasplesti od onih koji se nikad nisu zbili! Tako mi ih je teško očistiti od šljake snova, tumačenja i izobličenja kojima sam ih podvrgnuo. U svakom mi trenutku na pamet padaju nove slike, nove sanjarije ili jednostavno priviđenja, zavodljivo osvijetljena, koja moram skloniti u stranu kako bih očuvao kakvu-takvu logiku pripovijedanja, pa sam na kraju prvi koji će se začuditi što tekst koji sam napisao može biti i razumljiv. No volio bih nekad zabilježiti i sve svoje dnevne i noćne snove kako bih istinski prenio sliku osvijetljene jazbine koja se rastvara negdje u dnu moje najprisnije i najintimnije tame.
Možda ću jednom biti kadar zapisati sva ta snovita zbivanja, jednako zanosna kao i ona životna, a možda će mi ipak snage oslabjeti, pa neću više uopće moći pisati… U tom slučaju bilo bi mi krivo što nisam zabilježio, primjerice, i snove koji su me zabavili ili me zadivili žarkije nego stvarni život.
U ovom času, recimo, mogu se prisjetiti samo jednog malog i izdvojenog ulomka sna, a odmah shvaćam koliko bih ga mogao uveličati i kakva bi se sve zbivanja mogla odviti u njegovoj scenografiji i s njegovim likovima.
Sad, međutim, takav kakvim ga vidim, on je samo kratko predstavljanje i uvod u takva zbivanja, ali opet je dovoljno zabavan, vjerujem, da ga prenesem ovdje onako kako mi se ukazao noću…
U gradu se dogodila promjena koju bih mogao nazvati „specijalizacijom“. Oko mene je bila ona ista dobro poznata ulica, ali trgovine i sve ustanove dobile su oblik svoje „usluge“, pa je tako, primjerice, kolodvor bio crn, uglancan i sličan golemoj lokomotivi u koju se ulazilo kroz ložačka vrata, a peron je bio pred parnim kotlom, pošta je izgledala kao poštanski sandučić, žuta s plavim prugama, jedna je knjižara imala oblik tintarnice, druga je bila lijepo uvezan svezak, sve su slastičarnice bile u obliku kolača s kremom i šlagom, prodavaonice gramofona bile su goleme tube, a mesnice su imale lik šunki položenih na bok… No sve je to bio tek blijed dojam koji sam izgubio ubrzo nakon ulaska u jednu od tih prodavaonica mesa, gdje sam trebao kupiti nešto za večeru. U dućanu su me dočekala svakakva iznenađenja i čuda. Bila je to trgovina s policama i tezgama kao i svaka druga, ali ovdje su one bile sasvim posebno izrađene: zidovi od prešanog kosanog mesa za kobasice koje je izdaleka djelovalo kao krasan crven mozaik, police od tankih kriški slanine očvrsnutih nekim naročitim postupkom zbog kojeg su izgledale kao sedef i tezge od hladetine čvrste poput stakla, čiste i sjajne kao u svakoj dobro održavanoj mesnici.
Bilo je pravo okusno zadovoljstvo gledati sve to, ali istovremeno su me strašno intrigirale dvije vrlo čudne stvari: prvo, vlasnik mesnice, čovječuljak crnkasta lica s brčićima, bio je odjeven kao grobar, a drugo, smotuljak suhog mesa koji mi je predao imao je malu, ali na vidnom mjestu pričvršćenu etiketu „Proizvedeno na radiju“.
Što li je značila ta grobarska oprava i što su bile te riječi na mesu? Eto, gorio sam od znatiželje da to saznam, pa dok sam plaćao gazdi koji je u to jutarnje doba u dućanu posluživao sâm, upitao sam ga o tome.
„Danju nosim bijelu mesarsku pregaču“, reče on, „ali vi ste došli u kupnju rano, tako da se nisam imao vremena presvući, trebalo je jutros dostaviti nekoliko vijenaca u bogatu kuću, pa sam morao obući odoru…“
Vidjevši da se moja zbunjenost samo povećava, on mi stvar obrazloži opširnije.
„Kad sam se oženio, bio sam trgovac pogrebnim potrepštinama i pogrebnik s lijepom radnjom, dobro opremljenom, punom ljesova, vijenaca, lampaša i svega drugog što mrtvima treba, dobro smještenom, što bi se reklo, a i prilično rentabilnom. Nekoliko sam se godina još bavio tim poslom sa suprugom koja mi je pomagala, sve dok mi jednog dana nije umro tast, ostavivši u naslijeđe mojoj supruzi – svojoj kćeri jedinici – ovu mesnicu. Bila je to puno privlačnija i puno unosnija branša od pogrebnih usluga, jer šunku i kobasice ljudi jedu svaki dan, ali ne umiru tako redovito. Kako ipak ne bih pustio iz ruku već dobro uigran posao od kojeg sam također mogao nešto zaraditi, odlučio sam zadržati i ljesove i meso. Budući da je ondje gdje sam imao trgovinu zakupnina užasno poskupjela, dok je ova kuća bila moje vlasništvo, odlučio sam obje djelatnosti obavljati u istom lokalu. Tako domaćice znaju da utorkom, četvrtkom i subotom u mojem dućanu mogu dobiti najsvježije i najukusnije mesne proizvode po povoljnim cijenama (u druge dane nije ni interesantno otvarati, to su dani posta, pa tada nitko ne kupuje meso, u ovom gradiću ljudi su zadrti), dok ponedjeljkom, srijedom i petkom prodajem sve što treba za pogrebne svečanosti.
Napokon, kako mušterije ne bi kupovale guščju paštetu u istoj trgovini gdje i ljesove, a ni grobne vijence gdje i salamu i kaštradinu, a i zato što je naš grad ‘specifičan’, kao što ste mogli vidjeti – svaka radnja ima upravo oblik i izgled robe koju prodaje – u mrsne dane, kakav je i današnji, dućan izvana izgleda kao golema šunka, a unutra su, kao što vidiš, zidovi od salame, police od slanine i tezge od hladetine, dok u pogrebne dane, uz pomoć sitnih kozmetičkih dodataka koji se lako vješaju o sistematično postavljene kuke i vijke, za četvrt sata svoju šunku izvana pretvorim u lubanju žutih zuba i praznih očnih duplji, a iznutra u grobnicu. Sve ostaje na svojem mjestu, samo što zidove prekrijem crnim platnom, šunke umotam u crnu svilu, baš kao i kobasice, pa ih još ukrasim srebrnom niti kao svadbene svijeće, samo što su moje svijeće crne (ali ako ih zagrebeš, vidjet ćeš da su iznutra punjene kosanom svinjetinom). Zahvaljujući tim crnim i srebrnim dekoracijama za nekoliko minuta više nitko ne bi rekao da je ovo bila mesnica. Sve postane pogrebno i mračno… Crnina i srebro…“
Nekoliko trenutaka ostade zamišljen, a onda mi reče šaptom, vrlo filozofično:
„Sve je u rasporedu boja, oboji u crno i srebrno najveseliji i najraskošniji ružičnjak i izgledat će ti pogrebno… Crne ruže i srebrno lišće… Mrtvački… Zlokobno… Sve ovisi o rasporedu boja i njihovim značenjima koja su nam ušla u običaje i ukorijenila se u nama da dublje ne može.“
Još tišim glasom, tanano se smiješeći pod brčićima i prilazeći mi, povjerljivo mi šapne:
„Predlažem vam pokus, idite kući i ukrasite… hm… klozet… Hm! Jasno vam je na što mislim… Hm! WC, kako se kaže… E pa, ukrasite ga iznutra crnim papirom i stavite u njega još i pogrebne vijence i vrpce s natpisima ‘U vječni spomen’ i ‘Zauvijek ćemo te se sjećati’… E, vidite, jamčim vam da… Hm! Da se tom prostorijom nećete više moći koristiti za uobičajenu namjenu… Za nekoliko dana svi će ukućani imati zatvor, uvjeravam vas…“
Nestrpljivo sam odmahnuo rukom i on shvati da na temi ne treba ustrajati.
Još mi je preostalo dokučiti smisao natpisa na zamotuljku narezaka: „Proizvedeno na radiju“. Čim sam ga to upitao, dvostruki vlasnik mesnice i pogrebnog poduzeća učinio mi se vrlo iznenađen mojim neznanjem.
„Ma, gospodine, nije moguće da ne poznajete taj izum…“
Pa kako sam ga nastavio uvjeravati da ne znam o čemu se radi…
„Vjerujem vam… Pa ipak, bio sam uvjeren da danas ne može više biti nikog tko ne bi znao što je ‘proizvodni radio’… I dijete bi vam to moglo reći… Pitam se znate li što je bicikl?“
„Molim vas da se ostavite ironije ako mi ne namjeravate objasniti što je…“
„Sa zadovoljstvom… sa zadovoljstvom… Pođite za mnom, molim… u proizvodnu sobu.“
Na sredini te sobe, u koju se ulazilo izravno iz dućana, stajao je izvanredan uređaj nalik na radioaparat, ali otprilike triput veći. Umjesto zvučnika imao je otvor sjajnih, bijelih i čistih stijenki.
„Koji val hoćete da uhvatimo?“ upita mesar-grobar.
„Svejedno mi je…“
„Onda ću nasumično…“
Pa zavrti dugme i pričeka da se katode ugriju, a ja sam za to vrijeme primijetio da na prednjoj strani uređaja stoji popis posve nalik na one na radijima, ali umjesto imena gradova s pripadnim postajama tu su se nizali nazivi tvornica sa specifikacijama artikala koje su proizvodile otisnutima sitnijim slovima – nešto slično adresaru svih europskih industrija, među kojima sam prepoznao i neke slavne marke. Kad su se katode upalile, mesar zavrti dugme, pokazivač se zaustavi na „Sardinos aux huilos“ Portugal, iz uređaja se začuje kratko zujanje, a u kutiji zvučnika, kao da se ondje kondenzirala iz čistog zraka, polako se kristalizira, postajući sve neprozirnija, čvršća i tvarnija, lijepa i privlačna konzerva sardina koju mesar izvadi iz uređaja i pruži mi je:
„Možete kušati ove sardine, te su najbolje…“ Pa mi, na moje iznenađenje, tutne u ruku konzervu koja je, kao i moj paket narezaka, nosila već poznati natpis.
„Dopustite mi da kažem da još uvijek ne razumijem“, promucao sam.
„Onda ću vam sve objasniti“, reče mesar. „Taj uređaj koji vi, kako vidim, ne poznajete izumljen je i pušten u prodaju prije desetak godina. To je takozvani proizvodni radio, a kao i svi veliki izumi radi na prilično jednostavnom principu. Sigurno su vam poznati glazbeni radiji – e pa, koji je njihov osnovni princip? U svakoj sobi u kojoj se ništa ne čuje ipak zrakom struje glazbeni valovi, a uređaj iz bezobličnog zraka punog mikroba, dima, dušika i kojekakvih beskorisnih komponenti izvlači samo onaj val koji mu treba, glazbeni element zraka i pročišćava ga od mikroba, kisika, svega što nije glazba, pa ga predaje uhu spremnog za slušanje… izlučenog iz zraka gdje je bio pomiješan s nečistim elementima. Na točno takvom principu radi i ovaj uređaj; u kutiju koja je straga, a koju niste primijetili, svakog dana stavljam kosano meso, ribu, svakakve jestvine i tkanine koje pronalazim po kući, vrpce, staro željezo, brašno, vino i papir, kore od naranči, kutije od šibica, poništene marke, zapravo sve što nađem, sve, apsolutno sve… A uređaj je filtar baš kao što je to i muzički radio, namjestim dugme na tvornicu sardina i ‘proizvodni val’ koji je u zraku uskladi se s valom uređaja koji iz nečiste i raznovrsne tvari u kutiji probere točno ono što mu treba da izradi konzervu sardina – kao što kod muzičkog radija sklad valova omogućava da uređaj iz nečistog zraka probere note nužne za neku Beethovenovu simfoniju… Jednostavno je…
A kao što vidite, uređaj ima i popis, velik i raznolik koliko je to samo moguće, s tvornicama ‘proizvodnih valova’ za sve predmete… Sad ćete zacijelo reći da bi onda svaka domaćica mogla kupiti takav uređaj i uz njegovu pomoć sama kod kuće proizvoditi sve što poželi, pa bi onda trgovina postala suvišnom djelatnošću. Kad se uređaj pojavio na tržištu, tako je nekako i bilo, pa su zaredali skupovi, prosvjedi, štrajkovi, sve dok nije intervenirala država i strogo ograničila pravo na posjedovanje uređaja i proizvodnju artikala, tako da sad posjednik takvog aparata smije izrađivati samo proizvode za koje ima ovlaštenje na svoje ime i na koje plaća poreze, uzgred rečeno poprilično visoke.
K tome, nastavljaju raditi i tvornice zato što ima mušterija koje više vole njihove proizvode jer u radijskima tobože osjećaju neki umjetan i bljutav okus, nešto slično onim ljubiteljima glazbe koji nikako ne mogu slušati koncert iz radijskog zvučnika, smatrajući da se on tako potpuno izmijeni i izgubi istinsku muzikalnost…
Mislim da vam je sad jasno zašto se stavlja natpis. Ja na svojem aparatu smijem proizvoditi samo suhomesnato, ali s obzirom na to da vama nije bio poznat, proizveo sam sardine da vidite kako to ide… Mogu, međutim, proizvesti bilo što…“
Dok je tako govorio, zavrtio je dugme, a u posebnoj komori uređaja malo-pomalo pojavi se krasna i sjajna kravata od čiste svile. Isto tako donese mi još i kutiju inozemnih cigareta, ručni sat i topao vuneni šal.
„Što kažete na bocu francuskog šampanjca?“
Doista jesam ljubitelj tog pića.
Posebno pomno mesar namjesti dugme, a u uređaju se počne kondenzirati boca iz jedne od najslavnijih vinarija. Čim je bila dovršena, mesar je izvuče iz uređaja pa masno opsuje – boca je bila prazna i puna dugmadi za manšete.
„Što je sad?“ upitam zbunjeno.
„Dogodila se interferencija… Kao i kod glazbenih radija događa se da uhvatim dvije stanice istovremeno i tad mi ispadne proizvod koji je naprosto spoj njih dviju. Jednog dana mi je uređaj tako proizveo tanjure od bugačice, a drugi put pak lisičju bundu od trešnjevih peteljki za čaj. A jednom i pisaći stroj, kompletan i sa svim dijelovima, ali neupotrebljiv. Bio je od sira.“
Zahvalio sam mu na dobronamjernim objašnjenjima i nakanio otići.
„U zadnje vrijeme“, nadoda on, „vlada veliki damping i japanske postaje zatrpavaju nas robom, ako uhvatiš Tokio, možeš dobiti električnih žarulja i bicikala koliko ti srce želi. Na europskim postajama bicikl dobiješ tek za pola sata, a za njegovu izradu treba dvaput napuniti kutiju amorfnom tvari, dok Tokio za isto vrijeme isporuči deset bicikala uz samo jednu kutiju tvari.“
Odjednom se sjetim nečeg što bi uspostavilo potpunu analogiju s glazbenim radioaparatima.
„A šum… U uređaju nema šumova?“
„Eh, eh, još kako!“ odvrati mesar smijući se. „Kad proizvodim kobasice, na primjer, a uređaj šumi, umjesto kobasica iz njega izlazi, u tom istom obliku…“ On mi šapne na uho: „Izmet… Naprosto izmet…“
Time se moj posjet mesnici završio. Zahvalio sam mu još jednom i otišao.
Na ulici su me dočekala trojica prijatelja, ali i njih su resile čudnovatosti: prvi je bio plave boje, koža mu je od glave do pete bila glazirana plavim emajlom kao da je lavor ili kuhinjski lonac. Objašnjenje je bilo da u zemlji „specijalizacije“ i ljudi poprimaju izgled svojeg zanata, a moj je prijatelj bio inženjer u tvornici emajliranog posuđa. Drugi je nosio odjeću od celofana i bio u potpunosti proziran i zasjenjen kao rendgenska snimka.
„Znaš da oduvijek patim“, reče mi kad sam ga upitao što sad to znači. „Svako malo trebao mi je rendgen da se vidi što mi je, što me boli, pa sam jednog dana odlučio slikati se jednom zauvijek i obući odjeću od celofana da u svakom trenutku mogu pratiti što mi se događa u tijelu.“
Što se trećeg tiče, on je imao sjajne zelene oči i ništa drugo naročito, a ponudio nas je bombonima koji su, kao što sam opazio, zapravo bili satovi koji su se topili u ustima. Moj plavokožni prijatelj reče:
„Mislim da ideš naprijed pet minuta“, kao da kaže: „Nešto je kiseo taj bombon.“ Bio je naprosto umjetnik-sanjar, samo što kad bi stavljao bombon u usta, vidjelo bi se da umjesto zuba ima sitne porculanske lutkice i da mu je jezik rascijepljen u tanke crvene trake, kao da u ustima drži krizantemu punu mesnatih, vlažnih latica. A kad sam ga bolje pogledao u oči, uvidio sam da su načinjene od dviju kuglica onog stakla od kojeg prave boce za limunadu.
Tim zapanjujućim detaljem moj je san završio.
Prijevod: Goran Čolakhodžić
