Izdavačka kuća VBZ pripremila je za tisak roman Tatiane Țîbuleac Vrt od stakla, nagrađen Nagradom Europske unije za književnost 2019. godine. Dok očekujemo da se prvi primjerci pojave u knjižarama, donosimo čitateljima Versa nekoliko poglavlja.
Tatiana Țîbuleac rođena je 1978. u Kišinjevu, u Republici Moldovi, u to vrijeme u sastavu Sovjetskoga Saveza. U Kišinjevu je radila kao novinarka i televizijska reporterka. Od 2008. godine živi u Parizu. Objavila je knjigu kratke proze Moderne basne (Fabule moderne, 2014.) te dva romana: Ljeto kad je mama imala zelene oči (Vara în care mama a avut ochii verzi, 2017.) i Vrt od stakla (Grădina de sticlă, 2019.). Oba romana prevedena su na više jezika (njemački, norveški, francuski, španjolski, portugalski, katalonski, poljski, bugarski, mađarski, albanski itd.).
Na prvi su pogled dva romana Tatiane Țîbuleac posve različita. Ljeto… je priča o tinejdžeru koji, stekavši punoljetnost, sanja o ludom provodu s prijateljima u Amsterdamu, a umjesto toga završi s majkom, koja je odlučila svoje posljednje ljeto u životu posvetiti izgradnji odnosa sa sinom. Aleksy je porijeklom Poljak, njegova obitelj živi u Londonu, a ljeto s majkom provodi u nekom francuskom seocetu – ali ta bi se priča mogla odvijati gotovo bilo gdje u svijetu. Vrt od stakla, s druge strane, duboko je obilježen zemljopisom (i poviješću, odnosno suvremenom poviješću). Kako i sama autorica piše u uvodniku koji je pripremila za ovaj broj časopisa Verso – to je prvo njezino djelo u koje obilno unosi autobiografske elemente, odnosno pojedinosti iz svojega života u Moldaviji. U Modernim basnama tek se poneka – kao što su Igla (Acul) – dotakne tog dijela njezina života, ali u Vrt od stakla utkano je puno osobnoga iskustva i to je u velikoj mjeri i priča o Moldovi i osobito o Kišinjevu u doba perestrojke i glasnosti, a zatim u vrijeme neposredno nakon moldavskoga stjecanja neovisnosti. Oba romana, međutim, dijele nešto zajedničko – za njihove je pripovjedače pisanje način nošenja s traumatskim iskustvom, put iscjeljenja od djetinjstva u kojem im je bila uskraćena ljubav i u kojem su im često pokretači bili bol i mržnja. Također, u oba se romana miješa poetsko s prozom, ali autorica pritom kreira dva posve različita pripovjedačka glasa: jedan muški, buntovan i nesmiljen, drugi ženski, odmjereniji i neupadljiviji.
U Vrtu od stakla pripovjedačica je mlada žena, majka teško bolesne kćeri, koja se osvrće na svoj život, od rođenja „sa sedam godina“, kad ju je iz doma za nezbrinutu djecu posvojila starija žena, Ruskinja Tamara Pavlovna. Novi život donosi joj novo ime: nadimak Lastočka, novi jezik: ruski, težak posao: skupljanje staklenih boca i novu obitelj: cijelo susjedstvo u jednome dvorištu četvrti Botanica. Kritika obično ističe da je to svijet žena (a i sama pripovjedačica zamjećuje odsutnost muškaraca, uz rijetke iznimke). Te žene – svaka sa svojom životnom pričom – pružaju joj emocionalno i više negoli pomajka, a zasigurno više negoli biološki roditelji za kojima uzalud čezne. U Vrtu od stakla, međutim, ništa nije crno-bijelo. Posvojenje nije nužno sreća, gubitci mogu postati novi početci, ispunjenje jedne želje početak je jedne tragedije, potraga za identitetom možda nema svoj kraj, mržnja bi se mogla pretvoriti u ljubav, a staklenke – Lastočkin križ – istodobno su i njezino utočište ljepote…
14
Taj jezik!
U vječnoj borba između uha i usta, rijetko su pobjeđivala usta. Ruske riječi činile su mi se predugačkima i bile su višeznačne. Pogrešno slovo bacalo te iz jednoga svijeta u drugi. Čak su i tišine imale što reći. Ako je riječ kratka, odreži kao u živo meso! Ako je dugačka, nemoj je izgubiti, idi ukorak s njom.
Не обезьяна, a обязана.[1]
Не читать, а считать.[2]
Ты что, совсем дура?[3]
Ruski je postao vječno namršteno lice. Lijepo, nezemaljski lijepo, no puno okrutnosti. Kad mi se smiješilo, oko mene je i trnje cvalo. A kad bih griješila… Moja bi se ledena kraljica pretvarala u djevojčicu iz doma s kojom bih se počela tući za peciva sa sirom. Plakala sam svakodnevno. Odgurivala sam riječi od sebe nogom. Izvlačila ih iz mesa zubima, kao šipkovo trnje. Kad je bilo teško, zarivala sam nokte u bedra. Tako bih bol osjećala na više mjesta istodobno. Glasovi bi se razbistrili i izlazili iz mene razgovijetni i točni. Pa čak i tako, изящно[4] sam rekla četrnaest puta i primila isto toliko čvrga u čelo. Cкороход[5] – devet. Najteži su bili я i ё. Щ bih zadavila jednom rukom, kao Rodiona Eduardoviča. Kad bih osjetila da mi se u grudima skupljaju suze, rekla bih nekoliko puta „jolka“ i kretala ispočetka. Ёлка – kao vječno ispružena ruka. Prosjačka?
Stiže Nova godina, stigla je. Imam novu haljinu, od vune.
Imam nove čizme, s krznom. Imam nove rukavice, s pahuljom.
Jedem tortu na prozoru.
Nosim čizme po kući, da me ne nažuljaju vani.
Kad se ne čuju, djeca koja se smiju ružnija su od one
koja plaču. Naše je drvce grana s dvjema igračkama:
jednom mrkvom i jednim žirom. Nemoj zaprljati tepihe.
С новым годом! Ла мулць ань!*
15
… я себе другую нашла[6], već u mraku, kad se rasplela za spavanje i postala žar-ptica. Pravila sam se da spavam, zatim i ona. Soba je snažno vonjala na klor, ispovraćane staklenke prale smo zadnje. Hodnikom, gdje su stajale složene u nizove, lutala je mjesečina i činila ih lijepima. Ako te tuče, trpi. Ako te ne hrani, trpi. Ako ne možeš trpjeti, plači krišom. Zadnje ravnateljičine riječi. Sa stropa je skliznula Olja i počela se njihati na lusteru. Tako se završio taj dan, koji je započeo ovako.
Ujutro sam vidjela kako si slaže punđu. U par sekundi kosa joj je bila podignuta i smotana na potiljku u obliku puža. To je značilo da je moja proslava, koliko je trajala, završena. Pripremile smo torbe i pošle. Vani se nije vidjelo ništa, čak ni Morkovka. Prežderala se negdje i sad joj je bilo loše, kako se događalo za blagdane, kad su je svi hranili. U njezinu džepu više nije bilo mjesta za moj prst. Rekla mi je da gazim njezinim tragom i to je bilo to. Na postaji, pod jednim stupom, boce. Jedna velika i debeljuškasta, podignula sam je prvu. „Od šampanjca!“ zasjale su joj oči i pohvalila me je. Ostale su na sebi imale smrznuti sloj bljuvotine i ja sam pustila da mi skliznu iz ruku. Pogreška – istog sam trena shvatila. Dva su mi prsta bolno stisnula obraz: „Gadi ti se ili što?“
Za nekoliko sati bile smo pune. Ja sam išla prva, kao ledolomac, s dvije torbe. Ona se vukla za mnom, jedva jedvice, krcata kao tegljač. Činilo mi se da nosim na ramenima cijeli jedan grad. Da promijenim mjesto boli, skakala sam s noge na nogu. Da ne umrem od žeđi, jela sam snijeg. Nekoliko boca koje su se nalazile bliže ramenima, razledile su se i počele širiti slatkast miris prljavštine u kojoj smo ih našle. Od zadaha mi se okretao želudac. Napravila sam se da zaostajem da bih prokopala po nekom smetlištu, i povratila sve što sam tog jutra pojela. Čak i torta smrdi, pomislila sam kad sam je vidjela kako izlazi iz mene u šarenim valovima.
Došlo je podne, a mi smo još skupljale. Po dvorištima, mamurni građani slavili su Novu godinu. Djeca, odjevena u kaputiće A-kroja, izgledala su izdaleka kao prometni znakovi. Pod jednom jelom, djevojčica mojih godina, samo deblja, jela je nešto. Sakrila se onamo od ostale djece, a kad sam se primakla, shvatila sam i zašto. U krilu je imala vrećicu punu mandarina. Čvrsto ju je držala između koljena, a kore je stavljala u džep, da se ne razotkrije. Gledala sam je nekoliko sekundi ne shvaćajući što hoću od nje. Zašto sam zastala. Sjetila sam se djevojčica u domu i dana kad smo četiri jele jedan bombon. Pomislila sam i na sebe, na tortu kojom sam se natrpala to jutro sama i koja je sad ležala na putu. Pljunula sam prema njoj i pošla.
U susjednom dvorištu tri su muškarca pila votku iz jedne čaše. Žena u kućnom ogrtaču i kaputu slagala je na klupu tanjure s jelom. „Djevojčice“, pozvala me je nježno, „na, ima ovdje par boca!“ Vidjela sam da je vrlo mlada, kao učenica starijih razreda. Imala je glatke ruke, podbuhlo lice i kosu još u valovima, od proslave. Muškarci su se okrenuli prema meni smijući se. Bili su pijani i hrana im se vidjela u ustima. Istrgnula sam brzo boce iz ženinih ruku i pobjegla. „Koja glupača!“ čula sam kako govori za mnom. Tada sam zaplakala.
Если стыдно, говори, чтобы[7]… počela je kasno navečer, kad sam sve oprala, a bol se primirila.
16
Stavi maslaca, stavi vrhnja. Stavi joda, stavi leda. Leđa su mi tekla. Listovi su mi pucali u čizmama podstavljenim krznom, a bedra se stvrdnula kao orasi. Skupljala sam boce svaki dan, dvaput dnevno, ukorak s njom. Dala mi je veliku torbu, samo što me nije puštala da je napunim tako jako. Promijeni rame, slušala sam od jutra do večeri. Premjesti teret. Ispravi leđa. Desno je rame imalo duboku krvavu usjeklinu koja se nije zaliječila do dana kad je došao Gorbačov. A lijevo, iako nisam mislila da će podnijeti bol veću nego u domu, bilo je vječito natečeno i zagnojeno. Jedne večeri, kad je vidjela da mi ne pomaže ništa, pružila mi je čašu votke. Da se smirim, rekla mi je u jednom dahu. Votka je bila dobra, prijala mi je. Ispila sam nadušak i ispružila se na kauč da se zgrijem. Osjećala sam se kao da mi netko dere grlo iznutra, no nije mi bilo zlo nego dobro. Unutra, bol je drukčija, pomislila sam. Tamara Pavlovna nije izustila ni riječ. Uzela je čašu, nalila i sebi i još dugo je držala u ruci. Znala je da je pogazila nešto. Pojavio se između nas sporazum: ja sam se uspela stepenicu, a ona je sišla dvije. Na njezinoj ljestvici.
17
Prisjećati se Tamare Pavlovne, našega dvorišta, svih tih godina, znajući ono što danas znam, nepravedno je. Vaša mi laž u crno zaodijeva sva sjećanja. Hodam gradom i pomišljam da biste mogli živjeti u istoj ulici. Da biste mogli biti starica na uglu trgovine. Ili, gle, starac s čarapama navučenim preko čizama. I on se, kao i ja, boji da bi se mogao okliznuti. Bi li to mogao biti otac? Ali možda niste siromašni. Možda ste, bacivši mene u jamu kao smeće, mogli poletjeti u život kako ste sanjali: visoko, slobodno. Možda, možda, možda. Svih ovih godina, najviše me je mučila pomisao da ste napravili dobro kad ste me ostavili. Da je vrijedilo. Ni laž niste znali izabrati kao ljudi. Psi ste bili, od početka do kraja. Htjeli ste da i ja budem kučka. U Bukureštu bez prestanka sniježi, a u mojoj se glavi miješaju jezici i lede mi mozak. Na kojem jeziku da vas tražim? Na kojem jeziku da vam oprostim? Zašto vam nitko nije rekao da radije ostanete mrtvi? Mrtvi biste me jače voljeli. Mrtve bih vas jače voljela.
18
В школу не сразу[8], saznala sam jednoga jutra na putu na posao. Činilo se kao običan dan. No osjećala sam da se noću nešto dogodilo ili samo što se nije dogodilo. Ulice i stvari bile su glatke, kao da je netko prevukao preko njih nekim velikim noktom. Tako smo radile u domu kad bismo našle omot od bombona: izgladile bismo ga noktom i postao bi kao nov. Nismo sve imale sreće da nađemo omote, pa još sjajne. Tri papirića na dvadeset djevojčica – koristile smo ih razborito. Najprije bismo isplele prsten i svaka bi na jedan dan bila mladenka. Čak se ni odgajateljice nisu dirale u naše prstene od papira. Tukle su nas, ali nikad se nije dogodilo da nam neka skine burmu s prsta. Kad bi se papir otrcao i više se ničim ne bi mogao izravnati, napravile bismo si zlatne zube. Jedan ili dva – koliko bi ispalo – i opet smo ih nosile po redu. Dečki su bili gluplji i nisu se bavili takvim stvarima. Oni su skupljali papiriće od žvakaćih guma. Navodno bi im Balonko dao jedan ako bi mu zauzvrat pokazali ptića. Možda nije istina. Ali mislim da jest.
Tamara Pavlovna hodala je brže nego inače, a uokolo smo vidjele uglavnom muškarce. Jedne s kravatama, druge bez kaputa. Nekoliko veterana s medaljama na prsima. Lopatari su se, očito, probudili ranije. Ulice su blistale kao riblji trbusi pod polumjesecima od soli. Ne da sam htjela u školu, ali shvaćala sam da je tu nešto trulo. Imala sam skoro osam godina, trebala sam biti u školskoj klupi, a ona me je držala doma. Možda bi bilo bolje da sam šutjela, kako sam već dobro naučila, no bojala sam se da će pomisliti da nisam čula. А когда?[9] samo to sam pitala.
Tamara Pavlovna stala je na mjestu i pogledala me začuđeno. Poznavala sam to njezino lice bolje od ijednog drugog: bio je to prijezir. Tako je gledala ljude bez funkcija, razmaženu djecu i Moldavce. Znala sam da sam pogriješila, ali bilo je prekasno da povučem riječi. Otvorila sam usta da nešto kažem, neku izliku, bilo što, kad sam ga vidjela kako dolazi ravno k meni. Zrak mi je stao u grlu kao ledeni čep.
Prošao je kraj cvjećarnice, a njegovi su se rubovi širili kako se primicao. Crvenilo je postalo žarkije. Sada je bio nalik na balon pun krvi. Tamara Pavlovna počela me je psovati. Vidjela sam je kao kroz maglu i nisam čula ni riječi. Bila sam drugdje. Točka je već prošla brezik i krčila si put među ljudima na postaji. Oni su se sklanjali od njega kao opečeni, penjući se na hrpe snijega uz rub ceste. Nisam je smjela pitati za školu, nisam smjela. Kažnjavao me je, ali kako je saznao?
Dijelila nas je ulica. Lice Tamare Pavlovne bilo je iskrivljeno od bijesa i ona je očekivala da joj na nešto odgovorim. Strah me je pokrio do stopala, poput ogrtača. Riječi su mi kao klupko stajale u grlu. Zaboravila sam sve jezike, ostao mi je samo krik. Povukla sam je za ovratnik kaputa prema sebi, omotala sam se oko nje i počela kričati. Kad sam osjetila njezin dlan na svom čelu, umirila sam se. Skinula mi je torbu s ramena i gurnula moju ruku u svoj džep, kao prvoga dana. Pošle smo šutke prema kući. Na raskrižju, neka žena sa sanjkama čekala je zeleno svjetlo na semaforu. Nosila je vjedro puno karanfila. Bio je 23. veljače*, grad je slavio crveni datum u kalendaru.
19
Sakupljanjem boca posao nije završavao, trebalo ih je oprati da budu skuplje. Napunila bih kadu do pola, uvijek vrelom vodom, a zatim ih redom spuštala da se namoče. Lakše su se čistile oparene, no zdrave ruke nisam imala nikada. Ili natečene od vreline ili pomodrjele od hladnoće. „Skuhane ruke“, nazvao ih je jednoga dana Pavlik i jako me je to zaboljelo. Da zaboli i njega, odgovorila sam mu jednako zlobno. „Bolje tako nego ćorava“, rekla sam mu. Pavlik je dugo plakao, njegova nam je majka došla na vrata. Izašli su svi susjedi. Ali što su mi mogli napraviti? Izvaditi mi oko zbog jedne riječi? Koliko sam plakala zbog djece, mogla sam skupiti vreću očiju.
Evo na primjer čovjek, tko zna koliko košta čovjek? Svi kažu da je najskuplji ljudski život, ali koliko točno košta – ne zna nitko. Kad god bih stavila cijenu na živote ljudi oko sebe, nije uopće izlazio skup. Katja, da, nije se davala jeftino. Kurva je bila Katjuša, ali svi su je htjeli, zato joj je i cijena bila visoka. Dok bi se Šuročka, mislim, prodala za tri rublja. I to na dobar dan. Koja korist što su je svi voljeli, kome treba bogaljka? Ili Zahar Antonovič – planet, ne čovjek – koliko bi vrijedio na vagi? Rubalj, ako ne čak kopjejke. Manje nego što bi tjedno potrošio na bombone za nas. O Liončiku da i ne govorim, ni pivo ne bi dobio za njega. Možda bi samo Bella Isaakovna koštala više, ali koliko točno? Hajde, stotinu, tisuću rubalja, pa opet, ovisi koga pitaš. Da neki lopov sazna da u Bellinu stanu ima mnogo novca, jer ona ne vjeruje u banku nego sav novac drži u medicinskim knjigama, koliko bi tada koštao Bellin život? Bi li je ubio ili ne bi za tisuću rubalja? E, ali što i ja govorim. Ubijali su ljude i za manje. Za zlatan prsten i dva para naušnica Dusju iz susjednoga dvorišta tukla su dvojica drogeraša nogama dok joj nisu pomaknuli bubrege. Ali moglo je i gore.
Kad bi se boce namočile, zagrebala bih etikete noktom. Ako su se skidale lako, počela bih ribati sapun. Imale smo poseban ribež, bez drške, koji smo držale iza WC-a u aluminijskom lavoru. U njemu smo prale one prljavije. Upitala sam jednoga dana Tamaru Pavlovnu zašto ne uspemo sapun u kadu, da operemo sve odjednom. Odgovorila mi je da se čudi koliko glupa mogu biti. Kako sam ja to zamislila, staviti rigotinu skupa s onima koje treba samo isplaknuti, a ne ribati četkom? I, na kraju, pljusnuvši me po licu, rekla mi je da joj se čini da sa mnom uzalud gubi vrijeme.
Što je kamen kraj riječi? Prve godine, strugotine sapuna izlazile su crvene i pomiješane s komadićcima prstiju. No s vremenom sam naučila ne griješiti, ne pitati, ali osobito odgovarati kako treba. „Je li gore ili bolje?“ pitala me je jedne noći Olja, kad je opet došla ljuljati se na lusteru. Priviknešt, odgovorila sam joj, ali vidjela sam da je samo napola shvatila.
20
Za tri sata odjeća iz koje se pušilo dok smo je iznosile van, stvrdnula bi se kao staklo. Haljine bi se smrzle prve. Haljine Tamare Pavlovne, duge i nabrane, pretvarale su se u harmonike. Moje, malene i šarene, kočile su se u glupavim pozama, kao da je netko na žicama nacrtao bezglave patuljke. Suknje su postajale trokuti, čarape – zmije, gaćice – galebovi. Nekoliko zima zaredom nosila sam crveni sarafan od ovčje vune. Teško se cijedio i dok sam ga iznosila, voda bi još kapala iz njega. Mraz ga je brzo stezao, a onda bi iz njega poput znoja izbijale kapljice vode što su sjale kao dijamanti. Strugala sam ih noktima i čuvala u skupljenim dlanovima. Moje prvo blago. I s pomoću rublja si mogao razumjeti ljude.
Uzmimo Tonju. Ona nikada nije škrobila plahte, a zavjese je prala jednom u tri godine, ali njezina je odjeća cijelu godinu u naše dvorište unosila svjetlost poput girlandi. „Što se vidi tako šareno, opet je prala sirota Tonja?“ pitale su zavidne žene. U to se doba nije blagonaklono gledalo na boje, a Tonjine su haljine, stvarno, bile lude. Sirota, sirota Tonja. Roditi se drukčijom upravo tada!
Raja je svih tih godina iznijela pet haljina – dvije ljetne, dvije zimske i jednu tako, za neku prigodu. Nije Raja vjerovala u haljine, više u zavjese i u tepihe. Tada sam shvatila da se najružniji ljudi okružuju najljepšim stvarima. Raja je bila kao žaba, još šugava povrh svega, ali zato je živjela kao kraljica.
Šuročka baš i nije imala puno odjeće, što i nije čudno za ženu koja rijetko izlazi iz kuće. S druge strane, njezin je stan bio divota. Kao da je Šuročka u mladosti od smrti spasila cijeli odred pletilja, a zatim ih godinama držala zarobljenima, dok nisu iskukičale svaki centimetar oko nje. Jednostavne stvari: tepiščiće, pokrivače, miljeiće za komode i ormariće. Umjetničke predmete: jata ptica, vaze za ikebane, kićanke za kvake. I na kraju, ali nimalo manje važno, uporabne predmete: vješto ispletene pokrivke za televizor, gramofon, hladnjak, samovar i – kako bi moglo bez toga – poklopac WC-a.
Ekaterina nije iznosila rublje van. Nije njezina odjeća bila za rastezanje po žicama, a Bella Isaakovna imala je na balkonu dva užeta i tako se snalazila i ljeti i zimi. Najviše smo prale, prostirale i sušile mi. Tamara Pavlovna bila je opsjednuta čistoćom i tako je odgajala i mene. Kako su se u njoj mirili prevrtanje po prljavštini i zaokupljenost urednošću ne ide mi u glavu do danas.
21
Da završim ipak s rubljem.
Nakon prostiranja, sjela bih na ugao zgrade, čuvati oprano rublje. Ljeti nam ga je svima čuvala Šuročka s balkona. No zimi nije mogla, jer je bilo prehladno. Bilo mi je nevjerojatno da bi se netko odvažio ukrasti smrznute krpe pa trčati s njima po ulicama, ali nisam se nikada suprotstavila. Jedva sam čekala jedan dan samo za sebe, bez preturanja po smeću. Poviknula bih nekoliko puta „mic-mic-mic“ i Morkovka bi učas došla k meni i uspela mi se u krilo. Nema više takvih zima. Takve se mačke više ne kote. Moja čarobna zvjerčica!
Predvečer sam ga skupljala. Donijela bih iz kuće veliku košaru i objesila oko vrata uzicu za štipaljke. Morala sam ulaziti i izlaziti više puta. Ono što je u ormaru zauzimalo jednu policu, vani se pružalo na tri metra. Najprije je trebalo unijeti zavjese. Vukla sam ih pod rukom kao da su vrata, pazeći da ne udarim u neki parkirani automobil ili u stup. Ako bi se takvo što dogodilo, Tamara Pavlovna prala je taj predmet iznova, psujući me pritom. Fini stolnjaci također su se unosili s puno muke, jer su imali čipkice koje bi se smrznute mogle polomiti. Tako sam pokidala pokrivku za televizor pa te zime više nisam imala imena. Od svega u kući najviše mi se sviđao stolnjak u primaćoj sobi. Bio je okrugao, od zlatnožute svile, s mekanim resama koje su završavale čvorovima. Donio joj ga je Mihail za rođendan, a to ga je činilo još skupocjenijim. Ludo mi se sviđao taj stolnjak! Kad bi se smrznuo, rese su mu se pružale ravno i na nekoliko bi sati postao sunce. S njim u naručju rasjekla bih svaku zimu.
22
Nešto duža nego što je bila široka. Četiri sa šest mojih koraka, iako se, s godinama, taj broj promijenio. U jednome uglu nalazio se stol s jednim stolcem. Na polici, iznad utičnice, električni čajnik i jedna šalica. Rešo je pucketao i iskrio, ali nismo se bojale. Nismo biblioteka. Preko puta se nalazio Svetlanin dućan, najgori dućan koji je ikada postojao. Sveta je cijelu godinu prodavala ciklu i kupus po dvostruko većim cijenama nego na tržnici. Mi smo radile na otkupu boca. Naš je posao bio da preuzmemo boce i odmah damo novac. Što je značilo da smo uvijek imale novca. Što je značilo da smo imale rešetke na jedinome prozoru. Vrijedi reći da se otkupna stanica za boce nalazila u dolini i uvijek sam bila uvjerena da je čovjek koji ju je ondje sagradio umro od kletvi pijanaca. Prvoga dana, kad je vidjela da zastajem na pragu zgađena, Tamara Pavlovna se iživcirala. Pitala me je zar sam mislila da ću raditi u Ermitažu i gurnula me unutra kao u jamu. Tu, u toj rupi, potratit ću najveći dio djetinjstva. Sve praznike. Najdragocjenije želje.
Ljepotu i svjetlost viđala sam rijetko. Po cijeli dan udisala sam alkohol, slušala psovke i brojila sitan novac. Ponekad bih pomišljala da u domu i nije bilo tako loše i da bih rado brala šipak da malo promijenim zrak. Vani su se pijanci vrtjeli oko nas kao hijene oko leševa. Činilo mi se da osim nas dviju nije na svijetu ostao nitko trijezan. Za nekoliko sam mjeseci naučila razlikovati čovjeka koji je pijan, ali dobar, od onoga koji je pijan i opasan. Vidjela sam kako su neki u pijanstvu spremni prodati ženu i djecu za bocu. S lakoćom sam im dešifrirala poglede. Znala sam kada im trebam govoriti, a kada ih trebam slušati. Ali osobito sam znala, ako su im usne raspukle, a oči se pretvorile u dronjke, nitko ih više ne može spasiti. Kraj njih su milicajci izgledali kao dobri ljudi i čak smo se radovale kad bismo ih vidjele kako silaze u dolinu. Bila su to dva trbušasta muškarca i dolazili su često „preventivno“. Nisu nikada nikoga uhitili, iako su mogli. Zimi smo im kuhale čaj i dodavale im ga kroz rešetke, ljeti smo im davale vode. Tako se Tamara Pavlovna osiguravala da će nas ostaviti na miru, u slučaju da se što dogodi. Nismo ni mi bile sasvim čiste.
Bilo je, naravno, i drukčijega svijeta. U to doba boca nije bila bagatela. S praznom bocom od mlijeka mogao si kupiti punu, dodavši nekoliko kopjejki. Ako si skupio deset od piva, dodao si za jedno pijanstvo. Dvije od vrhnja – kruh. Jedna od kefira – sladoled. Ukratko, da ne nabrajam bezveze, za nevolju, od boca se moglo živjeti. Starce i djecu Tamara Pavlovna primala je preko reda. Starci su ionako imali malo za predaju, uglavnom od mlijeka, ponekad od vrhnja. Bila su tu i djeca, koja su donosila ono s čim su ih poslali roditelji. Neki su, kao i mi, zarađivali od toga – za sladoled, bombone, cigarete. Najmarljiviji bi skupili i za važnije stvari: fotoaparate, bicikle. Da, nisu boce bile baš ništa. No pijanci nisu ostajali zadnji samo zato što je Tamara Pavlovna poštovala starije. S njima je govorila drukčije.
23
– Deset po dvadeset, pet po dvanest, брак[10], nemam тарэ[11].
– Daj, Tamara, ne pravi se luda. Namjerno sam došao ranije.
– Ako hoćeš, ispod cijene.
– Neka bude ispod cijene.
Ili.
– Što je, Kolja, jesi se to obogatio? Otkud tebi boce od konjaka?
– Samo nemoj reći da nemaš тарэ.
– Nemam.
– Ni ispod cijene?
Ili.
– Hемытая.[12]
– Gdje je немытая, сука[13]?
– …
– Gori mi pod noktima, Tamara.
– Ako hoćeš, ispod cijene.
Krajem dana skupile bismo između tri i pet rubalja samo na varanju. Nitko se nikada nije žalio. Kome bi se i žalio? Milicajcima koje je ona kroz rešetke pojila čajem? Tko bi slušao pijance, pokraj žene koja sama odgaja djevojčicu iz doma? Često pomislim da su je mogli pretući ili joj oteti novac. Barem onaj koji im je pripadao. No svih tih godina dok je radila na otkupu boca, nije joj se dogodilo ništa. Žalila sam nesretnike koji su živjeli od pijanstva do pijanstva i ovisili o pohlepnici. No nikada im ničim nisam pomogla. Kad sam dobro naučila brojiti, činila sam točno što i ona. Ponižavala ih i derala ih.
Sanjam da sam mladenka. Hodam kao kraljica po kristalnom mostu.
Nosim haljinu sa zlatnim suncima i povlakom od bisera.
Na prozoru oblaka pojavljuje se majka s naušnicama u obliku romba i otac
s čekićem. Kao na posteru u menzi. Pružam im ruke.
Postajemo M i obitelj.
24
Pila sam iz njezine šalice i sjedila na škrinji sve dok se nije morala prestati pretvarati da ne postojim. Tada na to nisam mislila, no sada se pitam: zašto mi od početka nije napravila mjesta? Je li pomišljala da bi me mogla vratiti u dom? U veljači mi je donijela čašu, kao znak da i ja nečemu služim. Nastavile smo svaka sa svojim poslom. Ona je varala ljude, ja sam se učila pameti. Tu sam naučila ruski – među bocama i pijancima. Kad mi ona tupoglava Florica [Florika]* kaže kako joj je super što znam ruski i koju smo sreću mi u Besarabiji imali što smo ga učili od malena… Padne mi mrak na oči.
U vrijeme ručka zatvarale smo prozorčić, a ona bi otišla kupiti kruh i salamu u trgovini na brijegu. Govorila je da voli da je svježe, no znala sam da ide Sveti, brusiti jezik. Pričekala bih da se popne uzbrdo i dala joj još koju sekundu, za slučaj da je zaboravila novac. Rijetko ga je zaboravljala i uhvatila me je tek poslije nekoliko mjeseci. Imala sam na raspolaganju četvrt sata. Otvorila bih širom vrata i spustila se u čučanj, da uđe što više svjetla. Nije se događalo odjednom. Više se stvari moralo poklopiti, posložiti, ali nije bilo dana da se nije dogodilo. Složene u žičanim košarama do stropa, dodirnute zrakama svjetla, staklenke bi oživljavale. Njihove bi se boje počele miješati i rađati druge, neočekivane.
Red tamnocrvenih, red bijelih: ružičasta.
Red ciglastih, red smeđih: boja meda.
Red zelenih, red bijelih: tirkiz.
Same bijele: srebro.
Moj vrt od stakla.
Prijevod: Ivana Olujić
[1] Ne majmun, nego obavezna. (rus.)
[2] Ne čitati, nego brojiti. (rus.)
[3] Što, jesi skroz glupa? (rus.)
[4] Ljupko. (rus.)
[5] Čovjek koji jako brzo hoda ili vrlo brz automobil. (rus.)
* Sretna Nova godina! (rus.) Sretna Nova godina (mold.)
[6] … da si nađem drugu. (rus.)
[7] Ako si stidljiva, reci, da… (rus.)
[8] U školu ne sada. (rus.)
[9] A kada? (rus.)
* U SSSR-u Dan Sovjetske vojske i mornarice.
[10] Škart. (rus.)
[11] Gajba za boce. (rus.)
[12] Neoprana. (rus.)
[13] Kujo. (rus.)
* Ruska imena u hrvatskom pravopisu pišu se prilagođeno, a rumunjska izvorno.