ePrivacy and GPDR Cookie Consent by TermsFeed Generator

Sorin Stoica: O limbă comună / Zajednički jezik

„Nova generacija rumunjske književnosti (…) rodila se, simbolički, iz fetusa na naslovnici njegove debitantske knjige Psovačke pripovijesti (Povestiri cu înjurături, 2000.)…“ piše Marius Chivu u svom osvrtu na djelo prerano preminuloga rumunjskog književnika Sorina Stoice (1978.-2006.). Zajednički jezik (O limba comună, 2005.) njegova je treća samostalna prozna zbirka.

Iako upravo u pripovijesti Škare tvrdi da nikada nije imao dar zapažanja, Stoicina se proza odlikuje upravo zapažanjem detalja, neuobičajenim kutom gledanja na svakodnevne situacije, opuštenim jezikom na granici šatrovačkog, često eliptičnom rečenicom, pomalo osebujnim humorom, ali i dubokim promišljanjem ugniježdenim u neočekivani kontekst banalnih prizora.

 

Ivana Olujić

 

 

***

Škare

 

Mislim da sam imao četiri godine ili čak malo manje kad mi se dogodilo ovo što vam sada pričam. Sjećanja su nejasna. Do sada se ne sjećam ni godišnjeg doba. Bio sam u vrtu iza kuće zajedno sa svojim ocem. Imao je posla. Popravljao je ogradu ili nešto tako. Ili je palio veliku vatru. Rekao sam vam da se ne sjećam dobro. Skupljao je slomljene grane, orahove grančice, osušeno lišće. Eto, ako je lišće bilo suho, to znači da je bila jesen. Ili ne. Bila je blaga vrućina, neko lijeno sunce, nešto takvo. Sa četiri godine vidiš život bliže tlu. Odozdo. Druga perspektiva.

Problem je što sam ja tamo radio. Nisam radio ništa. Jednostavno, bio sam. U tim godinama nitko nije opsjednut idejom da treba stvarno nešto raditi. Dovoljno je da i ti negdje postojiš. Da ti je to dopušteno.

No, u nekom momentu tata je i meni našao korist. Trebao je one škare kojima se reže loza, jabuke. Ne znam kako se zovu. Ni onda nisam znao. Znam kako su izgledale. Vidio sam nešto slično. Škare nisu imale potrebu za imenom da bi ih se shvatilo. Da bi postale korisne. Kaže se da naučiti ime nekog predmeta znači naučiti način kako se taj predmet može dobiti. Ovdje se to, eto, ne potvrđuje.

Škare su se nalazile u ostavi, na klupi zajedno sa ostalim alatom. Od mjesta na kojem sam se nalazio kada mi se dan zadatak i te klupe u ostavi je bilo otprilike 200 metara. Zamoran put za te godine. Cijela ekspedicija. Otišao sam po škare i, iznenađujuće, našao ih u tom moru predmeta u ostavi. Pile, čekići, bušilica, čavli, rašpa. To je bilo tamo. I piljevina. Mokra piljevina prosuta posvuda. Kažem kako sam na iznenađenje našao ono što sam tražio jer nikada nisam imao dar zapažanja. Neka vrsta zbunjenosti, smušenosti. I danas hodam smušeno po kući tražeći krpu ili kemijsku koje su mi već u ruci. Ništa ne vidiš, kako bi mi prigovarao otac.

Tada sam uzeo škare i brzo otišao. Morao sam samo dovršiti misiju. No na tom putu u nekom trenutku pozornost mi je privukla živica i počeo sam ju rezati tim škarama po koje sam pošao. Odrezao sam grančicu i bio fasciniran čudesnim karakteristikama škara, značajkama koje sam tada stvarno otkrio. Fascinirala me glatkoća rezova, lišće koje je padalo, sok koji je curio na tim rezovima. Ne znam koliko vremena sam ostao tamo radeći, brsteći tu ogradu. Vjerojatno dosta, jer u danom momentu opazio sam grumen zemlje kako se dokotrljao do mojih nogu. Grumen je bio bacio mog tata. „Hajde čovječe, što radiš tamo?“ Onda sam shvatio značenje prijašnjih psovki. Nisam znao kome su bile upućene i tko ih izgovara. Ostao sam tamo u stanju poput ovoga danas.

Pa kako ja, dovraga, pišem kad sam tako zbunjen, smeten? – to je pitanje. Kad uopće ne shvaćam što je od onoga što mi se događa bitna činjenica, a što samo popunjava prostor. Kad sam uvijek išao u jednom smjeru i završio u drugom. Štrebao sam upišem pravo – i stigao na novinarstvo. Pokušao sam postati novinar – a došao do toga da se bavim prozom. Želim se baviti prozom – a to rezultira nekom vrstom antropologije za zezanciju.

To je to. Eto, davno kad sam bio operiran, kad su mi izvadili tumor – jer moje veze sa bolnicama nisu od jučer – doktori su mi rekli kako su tamo našli nešto sumnjivo, neku vrstu nediferenciranih stanica.

Imam dvadeset i nešto godina. Vjerojatno sam vam već rekao. Revolucija se dogodila negdje na polovini mojih sadašnjih godina. Radi se o polovini psihološke dobi. Revolucija me slomila na dva dijela. Ostavila me na cjedilu. Zapravo, cijela generacija je jednako nastradala. Imali smo otprilike dvanaest godina. I organizam je bio u fazi revolucije. Revolucije prevrata, veličanstvenih postignuća.

Jedan je kritičar rekao za mene da sam vrsta bića sa čudnim sastavom. Niti/niti. Između i između. I/i. Kontradiktorno biće. Slučaj. Od tuda dolaze i profesionalne nevolje. Problemi koje imam s profesorima antropologije, sociologije, koji me optužuju da literaliziram, polemike s proznim piscima koji, naprotiv, smatraju da pretjerano teoretiziram, da se pravim znanstvenik, a ono čime se ja bavim podsjeća na kulturno lakrdijaštvo. Da se teorija uopće ne uklapa u književni tekst, a i obrnuto zapinje. Neki profesori su me smatrali pjesnikom. Jezik za zube, pjesniče! Prozaisti – napadnim teorijom. U svakom slučaju, imam hibridan stil, s parodičnim pojavama podrugljivog teksta. Moji tekstovi su samo pretpostavljeni, iskreni. Ustvari, pišem tako jer nemam kamo. Ne može se drugačije. Trebao bih vam ukratko ispričati svoj život da shvatite. To ovdje i pokušavam napraviti. Ali započinjem ovako, s više strana, dok otkrijem određeni redoslijed. U srednjoj školi sam bio seoski roker, hard & heavy seljak, kako je rekao drugi kritičar. Neki koji je putovao između sela vječno okrivljavanih gradskih ljudi i grada sa dovoljno površno urbaniziranih individualaca. Sve ove su, kao što sam rekao, na granici. I rokerstvo i stanovanje. Ni sada nemam stabilno prebivalište, ni jasnu perspektivu jedne profesije. Neusmjerenost identiteta koja mi ne da mira. Ovoga puta na kraju tjedna. Radio sam u novinama u gradiću Câmpini kamo sam putovao iz Bukurešta. Ili sam iz provincije migrirao u Bukurešt. Ne može se znati gdje sam bio doma. Možda zbog toga danas, za mene, skoro svatko postaje „Onaj drugi“. To što kažem je zasigurno izraz taštine zbog različitosti, ali i samoće koju ponekad trebam ponovno osjetiti. Ali od svega toga mogu izvući i nekakav profit. Za mene je svako iskustvo neviđeno. Svaki izlazak u grad postaje neka vrsta antropološkog terena. Bliskije su mi tehnike defamilijarizacije antropologa koji pokušava promatrati egzotičnost svakodnevnog života. Mogu se odvojiti, mogu se čuditi s najvećom lakoćom. I to zato što, rekao sam vam, nemam kamo. Ne pokušavam otkriti tko zna kakvu svoju zaslugu. Čak me zaokuplja moje stanje neodlučnosti. I opsjeda me pitanje moje bake: „dobro, dobro, pišeš knjige, ideš na taj fakultet, objavljuješ po novinama, ali kako se to zove što ti radiš?“ Nemaš ime, ne postojiš. Ona ne zna odakle bi sa mnom počela, kako da mi se obrati. Nemam ime, ali se tako osjećam jako dobro. Ovo stanje lutanja je nekako i zanimljivije. Čak je i moja frizura mješavina grubijanskog i svježe uvezenog stila sa zapada. Otkad znam za sebe imam dugu kosu, dakle, drugu kombinaciju u mnogim kulturama smatranu nečistom. Možda sam zbog toga u školi imao probleme s profesorima koji su mi naređivali da se ošišam. Zabezeknut sam, zapanjen, liminalna stanja, a moja zapanjenost, neodlučnost su čak imale gastronomski izražaj, jer ne može se reći da ja naprosto jedem, nego sasvim nepredvidljivo kombiniram sve što nađem na stolu. Kolač s palentom, juhu sa salatom od kupusa. I neću nastaviti dalje, da vam ne dam priliku da stvorite krivo mišljenje o meni. Nemam iskustva kao na primjer Pif, moj prijatelj koji je nakon jedne oklade pojeo Nivea kremu namazanu na kruh ili juhu s papirom, sok od rajčica, ajvar, apsolutno sve što je našao u kući. Ali, zato što sam se htio vratiti na ovo, čini mi se nevjerojatno interesantno da su mi doktori onda rekli nešto fascinantno povezano s tumorom koji su mi izvadili. Navodno su u njemu bile nađene „nediferencirane stanice“. Nešto između. Čak ni stanice moga tijela nisu imale usmjerenost, jasnu strukturu. Neodlučne, promjenjive stanice. I ta dijagnoza mi je potvrdila pretpostavke. Problem je to je lil moj nestabilni temperament diktirao tijelu, a stanice su preuzele i predale su se ili je upravo tijelo odredilo moj neizvjesni identitet. Stanice su odlučile. Ono što preostaje je činjenica da je moja odsutnost statusa tom ekstremno interesantnom dijagnozom zadobila legitimnost. Tako da, što imate sa mnom? Ako sam ja tako napravljen, od stanica koje ne mogu biti ni imenovane? To je moje tijelo i oni koji kažu da njime pišemo nimalo se ne varaju.

 

 

Kobasice

 

Moja pretpostavka je ova. Da većinu onih koji žive u Bukureštu zbrinjava rodbina iz provincije. Živjeti u Bukureštu je više oblik uobraženosti, luksuz koji trpe provincijalci koji ti moraju slati hranu. Ako, kako sam vas već savjetovao, dođete petkom ili nedjeljom na Sjeverni željeznički kolodvor, vidjet ćete koliko se nosi jelonoša, koliko se dostava isporučuje.

Tako i sa mnom. Jednom mi se dogodilo nešto što mi je dalo na razmišljanje.

Raspored toga dana bio je ovakav, u jedanaest, pola dvanaest je dolazio vlak koji mi je donosio paket, zatim sam oko dva sata trebao ići na predstavljanje neke knjige. Između pola dvanaest i dva sam imao dovoljno vremena da ostavim paket kod kuće i da odem na predstavljanje bez ikakve obaveze. Kako bi se moglo vulgarnije reći, da idem češkajući testise. Ali, budući da je to vulgarniji izraz, neću tako reći. Imam i ja svoje granice.

Prvi problem je bio paket. Jer to nije bio bilo kakav paket. To je bio paket hrane. Moji su bili zaklali svinju, tranširali ju i meni poslali nešto mesa i koju češnjovku. Jako dobre kobasice. Ludilo. Izvrsne. Izvrsne kobasice, čuj što sam rekao! Sa timijanom.

Drugi problem je bio vlak. Jer je sniježilo i vlak je kasnio. I eto kako su kasnile kobasice i moja špikana vratina. Svinjski vrat, ne moj. Samo gluposti pričam.

Što se kaže, govorio sam si, ako ne dođe do dvanaest, ostat ću još do jedan, a u dva obavezno idem.

Vlak je kasnio kojih dva sata. Za to vrijeme sam:

dva puta pročitao sportske novine;

drhtao od hladnoće;

pažljivo, čak sumnjičavo, gledao na sat;

pojeo suho lisnato;

šetao od jednog do drugog kraja perona. Simo-tamo.

U pola dva je stigao vlak. Možete si zamisliti da više nisam imao vremena da ostavim kobasice u zamrzivaču. Uzeo sam ih sa sobom na to predstavljanje do kojeg mi je stalo.

U vlaku je bilo hladno. A to je, s gledišta kobasica, bilo odlično. Jer se nisu odmrznule. Čekale su trenutak odmrzavanja za kada sam stigao na tu kulturnu veselicu. A tada su počele širiti mirise timijana. Ošurene svinje. Divne mirise. Na zidovima – požutjeli rukopisi velikih pjesnika – i moja crna torba koja širi lude mirise. I ozbiljni ljudi sa doktoratima, koji su jedno pričali a drugo pušili. Zadimili su pjesnikovo predstavljanje, ali misli… eee, njihove misli bile su na mojim kobasicama.

Zapričao bih se s nekime i u nekom trenutku vidio kako je izgubio nit razgovora i počeo se smješkati. Činilo se da govori „meso“. Ili sam ja tako vjerovao. Da mi želi ukrasti zalihu namirnica za tekući tjedan. Kalorijski dodatak. Jer mu cure sline za kobasicama, pokvarenjaku jednom. Miris mesnice na tom predstavljanju. A kako je prehrana rumunjskoga pisca oskudna, shvaćate koji je snažan utisak stvarala moja torba. Moje kobasice. Ključna riječ je „moje“. Osjećao sam kao da će svi navaliti na mene da me liše kobasica. Svi su njuškali. Kao u onoj priči sa zmajem koji nabere nos i kaže Kosjenki: Čovječe, ovdje miriše na svinjetinu! Ili na ljudetinu. Više ne znam.

I eto, tako sam se prisjetio druge priče, o čovjeku koji se u prosincu ’89. vraćao sa ocem sa sela gdje su klali svinju. Točno 22. su se vraćali u Bukurešt, u kojem je bila započela revolucija. Tamo na selu, okruženi rakijom i krvavicama, nisu čuli za bijeg Ceaușescua Prosviranog. Ili su nešto čuli na radiju, ali su svu tu halabuku uzeli za kakvu radiodramu o Danu državnosti. Ušavši u glavni grad, budale s još uvijek zamućenim umom na prvom raskružju vidjele su more ljudi koje se okomilo na njih. Ili su tako oni vjerovali. Da ta bujica ljudi ide prema njihovom autu. I normalno da je prva reakcija bila: čovječe, ovi su saznali da imamo pola svinje u prtljažniku i žele nas opljačkati. Tako je velika bila glad.

Stvari se nisu puno promijenile, jer me je panika rumunjskih pisaca koji žude za mojim kobasicama podsjetila na ovu priču. Predivna priča. I zapravo, nju sam vam trebao prvu ispričati.

 

Studentica: Iva Osredečki

Mentorica: Ivana Olujić.

 

Articole similare

Începe să tastezi termenul de căutare mai sus și apasă Enter pentru a căuta. Apasă ESC pentru a anula.