Kako je počelo moje druženje s rumunjskim
Bilo je to1999. godine, na trećoj godini studija kroatistike, kada se taj jezik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu mogao učiti samo na slobodnom tečaju. Neizravan poticaj dala mi je profesorica na ispitu iz Jezičnih vježbi na kraju prve godine studija zaključivši kako će mi na trećoj godini biti dosadno jer nema puno jezičnih kolegija. Pritom mi je predložila da upišem dodatni studij, koji je u to doba postojao samo za švedski i portugalski. Za takav korak kasnije nisam bila dovoljno agilna (valjda sam još uvijek osjećala zamor od pokušaja studiranja dvaju paralelnih studija godinu ranije), ali mi je zato bilo drago kada sam na oglasnoj ploči Odsjeka za kroatistiku ugledala ponudu za tečaj rumunjskoga. Raspored je djelovao dosta demotivirajuće jer je moju dnevnu rutinu remetio obavezom dvokratnog dolaženja na fakultet dva dana zaredom. Ni predavač, nezaboravni, danas pokojni profesor Ionilă, nije bio entuzijastičan kada sam mu se došla javiti. Nastava je već bila započela, on je bio skeptičan jer nisam romanist, a moje spominjanje učenja latinskoga u osnovnoj školi i mršavih osnova francuskoga nije bilo dovoljno da bi tu skepsu odagnalo. Ipak, kad je vidio da sam i dalje postojana u interesu (zapravo, jedina motivacija koja me je tada održavala bio je unutarnji glas koji je govorio: Moraš nešto učiti, rekla ti je profesorica Opačić!), zaključio je: Ako si odlučena, dođi. To je ujedno bio i moj prvi susret s rumunjsko-slavenskim jezičnim kontaktima, koje danas predajem.
Kasnije sam očito opravdala povjerenje prof. Ionile jer me je nakon odslušane prve godine poslao s još troje kolega na stipendiju ljetnog tečaja Constantin Brâncuși Sveučilišta u Craiovi. Nakon toga ljeta 2000. godine nisam bila u Rumunjskoj ako ne računam kratki posjet parku prirode Porțile de Fier („Željezna vrata“, na lijevoj obali Dunava nasuprot nacionalnom parku Đerdap) prije nekoliko godina.
Neočekivana prilika
Putovanje u pandemijska vremena samo je po sebi povlastica. A kad je riječ o zemlji koju nisi posjetio dvadesetak godina, a za koju te veže mnogo toga, a prije svega jezik koji si predano učio tri godine, odoljeti je još teže. Ipak, kada su me Ivana i Petar pozvali da im se pridružim na terenskom istraživanju u okolici Temišvara koje su trebali provesti u okviru fakultetskog projekta, unatoč veselju pri pomisli da konačno mogu nekamo otputovati, i to bez grižnje savjesti (jer, eto, idem službeno), zbog korone i posljedica koje je ostavila oko mene do zadnjeg sam dana vagala tu odluku. Nakon toga sve se odvilo u hipu; brzinsko pakiranje uz nekoliko Petrovih brižnih savjeta i bila sam spremna. Krenuli smo u sunčano kasnojesensko prijepodne, u srijedu uoči Svete Katarine na čiji smo se kečanski „kirvaj” namjerili. Ivanu smo zatekli pred zgradom kako iznosi otpad – kartonske omote s oznakom izdavačke kuće u koje su očito bili upakirani primjerci izdanja njezina najnovijeg prijevoda – i strpljivo slaže hrpe knjiga i ostalih poklona za naše hrvatske i rumunjske domaćine u novi svjetloplavi Twingo kojim ćemo putovati.
Daje i nama po knjigu i slatkiš i sjeda za volan. Putem izmjenjujemo novosti otkad smo se prošli put vidjeli svi zajedno (a to je bilo toliko davno da se i ne sjećamo), slušam naizmjenično o planovima za predstojeću ekspediciju među rumunjske Hrvate i o najnovijim uzbuđenjima oko COVID-potvrda na Filozofskom fakultetu te ubrzo odustajem od posla koji sam planirala odraditi na mobitelu. Uostalom, na godišnjem sam, tješim se.
Već oko Lipovljana počinjemo zagledati u ugostiteljske objekte, ili u ono što je od njih ostalo (pandemija je, dakako, i tu ostavila trag), u potrazi za ručkom. No njega smo dočekali tek na benzinskoj postaji u blizini Sremske Mitrovice. Obrok je bio korektan za preživljavanje na putu; nitko i nije očekivao posebno gurmansko iskustvo, „bruseći se” na ukusnu večeru kad stignemo u Temišvar. Nakon stanke upravljač je dobrovoljno preuzeo Petar, oduševljen Twingovim mogućnostima podešavanja brzinskog praga. Ja sam se zbog toga lako izvukla od vožnje; sva sreća, jer mi vozačke performanse nisu na visini ni na domaćem terenu. Stoga sam mogla nesmetano uživati u pogledu – ni na što. Kao netko tko život provodi na brdu, inače nisam ljubiteljica ravnice. Kažem: inače, jer ovdje odustajem od te tvrdnje. Na nepreglednoj srijemskoj ravnici imaš dojam da se blago nazire zakrivljenost planeta, kao na otvorenom moru, a pogled seže do susjedne zemlje. Nisko kasnojesensko sunce nije gotovo ničim zaklonjeno sve do zalaska. Rijetki su i kratkotrajni zakloni kao što su drvoredi koji putnika dočekuju nakon prelaska srpske granice, a uvijek me podsjete na reprodukciju Adaševačkog druma Save Šumanovića iz davne školske čitanke. Na tako iskosa osvijetljenoj pozornici promatram na cesti našu dugu sjenu koja se kreće prema istoku. Nešto kasnije upadamo u poslijepodnevnu beogradsku prometnu špicu (dobra prilika da osjetiš bilo grada), a ulaskom u Banat u Vojvodini multikulturalnost očitavamo s tabla i putokaza ispisanih na nekoliko jezika; srpskom, mađarskom, rumunjskom i slovačkom, mjestimice i njemačkom. Dobar uvod u sutrašnji dan…
Temišvar
Temišvar je ugodan grad srednjoeuropskog „štiha”, središte tamiške županije i srce povijesne regije Banat. „Kao Osijek, samo puno veće”, rekao je Petar u pozivu na putovanje. Uljepšavanju grada u posljednje vrijeme pridonijelo je ulaganje iz europskih fondova. Baš kako dolikuje idućoj europskoj kulturnoj prijestolnici. Ipak, samo mali odmak od eksponiranih lokacija odaje već drugačiju sliku, tako često viđanu u istočnoeuropskim gradovima. Grad je inače sinonim za multikulturalnost, koja se mjeri u desetinama etničkih i vjerskih zajednica. Temišvar je svjetski poznat i po tome što je bio prvi europski grad s električnom javnom rasvjetom, a iz novije je povijesti znan jer je ondje započela krvava revolucija 1989. godine. Užim centrom dominira metropolitanska katedrala posvećena Trima hijerarsima, pokrivena šarenim crjepovima i fasade razigrane dvobojnom ciglom, te nekoliko prostranih, ali ugodnih trgova čija imena sugeriraju povijesne turbulencije kroz koje je prolazio ovaj prostor (Ujedinjenja, Pobjede, Slobode). Kroz grad protječe Begej, koji mi osim asocijacije na Zvonka Bogdana („Četir’ konja debela teram preko Begeja”) nužno priziva i Balaševića koga ću vrtjeti u glavi cijelu prvu večer. Temišvar je i rodni grad Iona Ivanovicia, koji svoju čuvenu skladbu ipak nije posvetio Begeju, nego mnogo poznatijoj rijeci. Njegovi Dunavski valovi mogu se čuti od uličnih svirača mnogih europskih gradova, a meni su dragi jer su jedna od prvih skladbi koje sam naučila svirati na harmonici.
Stigavši u grad navečer, smjestili smo se u ugodnom obiteljskom hotelčiću u centru, u neposrednoj blizini Parka Carmen Sylve (književni pseudonim rumunjske kraljice Elizabete). Osim starinskog namještaja (koji nas neprestano podsjeća na neke davno ili često viđane interijere), kućnoj atmosferi pridonosilo je i to što jedva da je bilo gostiju osim nas, a brizi o hotelu bio je posvećen jedan jedini mladić koga smo zbog toga zvali Katica (skraćeno od „Katica za sve”; Katica je zaspala, Katica peče jaja, Katica mora zamijeniti razbijenu pločicu na stepenici, itd.). Na dugo maštanu večeru ipak nismo dospjeli jer je „Katica” nije nudila, a temišvarski su restorani zbog pandemije radili do 21 sat (pritom ne treba ni reći da smo do najbližeg stigli otprilike u 21 i 15). Srećom, u inače pustom središtu grada započinjalo je vladati blagdansko raspoloženje uoči prvoga adventskog vikenda, što je za naše prazne želuce značilo priliku za barem neki zalogaj. I doista, uspjeli smo uhvatiti jedan „štand” gdje su nam prije zatvaranja poslužili crno kuhano vino (naravno, najfinije u životu!) i ono što bismo na prvi pogled nazvali medenjacima, a riječ je o banatskom specijalitetu zvanom turtă dulce. Pravi zgoditak, činilo se tada. Međutim, pravi spas stigao nam je zahvaljujući činjenici da se Ivana odmah po dolasku sastala s nećakinjom iz Karaševa koja ju je opskrbila domaćim suhomesnatim proizvodima. Tako smo na kasnovečernjoj zakusci, koja je po količini hihotanja i improviziranim rješenjima za posluživanje i konzumaciju hrane podsjećala na hotelska druženja na školskim izletima, uživali u domaćim kobasicama komadajući ih rukama i miješajući s ostacima putnih grickalica koje su bile zamjena za kruh. Tako je bilo lakše razmišljati o zadacima koji su bili pred nama. Ivana i Petar u dogovoru s domaćinima iz Keče isplanirali su da prisustvujemo misi u čast seoske zaštitnice svete Katarine, ili kako ju zovu u Keči: Katarene, i to one Aleksandrijske, zaštitnice znanstvenika među ostalim („i nas! i nas!”, vičem ja znanstveno), gdje će oni pronaći informatore za razgovor.
Nakon druženja odlazim u svoju sobu, koja je od naših triju najmanja. U šali zaključujemo da veličina soba odražava hijerarhiju uloga na projektu, a ja čak nisam ni njegov službeni član, pa ne čudi što mi je zbog nedostatka prostora hladnjak smješten u ormaru. Ipak, za utjehu, na zidu imam reprodukciju van Goghovih suncokreta, što je ipak ljepše od anonimnog poluakta u prostranoj sobi šefice projekta koja nas je, upravo zbog te veličine, još morala i ugošćivati.
Dok se soba ne zagrije dovoljno da više nemam izgovora za netuširanje (što ipak s obzirom na kvadraturu nije trajalo predugo), ušuškavam se u meki pokrivač i vrtim televizijske kanale nastojeći na brzinu upiti dio rumunjske atmosfere i pronaći nešto što će me ponovo povezati s tom zemljom. Vijesti su prošle, pa pokušavam pratiti rumunjske titlove poznatih sitcoma koji se i kod nas vrte u sitne noćne sate, a na kraju se odlučujem za glazbu (i to narodnu), osjećajući valjda da će ona, kao kod oboljelih od demencije, oživiti sjećanja. Nekoliko taktova začas me vrati dvadesetak godina unazad i prisjećam se dragog profesora Ionile koji nas je i glazbeno potkovao za odlazak na stipendiju…
Dobrodošlica u Keči
Idućeg dana nakon obilnog Katičina doručka i prijepodnevne kave na Trgu pobjede zaputili smo se u Keču, glavno odredište našeg putovanja. U tom selu u dvije ulice – Hrvatskom sokaku i Mačevu kraju – živi ono što je preostalo od turopoljskih obitelji doseljenih u 18. stoljeću, kada je Marija Terezija dodijelila zagrebačkoj biskupiji posjed u istočnom dijelu Banata u zamjenu za oduzete zemlje u Pokuplju. Keča se nalazi vrlo blizu granice sa Srbijom, što čovjek, ako ne gleda kartu (eto mi sad što ne vozim!), može osvijestiti na neugodan način, suočavajući se s povećim računom za prijenos mobilnih podataka.
No, iako malo kvari doživljaj, to ipak nije toliko tragično koliko je bilo za tamošnje stanovnike kada je definiranjem granice između Rumunjske i Kraljevine Jugoslavije 1924. godine Keča ostala s rumunjske strane i na taj način trajno odvojena od ostalih nekoliko hrvatskih sela s kojima je prije bila blisko povezana. Zbog toga, ali i brojnih drugih čimbenika, broj ovdašnjih Hrvata stalno se smanjuje. Stjepan Krpan, istraživač hrvatske zajednice u Rumunjskoj, zapisao je da je ondje krajem 70-ih bilo 125 Hrvata; prema podatku Sanje Vulić krajem 90-ih godina bilo ih je oko stotinu, a jedan od svježijih podataka, onaj Vladimira Čavraka iz 2015., spominje ih oko pedeset, iako se na popisu stanovništva 2011. godine svega tridesetak stanovnika izjasnilo Hrvatima. O toj nam brojci govore i ispitanici koji su se, zahvaljujući posredovanju lokalne knjižničarke Daniele Bîrdean, župnika (iz Jimbolije) Daniela Pozsonyja i Petra Hațegana, lektora hrvatskoga u Temišvaru i neumornoga kulturnog animatora rodom iz Karaševa, odazvali na poziv na razgovor nakon mise.
Misa je počela u 14 sati. Proslava svetice zaštitnice bila je dostojanstvena i ponosna, ali skromna i bez ikakve pompe, čak i bez površinskih naznaka svečanosti kakve obilježavaju takve prilike u Hrvatskoj. Je li tomu pridonijela pandemija ili su ovi ljudi čuvajući stare običaje i način života očuvali i jednostavnost u takvim proslavama držeći samo do bitnog? Katoličke mise – jasno mi je to od 2000. godine – obično su dojmljivije u nekatoličkom svijetu nego doma. No ova je bila posebna zbog još nečega. Naime, suživot više zajednica na graničnom području spojio je u misi rumunjski, hrvatski i mađarski, a u odgovorima puka na molitve već se moglo naslutiti ono zbog čega smo bili ondje…
Simbolično i kratko zadržavanje pred crkvom nakon mise, zbog pandemijskih uvjeta, teško bi se moglo nazvati druženjem i zasigurno nije usporedivo s nekadašnjim proštenjima, koja smo, među ostalim, vidjeli kasnije na prigodnoj izložbi fotografija organiziranoj u seoskom domu kulture. Ipak, kratak razgovor sa starijim gospodinom otkrio ga je kao dobrog kandidata za intervju. Uz još nekoliko njih koje su srdačni domaćini pozvali na razgovor, zaputili smo se prema domu kulture gdje je bilo priređeno druženje.
Ondje smo u velikoj društvenoj prostoriji gdje je postavljena foto-izložba najprije prezalogajili domaće specijalitete. Srećom, na obilno popunjenim pladnjevima kasnije je ostalo još dovoljno hrane koju smo (opet!) mogli ponijeti jer bismo u protivnom navečer, zbog kasnog povratka, ponovo ostali gladni.
Intervjue su vodili Petar i Ivana u susjednoj knjižnici, koju s marom vodi gospođa Daniela Bîrdean trudeći se opremati je novim hrvatskim naslovima. Moj je zadatak bilo snimanje kamerom, koje je služilo kao pričuva ako nešto ne bi bilo jasno iz diktafonske snimke. Zadatak sam morala shvatiti ozbiljno; bilo bi doista previše da sam rekla da mi ni snimanje ne ide najbolje. U nizu razgovora čuli smo pojedinosti opće povijesti, koja nam je manje ili više poznata, ali ipak kao enciklopedijski podatak, a ne kao proživljeno iskustvo. Saznali smo potresne detalje i šaljive anegdote osobnih povijesti, te slušali jezik koji se postupno gubi jer djece u selu gotovo da i nema. Petar razgovara s ispitanicima na (svojem) kajkavskom, što me malo zbunjuje.
Kao kroatistu mi je valjda ostavila predubok trag naučena granica koja dijeli moj obiteljski sjeverozapadni dijalekt (blizak Petrovu) od kajkavskoga kojim su govorili ili govore doseljenici u Keči, pristigli s južne granice kajkavskoga. Osim toga s kajkavskim iz Keče teško se mogu identificirati i zbog brojnih utjecaja rumunjskog i susjednih slavenskih idioma koje je upio. Ivana i Petar zadovoljni su snimljenim materijalom, ali brzo uviđaju potrebu skorog povratka u Keču. Veseli me što me ponovo pozivaju da im se pridružim!
Malo vremena za sebe i za stare prijatelje
Idući dan prije podne krstarimo knjižarom Cărturești na Trgu pobjede u potrazi za sitnicama koje ćemo ponijeti kući. Ivana i Petar prebiru po policama književnosti, a ja neobavezno pregledavam suvenire (ipak sam na godišnjem, rumunjski sam zaboravila – razmišljam malodušno, a i suvremena književnost mi nije prvi izbor); odabirem Taschenovo izdanje o kućama na stablu i pronalazim nešto što se čini da je za moju razinu – slikovnicu s rumunjskim narodnim pričama. Ne odustajem od nje ni nakon što me Ivana upozori da će mi možda biti preteška zbog specifičnog leksika. Knjiga je, naime, kao što to često biva u današnje doba, upakirana u najlon i o sadržaju i načinu prezentacije možemo samo nagađati. Zapravo je u mojoj odluci površno presudila oprema korica s motivom rumunjskih sagova, slično kao i na bilježnicama koje sam odabrala. No nisam se prevarila jer su priče kratke, s tek pokojom meni nerazumljivom riječi, a nađe se i poneki slavizam, pa mi može poslužiti i u nastavi, zadovoljno konstatiram nakon skidanja mrskog najlona.
U šetnji gradom sabiremo dojmove, a Ivana i Petar me pitaju kakav je osjećaj biti u Rumunjskoj nakon dvadeset godina. Malo mi je čudno to pitanje; mislim: posjećujemo Hrvate, zašto me to pitate? No kad razmislim, prvi dojam je naravno jezični. Kad god dođem u kontakt s rumunjskim govornicima, osvijestim koliko toga mi se izgubilo iz pamćenja i zbog toga osjećam nemoć i žalost. Prošlo je dosta vremena, a kroz moj mozak su prošli još neki jezici, a ni neki ne baš ugodni događaji kasnije u životu nisu pridonijeli očuvanju memorije.
No sa svakom daljnjom izloženošću jeziku izvornih govornika, čak i pri posjetu supermarketu, jezik mi se pomalo vraća i imam osjećaj da bi za nekoliko dana stanje bilo osjetno bolje… Kad je o Rumunjskoj riječ, to mi je teško usporediti, odgovaram, jer je Banat drugačiji od dijelova Rumunjske koje sam dosad upoznala. Ovdje je glavno obilježje multikulturalnost i regionalnost. Slika Banata dobro se vidjela na ručku u restoranu u središtu grada na koji nas je pozvala prof. Otilia Hedeșan s temišvarskog sveučilišta Zapad. I ona i kolegica Diana Mihuț (obje rado viđene gošće i u Hrvatskoj) dočekuju nas kao stare prijatelje, čak i mene koju jedva da su prije susrele.
Poziv u restoran zapravo je bio poziv na prezentaciju banatske kuhinje u okviru projekta koji je povezao njihovu temeljnu disciplinu, etnologiju, s lokalnom zajednicom i turističkim sektorom. Ako smo prethodna dva dana imali gradaciju sreće s prehranom, ovdje je ona morala doseći vrhunac. No ono što je bilo posluženo – stol prepun tradicionalnih banatskih specijaliteta od predjela i juha do deserata, popraćenih izvrsnim banatskim vinima Crama Aramic– sadržajno ipak nije odudaralo od onog što se jede u ostatku ovog dijela Europe. Hladni naresci, francuska salata, bistra juha s rezancima, gulaši, žganci, sarme, ukiseljeno povrće, jela od bundeve, različite vrste slanoga i slatkoga punjenog tijesta, kremšnite, išleri i doboš-torta podsjetili su nas na činjenicu da smo nekad bili u istoj državi s ovim dijelom Rumunjske. Iznimka koja podsjeća na veze s istokom ipak je salata od pečenih patlidžana, koja u Rumunjskoj ima gotovo status nacionalnog specijaliteta. Većina promoviranih jela, zajedno s receptima, prikazana je u kalendaru osmišljenom u okviru projekta, čije smo primjerke ponijeli sa sobom. (Ja svoj doduše još uvijek nisam objesila jer ne znam kamo bih ga stavila a da mi svaki pokušaj vremenske orijentacije ne izazove glad.) Na otvorenju manifestacije pažljivo slušam govore organizatora. Neke riječi izazivaju mi paniku, a onima koje prepoznam razveselim se kao dragim uspomenama.
Ivana je u kasno poslijepodne imala obaveza, pa nakon restorana produžujem s Petrom u grad na piće i po još koji suvenir: čašice za rakiju, za koje sam tek nakon dosta putovanja shvatila da ih skupljam, i sukus današnjeg suvenira – magnete. U vrijeme mojega prvog boravka u Rumunjskoj magneti kao suveniri, koliko se sjećam, nisu bili popularni, a moguće je da su se pojavili, ali da su mi kao masovna novotarija bili odbojni. Sada mi se pak pomisao posjedovanja rumunjskog magneta učinila pomalo smiješnom. Jer to je zemlja prema kojoj osjećam veliku bliskost, a u takvim zemljama ne kupuješ magnete. Magneti su, u zlobnijoj varijanti definicije, trofeji koji pokazuju koju si zemlju posjetio ili te podsjećaju na mjesta kroz koja si proletio ne vidjevši ništa dok si tražio trgovinu s magnetima. Što će meni magnet iz Rumunjske? Što bi on točno trebao predstavljati i na što podsjećati? No naravno, nisu bili za mene, pa sam podlegla toj suvremenoj boljki i kupila ih i više nego što treba. Draži su mi ipak potrošni suveniri, pa kupujem i Heidi čokoladne proizvode, zăcuscu i temišvarsko pivo. Žestoka pića izostavljam davši se od ukućana uvjeriti da za njima nema potrebe (jer u vrijeme pandemije nema druženja), što u konačnici i nije bila loša odluka jer nam je gabarite dozvoljene količine alkohola po osobi pri prijelazu granice ispunilo vino dobiveno od ljubaznih domaćina.
Još Rekaš – i rastanak
Zadnji dan, prije povratka u Zagreb, posjećujemo Rekaš. Onamo su se, prema predaji koju nam prenose domaćini, učiteljica Maria Pelić i voditelj zbora Cosmin Pelics, u 18. stoljeću doselili Šokci, a oko 1800. godine pridružili su im se Gorani, podrijetlom s područja Mrkoplja, došavši kao drvosječe iz ostrogonske okolice. Domaćini su nas proveli rimokatoličkom crkvom sv. Ivana Krstitelja, ispričali nam povijest svoje zajednice i dokumentirali ju brižno čuvanom građom (stare fotografije i zbirka narodnih pjesama koje je u Rekašu prikupio Joca Ćosić). Uz žaljenje što je Povijesni muzej nedavno zatvoren, nastavljamo razgovor u obližnjem kafiću i uskoro se zapućujemo kući.
U Srbiji nakon nekoliko pokušaja pronalaska mjesta za ručak uz put, kako bismo izbjegli pretjerano zadržavanje, uspijevamo tek s pizzom u Pančevu. Iako sam maštala o roštilju, prihvaćam to stoički, svjesna da nije vrijeme za „gušte”, nego da nam je cilj da se što prije vratimo u Zagreb. Na izlazu iz zemlje nailazimo na prosvjedne kolone. Idućih dana iz medija doznajemo da je riječ o prosvjedima protiv rudarskog diva Rio Tinto i eksploatacije litija. Zabrinutost za budućnost upravo je dobila drukčije lice.
