Foto: Robert Doričić
U četvrtom razredu srednje škole, među lektirnim naslovima koje je trebalo pročitati našao se i Combray Marcela Prousta. Kad je došao red na tu knjigu, u maniri savjesnog učenika, odlikaša, uzeo sam je u ruke i počeo čitati. Nakon prvih stranica i spomena sobe obložene plutom i kolačića madeleine koji glavnome liku vraća uspomene, zatvorio sam knjigu, pitajući se što to meni treba i zašto bih na tako nešto trošio vrijeme. U revoltu adolescenta odlučio sam ne pročitati knjigu i riskirati da će me profesorica hrvatskog jezika prozvati i u imenik upisati jedinicu.
Desetak godina kasnije, sasvim neočekivano, jedan je ranojutarnji dolazak u Žejane oživio moje uspomene na djetinjstvo. Bilo je to negdje sredinom ljeta, druga polovica srpnja, ne sjećam se više. Izašao sam iz autobusa i osjetio svježinu planinskog jutra. Na lišću grmlja uz cestu još se zadržavala rosa. Krenuo sam put kuće gdje su živjeli baka i djed. Prolazeći u svojim mislima što mi je toga dana učiniti, uz zid obližnje gmajne (ograđenog posjeda), nosnice se napune snažnim mirisom pokošene trave. U tom sam trenutku stao i kao kada se dvoje zagrle pred rastanak i ne žele izaći iz toga zagrljaja, svjesni da se možda nikad neće ponoviti, tako sam poželio da taj trenutak traje dugo. Bio je to moj kolačić madeleine.
Žejanska ljetna jutra moga djetinjstva započinjala su buđenjem u sobi djeda i bake. U sobi na katu sam bio sȃm i osluškivao glasove koji su se izmjenjivali uz povremeno mukanje krava u štali, kokodakanje kokoši ili kratki lavež crnog mi miljenika, psa Fida. Pokušao sam otkriti jesmo li smo dolje u kuhinji sami ili je već susjeda došla na jutarnju ćakulu, naravno, bez najave. Kada bi bio mir, sporo bih se dignuo iz kreveta i sišao. Na dnu stepenica u sobičku, uz sudoper je stajalo vjedro svježe pomuzenog mlijeka prekriveno bijelom gazom da u njega ne upadnu muhe. Bilo je to ono mlijeko koje je ostavljeno za doma.
Ostalo je mlijeko baka već u zoru odnijela u selo, u kuću la Bariško. Kuća odseljenih vlasnika postala je otkupna stanica za mlijeko žejanskih krava, koje se sve do devedesetih godina prošlog stoljeća kamionom odvozilo u obližnji gradić Ilirsku Bistricu. Nošenje mlijeka la Bariško iz sve malobrojnijih domova koji su još držali krave bila je prva prilika da se sazna što je od jučer novoga u selu, ali i šire. Znatiželja da odem s bakom odnijeti mlijeko tako rano, da barem jednom to vidim, bila je očito nedovoljno jaka. Želja za ostankom u krevetu uz lagano buđenje bila je jača.
U kuhinji nije bilo nikog. Na velikom bijelom štednjaku, iako je bilo ljeto, pucketala je vatra, a na njegovu se boku u metalnom spremniku grijala voda. Trebalo je prijepodne skuhati ručak, lagani, ljetni. Maneštru paštu i fažol, u nju baciti malo kobasice, koja će se uz krumpir na lešo jesti zajedno sa salatom od radiča. Uz metalni spremnik za grijanje vode, u kutu štednjaka stajao je lonac skuhane divke, kave od cikorije. Uzeo sam bijeli lončić i u njega ulio divku i mlijeko. Na vrhu je plivao skorup. Trebalo je još samo narezati sira i krišku onoga tako dobroga kruha kupljenoga kod trgovkinje Mire.
Kao svojevrsna razmjena za žejansko mlijeko, nekim su drugim kamionom iz Ilirske Bistrice stizale oveće štruce kruha, poslagane u velikim pletenim košarama. Kruh je uvijek dolazio u isto vrijeme, a u trgovini su na njega čekale Žejanke, pokoji Žejanac i ponekad netko poput mene, tko je dolazio onamo ljeti, iz nekog obližnjeg grada, ili izdaleka, možda iz Amerike ili Australije. Dok su čekale da ih trgovkinja posluži s druge strane tezge, Žejanke su ćaskale. Ovisno o onome što bi kupci htjeli s polica, trgovkinja je šetala s jednog kraja trgovine na drugi. Kada žena ili muškarac ne bi imali više želja, trgovkinja bi na komadiću papira kemijskom olovkom zbrojila i napravila račun. Ponekad bi računu dodala i raniji dug. Nakon toga, precrtala bi ga u svojoj bilježnici. Ako bi nekome i promakla novost da se netko u selu udaje ili ženi, u trgovini bi se to istog trena saznalo. I to ne iz razgovora, već se to vidjelo s polica. U takvim se danima u trgovini našlo već pripremljenih, u celofan omotanih poklona, servisa za čaj ili kavu, čaša, posteljine ili ručnika. Meni je pak u trgovini najdraži bio hladnjak desno od ulaznih vrata, u kojem je čekao sladoled.
Dok sam za stolom kuhinji sjedio sam, uz doručak, praveći se da vatra ne gori, pitao sam se gdje je baka. Možda je nakratko skočila do vrta po radič ili otišla pripremiti napoj za svinje? Zasigurno nije još otišla prevrtati sijeno jer ručak još nije skuhan. U tom trenutku čujem ritmičko udaranje čekića po željezu. Provirim kroz vrata i vidim djeda koji ležeći na boku na travi u dvorištu, na plavoj kuti koju je nosio kao vozač autobusa, oštri kosu. Rijetko sam ga vidio da to radi jer se od vremena mojih sjećanja kosa više nije upotrebljavala kao ranije. U to je vrijeme kosa svoje mjesto već prepustila kosilici, kojom je najčešće kosio moj stric Luciano.
Vraćam se za stol, a nedugo za tim dolazi djed u društvu svoga bratića, koji se zove i preziva kao on, Miho Doričić. Taj drugi Miho je kovač i živi na drugom kraju sela. Naučio je zanat od svoga oca, isto Mihe, koji je rođen u našoj kući, kod Ovčarićevih. Dvojica bratića sjedaju svaki za kraj stola i uz čašicu rakije, kratko razgovaraju. Kuhinjom se širi duhanski dim dviju upaljenih cigareta Opatija koji draži nosnice, ali ne odlazim od stola. Taj miris i danas budi lijepe spomene.
Nedugo zatim u kuću dolazi i baka Ana sa zdjelom radiča, iznad kojeg su tri jaja. Pokupila ih je iz kokošinjca. Ostavlja zdjelu i odlazi zgotoviti maneštru. Nakon toga otići će u našu gmajnu Kod lokve kako bi prevrnula sijeno koje je jučer popodne pokosio Luciano. Doći će joj pomoći i šogorica, djedova sestra, tetka Ana lu Fijip i prijateljica Darinka lu Bilin.
Nakon ručka i popodnevnog odmora, treba krenuti po sijeno. Na zaprežnim kolima već stoje trame, stranice drvenog okvira poprečno spojene žicama, za prijevoz sijena. Desna i lijeva trama spojene su žlajdrama (čeličnim lancima) među koje se na zaprežna kola stavljaju vile i grablje.
U mojim sjećanjima po sijeno se odlazilo zaprežnim kolima koja je vukao mali traktor. Pomoći pri grabljanju nije nedostajalo. Uz baku, djeda, njihove sinove i snahe, nekoga od rodbine, pomagao sam i ja. Svatko je imao svoj zadatak. Žene bi većinom grabljale sijeno na hrpu, uz put kojim je djed vozio traktor. Drugi su muškarci vilama bacali sijeno na zaprežna kola. Nakon nekog vremena jedan od muškaraca popeo bi se na kola i tlačio sijeno, kako bi se moglo sve odjednom pokupiti iz gmajne. Ukoliko je gmajna bila velika, po sijeno se dolazilo još jednom.
Uživao sam grabljati sijeno, a stariji su me učili kako se to ispravno radi. Prošao sam tako svaki kutak, uz svaki grm u gmajni, a u pamćenju su mi tako ostali i konfini (granice posjeda) – do ovuda je naše, preko je gmajna Magatinih, Kljonetovih ili nekog drugoga. „Pogledaj ovaj kamen u koruni (travnjaku). Odavde prema gore, do onoga grma, a iza njega ravno do ceste za Vele Mune, to je naše” – pokazivao bi mi djed kada bismo bili u našoj gmajni u Ogradi. Posao oko sijena u gmajni mogao se nakratko prekinuti ukoliko bi netko s puta pozdravio – oni koji su također odlazili po sijeno ili oni koji su se punih zaprežnih kola vraćali kući. Pozdravljali su i oni koji su dolazili vidjeti kako im na njivama raste krumpir ili grah. Pozdravili bi i pitali: „Je li vam je suho?” Sve to vrijeme sunce je sijalo, hlad je pružao tek pokoji veći grm jasena ili manji oblak koji bi sakrio sunce. Pa unatoč žegi, grabljalo se polako. A kad je nebo bilo sivo, stalno bi se pogledavalo prema gore i pitalo hoće li nam dopustiti da sve pokupimo, dovezemo sijeno kući i spremimo ga prije kiše.
Volio sam pogledati gmajnu s vrha zaprežnih kola kad je traktor povukao put kuće. Imao sam osjećaj da nalikuje kakvome parku, onome engleskoga tipa. Maštao sam kako je pak moralo biti kada su se kosile i sve okolne gmajne. U mome djetinjstvu bilo je već više onih nepokošenih. Postavljena lesa (drvena pregrada) na ulazu, učvršćena s dva kamena označavala je kraj rada u gmajni toga dana. Treba krenuti kući i obaviti zadnji posao, spremiti sijeno na sjenik.
Dolazak traktora u dvorište mukanjem su pozdravljale krave iz štale. U štali su bile samo dvije krave i telad. Stariju kravu zvali smo Sivka, mlađa nije imala imena. Možda zato što je bila nekako svojeglava pa je kod djeda i bake izazivala ljutnju. Ove dvije krave, za razliku od blaga koje je živjelo u istoj štali četrdesetak godina prije, nisu upregnute u jaram dovozile kući sijenom puna zaprežna kola, nisu orale ni vukle drva u šumi. Manje posla i novo vrijeme dovelo je do toga da naše krave, Sivka i ona druga, nikad nisu otišle na pašu u polje nakon košnje, nikad nisu brstile lišće s grmlja i nikad nisu na povratku s paše otišle piti svježu vodu koja je otjecala iz studenca i punila Donju lokvu u kojoj se napajalo blago Sankovaca.
Znao sam već kako će se posao dalje odvijati. U hladnoći štale, uz bačve kiseloga kupusa stajale su zelene gajbe piva Laško. Na njega su čekali stric, tata, rođaci ili prijatelji koji su toga dana pomogli oko sijena. Hladna boca nije dugo stajala orošena na stolu pred kućom. Na nju se čekalo još od polja, žeđ je bila velika i boca piva odjedanput se ispila. Sada se prionulo zadnjem poslu toga dana – spremanju sijena. Sunce je izravno tuklo na vrata sjenika kamo se sa zaprežnih kola vilama podizalo sijeno. Netko bi mogao pomisliti kako je najteže onome tko sa zaprežnih kola podiže sijeno na vrata sjenika, ali vjerujem kako se nitko ne bi mijenjao s onim tko je pod vrelim krovom štale, u polumraku okružen prašinom osušenog cvijeća i strine, ponekad i pognut, hodajući ovamo onamo, morao tlačiti sijeno. Morao je pritom preskakati i krovne grede, dok bi s vrata sjenika dolazilo još sijena. Zvuk grebanja vila po daskama zaprežnih kola bilo je znakom da su kola prazna i da nema više sijena koje treba spremiti.
U dvorište je s večeri dolazio mir. Samo je bijela pastirica trčkarala po dvorištu, a muhe su i nadalje dosađivale. Vani na stolu ponovo su se našle boce piva – sada su se ispijale polako, uživajući u zadovoljstvu obavljena posla i skupljajući snagu za sutrašnji. A sutra će stric otići pokositi gmajnu Pod crkvom. Iz pravca Trsta sumrak je bio crven, ta sutrašnji će dan biti lijep. Tako su rekli i na televizoru, a djed je provjerio i u Pavlihovoj pratiki, pučkom kalendaru koji se desetljećima rabio u obitelji za prognozu vremena i za praćenje mjesečevih mijena kako bismo predvidjeli kada će se naša Sivka oteliti. Ćaskanja u predvečerja pred kućom donosila su i fragmente iz kojih se moglo ispričati priču o košnji iz vremena kada je moj djed Miho bio mladić.
U to se vrijeme kositi počelo nakon Petrove i košnja je trajala dva mjeseca. Na Mandalenine, blagdan munske župe, nije se odlazilo na rad u polje. Na košnju je odlazilo njih nekoliko ranom zorom. Ponekad se zvalo i nadničare. Košnja se prekidala sa zajutarkom – kavom i kruhom, a nakon toga bi žene u drugom navratu donosile doručak. A nakon njega, u gamelicama (limenim zdjelama) kiseli kupus, komad palente krumpirice i malo kobasice ili suhoga mesa, sve to za ručak. Prije nego bi se vratile u selo, žene bi srpom žele travu oko velikog kamenja da kosci ne otupe oštricu kose. Kako su neke sjenokoše jako strme, poput one Kod studenca, osušeno sijeno vezalo se na dugi kolac i spuštalo do kolnog puta. Nakon toga zaprežnim se kolima s kravama ili volovima odvozilo kući.
Trebalo je tada pripremiti dovoljno sijena za par volova i dvije, tri krave te nekoliko ovaca, iako je blago sve do prvoga snijega paslo u polju. Ako u sjeniku nije bilo dovoljno mjesta za spremanje sijena, u dvorištu ili u blizini dvora ili štale pravili su se stogovi.
Kada se oglasio ćuk, trebalo je poći na počinak. U snovima se miješalo viđeno toga dana sa slikama nekadašnje košnje oko Žejana.
Štala je danas prazna, u bakinoj i djedovoj sobi nitko ne spava. Sve više razmišljam ponovo uzeti u ruke Combray, ali ga ovoga puta pročitati do kraja. U mojem je životu došao čas da to učinim.
[1] Ovaj je tekst dijelom izmijenjeno izlaganje Roberta Doričića u sklopu koautorske prezentacije Vlaški and Žejanski Language in the cultural kaleidoscope of Istria (koautorica Viviana Brkarić), predstavljeno 15. listopada 2021. na online konferenciji Istro-Romanian: Current State of Research, u organizaciji Instituta za jezikoslovlje Rumunjske akademije Iorgu Iordan – Al. Rosetti, Sveučilišta u Bukureštu te Američke rumunjske akademije umjetnosti i znanosti.
