Radu Pavel Gheo rođen je 1969. u Oraviţi, u rumunjskoj županiji Caraş-Severin. Djetinjstvo je proveo u selu Ticvanu Mic (nedaleko od srpske granice), a gimnaziju i fakultet (studij rumunjskog i engleskog) završio je u Temišvaru. Danas je pisac, prevoditelj i urednik u izdavačkoj kući Polirom. Izvrstan prozaist, a istodobno jedan od urednika temišvarskoga časopisa Orizontte stalni suradnik u listu Suplimentul de cultură, Radu Pavel Gheo primio je za svoj književni i prevodilački rad više nagrada.
Njegovi književni početci vezani su za znanstvenu fantastiku (Valea cerului senin/ Dolina vedroga neba, 1997.), od koje nije odustao ni kasnije (Fairia – o lume îndepărtată/ Fairia – daleki svijet, 2004.), ali čitateljstvu se nametnuo kao esejist, knjigamaAdio, adio, patria mea cu î din i, cu â din a(2003; u slobodnom prijevodu: Zbogom, moja domovino, ma kako te pisali), Românii e deştepți(2004; slobodan prijevod: Rumunjski pamet) i DEX-ul şi sexul(2005; slobodan prijevod: Što rječnici kažu o seksu). Njegova kratka proza, aktualna i angažirana, ali nikada bez humora, uvrštena je u brojne antologije, između ostaloga i u Hrvatskoj, gdje je uključena u antologiju rumunjske „postrevolucionarne“ kratke proze Nabokov u Brašovu, koju su uredili Marina Gessner, Luca-Ioan Frana i Ivana Olujić, a objavio MeandarMedia 2010. Znakovito, jedan od tekstova odabranih za tu knjigu (preuzet iz zbirke Numele mierlei / Kosovo ime, 2008.) predstavlja dijalog između dvojice Rumunja što su se našli na ljetovanju na hrvatskoj obali.
Njegove afektivne veze s Hrvatskom mogu se na prvi pogled činiti kao posljedica neke nostalgije („nostalgija za jednom nostalgijom“, piše on u odabranom ulomku iz romana Disco Titanic), ali one su više od toga. Ta nostalgija Rumunja za jednom zamišljenom Jugoslavijom, komunističkom zemljom u kojoj se ipak živi drukčije nego u Rumunjskoj toga doba, prisutna je u njegovim knjigama, prije svega kao dio banatskoga iskustva. Roman Noapte bună, copii! / Laku noć, djeco! (2010.) sazdan je djelomično na temelju te čežnje za Jugoslavijom, koja predstavlja vrata Zapada za skupinu mladih, gotovo djece, koji žive (ne bi bilo pogrešno reći ni odrastaju) u seocu nedaleko od te primamljive granice. Ilegalni prelazak preko te granice – neuspjeh tog prelaska, ali i naknadni uspjeh – trajno će obilježiti živote ovih četvero. Oni koji krenu na zapad vrlo će brzo saznati, kad ih zdrobi stvarnost, da Amerika nije zemlja iz njihovih snova – čak i onaj koji se u Rumunjsku vraća (u posjetu) kao uspješan čovjek, s crvenim kabrioletom Corvette. I onaj koji je ostao susrest će se sa silama Zla (doslovno, u liku kulturnoga menadžera, čak književnog agenta, sugestivna imena gospodin Dunkelman, u čast velikoga Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita) i ni par nebesnika, Bog i sv. Petar (koji se u tekstu pojavljuju jednako prirodno kao u Creanginim ili folklornim pričama), neće ga moći spasiti. Pa ipak, u tom romanu Jugoslavija ostaje pomalo u magli, samo je ovlaš naznačena kao prva stuba prema nekom drugom svijetu.
No u romanu Disco Titanic (2016.), Jugoslavija, i posebno Hrvatska, postat će važno mjesto radnje, a predodžba, nostalgija, san o Jugoslaviji doživjet će revalorizaciju. Došavši 1989. sa svojim roditeljima u Split, Vlada, junaka romana koji se s vremenom pokazuje više antijunakom (poslovni čovjek, vlasnik male izdavačke kuće, koji nije uspio izbjeći prljavu stranu biznisa, heroj revolucije koji je potpisao suradnju sa Securitateom), dojmit će se ne samo morski krajolici i mediteranska atmosfera (otprilike onako kako ostajemo impresionirani mjestima gdje provodimo odmor, ne misleći na život tih mjesta izvan turističke sezone), nego i očita (ili prividna?) sloboda u kojoj se živi – barem u usporedbi sa situacijom u Rumunjskoj. Poslije više godina, kad se vrati onamo, Split će izgledati isto i drugačije – kao i, uostalom, njegovi prijatelji s tih nezaboravnih praznika. Svatko ima svoje ožiljke – Rumunj iz revolucije, Splićani iz rata – ali izgleda da negdje u tim praznicima iz snova postoji mrlja, neka mračna tajna što ih međusobno veže snažno, mnogo snažnije nego što bi ih mogla povezati jedna ljetna ljubav, jedna partija košarke i jedna piciginaili velikodušna prijateljska pomoć koju mladi domaćini nude jedva poznatome mladiću iz posve nepoznate zemlje…
Radu Pavel Gheo konstruira roman vješto, sigurnom rukom, uspostavljajući paralelizme i usporedbe, očekivane (komunistička Rumunjska i komunistička Jugoslavija, heroji rumunjske Revolucije i branitelji iz Domovinskoga rata, multietnička sredina Bosne i Hrvatske u odnosu na multietnički Banat), ali i manje očekivane (ideja odcjepljenja od Jugoslavije u Hrvata i drugih naroda federacije te ideja odcjepljenja Banata od Rumunjske). Sadašnjost i prošlost izmjenjuju se i presijecaju na način koji budi zanimanje čitatelja i koji vodi prirodno i nemilosrdno prema do zadnje stranice nesigurnom i neočekivanom kraju.
DiscoTitanic – fragment
Odlučili su poslije predstavljanja poći u Al Duomo, restoran koji je otvorio neki Talijan u jednoj staroj zgradi, nedavno renoviranoj, u blizini katoličke katedrale na Piaţa Unirii. Kako se lokal nalazio u istoj ulici kao i sjedište naklade, Vlad je i inače ponekad ondje ručao, jer mu se mjesto sviđalo, iako ga je istodobno živciralo pretjeranim kulinarskim snobizmom. No budući da je hrana bila dobra, zadovoljstvo je uvijek pobjeđivalo. Nije njemu uzalud narastao taj veliki okrugli trbuh, po kojem se počesto gladio pred prijateljima, da pokaže da mu ne smeta.
Izašli su iz knjižare i pošli svih petero, koliko ih je ostalo, prema restoranu. Sjedokosi pjesnik ili kritičar brzo je klisnuo, obavijestivši ih da mora stići drugamo, možda na neko drugo predstavljanje, ali uzeo je sa sobom one tri boce francuskoga vina u papirnatoj vrećici, što mu ih je pripremila Emilia. Zatim je Alex zamolio da ga puste da ode na sastanak s prijateljima. Nasmiješio se s razumijevanjem i prišapnuo mu da zbriše brzo, dok Emiliji ne padne što drugo na pamet. Ideja da provede večer s nekakvim odraslima, ozbiljnima i zaokupljenima svjetskim problemima, sigurno nije oduševljavala dečka. Ne sa sedamnaest godina. A i pretpostavljao je da mu sin ima ili se trudi naći novu djevojku, da se utješi nakon jednog gorkog razočaranja.
Ostali su, dakle, samo njegovi roditelji, Emilia, on i taj drugi pisac, Emilijin bivši kolega.
– Stvarno, kako to da Alina nije došla? – upita Emilija Ghea dok su zajedno prolazili ispod sjenovitih lipa na Piaţa Libertăţii.
– U Iaşiu je, kod mame. Sutra joj je rođendan pa…
Nije to baš bilo neko objašnjenje, ali Gheo ne završi rečenicu.
– Kako, žena ti je Moldavka? – podbode on.
– Mda, iz Iaşia je – branio se Gheo smiješeći se.
– Al’ ti si Banaćanin, zar ne?
– Naravno, ja sam iz karaškog kraja. Kraj Oraviţe, ima tamo jedno selo, blizu…
Činilo se da bi Gheo htio još nešto dodati, ali glas mu neosjetno utihne.
– Ha! – nasmije se grubo, lupajući se po trbuhu. – Ja sam uzeo Oltenku, ti Moldavku! Eto kako se kvari banatska krv!
– Vlade! – prekine ga strogo tata, koji je išao za njima ozbiljan, ruku na leđima, stoički podnoseći još uvijek žestoku vrućinu u crnom pepita sakou.
– Ma daj, tata, šalio sam se – povuče se on i užurbano prođe rukom kroz kosu. – Kojeg vraga! To je zapravo ok, uzimamo cure onima preko planina – nastavi potom primičući se Gheu, kao da mu odaje neku tajnu. – Otimamo im Sabinjanke, ha-ha… Pa zar ne? Zajeb je što su nas ti iz Oltenije skroz okupirali. Gore nego nakon Velikog sparivanja tisuću osamsto osamdesčetvrte.
– Da, ali i nema ih tako puno – usprotivi se pomirljivo Gheo. – Znam ih i ja nekoliko. Većinom su IT-ovci, korporativci i…
– Oltenci IT-ovci! – nasmije se on. – Onim svojim porilukom lupkaju po tipkovnicama!
– Vlade! – prozove ga sada Emilia, povišenim, nervoznim glasom.
– Dobro, dobro, Emi, neću više! – stade se braniti Vlad, poniznim tonom i obarajući glavu. – Oltenci su krema društva, dobri k’o kruh. Daj, nemoj se sada ljutiti! Znaš da ne govorim ozbiljno.
Podigne potom glavu i namigne Gheu, koji se nesigurno nasmiješi, baci pogled prema Emiliji i ne reče ništa. I bolje.
U Al Duomo su stigli prilično brzo. Bilo im je vruće pa su ušavši kroz lukom nadsvođena vrata stare austrijske zgrade svi odahnuli s olakšanjem, zapahnuti svježinom debelih zidova od crvene cigle. Siđu u podrum i on krene naprijed. U restoranu je bilo prilično svijeta, ali našli su slobodan stol. Sjednu, Emilija između njega i Ghea, dok su se njegovi roditelji smjestili sa strane, na drugi kraj stola. Ubrzo se pojavi onizak konobar, koji im pruži velike jelovnike, poput kakvih kraljevskih povelja.
– Želite li da vam predstavim specijalitete dana? – upita ih ceremonijalno i odmjeri ih sve profesionalnim pogledom, zaustavljajući se na njemu.
– Ne, Costele, duše ti. Ostaviš menije ovdje i mi te pozovemo, ok?
– Dakako, gospon Vlad, kako želite – odgovori dobrohotno konobar i nestane.
On pozorno pogleda Emilijina gosta, koji je nespretno listao jelovnik načičkan talijanskim riječima. Vjerojatno je tražio nešto što mu se neće činiti preskupim i što će mu biti poznato. Taj način kako je završavao rečenice, kao da bi htio još nešto reći, ali ne zna točno što… U pisanom je obliku bio sigurniji u sebe. Ali vjerojatno je pisanje nešto drugo. Na koncu, njegova stvar. Otvori i on jelovnik, iako je već znao što hoće. Zaželio se gljiva u umaku, s kremom od tartufa. I više pancete, kako on voli. Mogao se kladiti da će njegovi roditelji uzeti nešto što se njima čini talijanskim, vjerojatno špagete, tjesteninu bologneseili nešto slično, a Emilia će, naravno, zatražiti nešto lagano.
– Broccoli a vapore– reče ona graciozno konobaru kad je došao uzeti narudžbe.
Nasmiješi se u sebi. Dakako, zelenjava. Hrana za zečeve.
– Ja bih ovog lososa s korijandrom – naruči Gheo. – I dugačku kafu, bez mlijeka.
– Uzmimo i neko dobro vino! – umiješa se on nakon što su njegovi zatražili tjesteninu bolognese.– Ipak slavimo, zar ne? Costele, donesi nam jedan Cuvee Überland iz 2009. – potom im objasni ozbiljno: – To je jedna fina kupaža iz Rekaša, cabernet i merlot. Vrhunsko banatsko vino. A da, meni donesi jednu Coca-Colu!
– Vlade, pa ti nećeš piti? – začudi se njegov otac.
– Ne, tata. Nećeš valjda da vas doma vozim u slalomu. Ili da mi uzmu dozvolu. Sad me za vožnju u pijanom stanju ne bi spasile ni sve moje i tvoje veze.
– A ne, ne, ne! – protivio se stari, pridižući se sa stolice. – Nema potrebe da nas voziš natrag! Uzet ćemo taksi.
– Tata, stvarno želiš da započnemo tu raspravu? – upita on, pokušavajući zvučati šaljivo.
– Ili će nas odvesti Emilia, zar ne, draga Emilia?
– Ne, tata, uozbilji se! Pusti Emiliju, ona je danas slavljenica. Radije pripazite s vinom, jače je nego što bi se reklo. Prevari te aromom.
– Otkad ti nosiš naočale? – upita Gheo, okrećući se prema Emiliji.
Emilia se nasmiješi i podigne gordo glavu. Izgledala je otprilike jednako visoka kao i njezin bivši kolega. Skine naočale i odloži ih na stol, kraj tanjura.
– Samo su za čitanje. Inače me boli glava. Htjela sam nositi leće, ali ne podnosim ih, reagiram na njih.
– Pusti, naočale su bolje– ohrabri je Gheo, gledajući dugo u nju kroz sivkaste naočale. – Daju ti tako, intelektualni, seksi štih…
– Ovako? – upita ona, stavljajući naočale na vrh nosa i gledajući nestašno preko njih.
– Točno to, točno to! Tako radiš i u školi, je li tako?
Emilia se nasmije i polagano prođe rukom kroz kosu, spuštajući pogled zajedno s naočalama.
Pogleda u njih dvoje. Dakako, ako je i muž prisutan, flert se ne zove flert, zove se „samo nevina šala između dvoje bivših kolega“. A kad bih ja sad raspalio jednu šaku u naočale tom pametnjakoviću, kako bi se to zvalo? Iako, kakve jebene veze ima? Takve je dvosmislene pošalice i on stalno zbijao s curama. Činili su to svi njegovi vršnjaci – i vršnjaci toga Ghea. Bar to.
– Čuj, Gheo – reče Emilia, sad posve okrenuta prema piscu – što ti još znaš o našim bivšim kolegama? Ja se samo sa Sergiuom sretnem tu i tamo u centru.
– A da, Sergiu je još na radiju. Sretao sam ga, ali uvijek tako, u žurbi. Znaš kakav je bio na faksu. Isti je i sad: uvijek neki gešeft. Zadnji put imao je nešto s nekakvim francuskim zlatnicima, prodavao je ili kupovao. Sjećaš se kako je dolazio k vama u dom prodavati vam traperice? Jeftino, jeftino.
Nasmiju se oboje, a Gheo prođe rukom kroz kovrčavu kosu, povlačeći si ostatak čuperka na čelo. Kako tipična gesta. Ćelavac iz osamdesetih. Kao i ja, pomisli on i okrene se prema roditeljima. Ono dvoje započinjali su razgovor o bivšim kolegama pa nije imao nimalo volje zamarati se slušanjem.
– Tata, kako se vi snalazite? – započe on dijalog za koji je unaprijed znao da je dosadan, ali barem je ta dosada bila njegov izbor. – Treba li vam što?
– Ne, Vlade dragi, što bi nam trebalo? – odgovori mu majka. – Naravno da se snalazimo. Ali zašto niste poveli i Alexa?
– Alex je… otišao svojim poslom, mama. Od sutra je i on na praznicima, pusti ga da se zabavlja.
I razgovori se nastave monotono desetak minuta, a za to se vrijeme pojave na stolu boca vina boje rubina, jela iz kojih se pušilo, jedna pepeljara koja se uskoro napunila, druga pepeljara, zveckali su noževi i vilice, kuckalo se čašama, izgovarale se zdravice smislene i besmislene.
U nekom trenutku privuče mu pozornost nešto u razgovoru Emilije i Ghea i on se okrene prema njima:
– Što, vi ste bili kolege s onom s TVR-a? Sportskom novinarkom?
– S Dodo? – upit Gheo brzo, gotovo zahvalno. – Da, bila je s nama na engleskom. Stanovala je u dvanaestici, s Emilijom.
– Stvarno? – poraduje se on. – Kako to da je ja nisam ondje vidio? Zapamtio bih je. Ozbiljno, ona sa…?
– Vlade! – presiječe ga Emilia prijekorno.
– Ona što račla, htio sam reći, Emi. Ona što račla.
I govoreći to, podigne zaobljene dlanove prema prsima, sugerirajući pokretom veličanstvene grudi.
– Da, da, ta! – nasmije se Gheo. – Dobra cura, inače. Oltenka. – doda.
– Ha-ha, da! Mogao sam se kladiti! Lisen veri kerfuli, aj šelsejdisonliuans…
Napravi odulju stratešku pauzu. U tom trenutku Gheo se uspravi, kao da se probudio, i uzvikne, istim iskvarenim naglaskom:
– It iz aj, Leklerk!
– Hej, hej! Stani malo! Ti znaš ’Alo, ’alo!?
– Kako da ne? – požuri Gheo, veseo i nekako smjeliji nego dotad.
Potom produbi glas i izjavi čvrsto, istim lažnim francuskim naglaskom:
– Ju stupidvumen!
– Aha, aha! – potvrdi on entuzijastično, mašući rukom sa zapaljenom cigaretom opasno blizu Emilijina dekoltea.
– Ljeti sam svake noći gledao Srbe, „Program Plus” – nastavi Gheo. ’Alo, ’alo!, Porodične veze, Kafić Uzdravlje,sve humorističe serije iz tog vremena… Neko je vrijeme išao i Alf… jesi li gledao Alfa?
– Kako da ne!
– A muzika, sjećaš se muzike? Videospotovi između serija…
– I reklame! – doda on brzo. – Jugoslavenske reklame! Vauuu, gledali smo ih kao da su najbolji tv-program na svijetu! Ona ne zna – pokaže on rukom prema Emiliji, koja ih je gledala zbunjeno. – Kod njih u Craiovi nisu hvatali ni Bugare.
– Naravno da smo hvatali – usprotivi se slabašno Emilia.
– Ni u Temišvaru nije baš bio dobar signal – nastavi on, prešavši preko toga – ali, tata nam je to riješio. Sjećaš se, tata, kad nam je onaj tvoj majstor iz tvornice napravio antenu da možemo hvatati Srbe?
– A, da – javi se ozbiljno njegov otac. – Gospodin István. Dobar je to majstor bio, Bog da mu duši prosti!
– Hvatali smo i Beograd 1 i Beograd 2 – nastavi on nepomućeno. – Samo Treći kanal nismo nikada hvatali.
– Za taj je trebao dekoder – precizira gospodin Petru istim ozbiljnim tonom, češkajući gusti, posijedjeli brk.
– Kod mene na selu bilo je lakše, jer smo baš uz granicu – pohvali se Gheo. – Beograd 1 hvatali smo rumunjskom antenom. Samo ti je za Drugi trebala neka posebna. A glazba, sjećaš se koju su glazbu puštali? Ja sam kod njih vidio prvi Madonnin spot, Like a Virgin.
– Onaj u kojem je na gondoli, u Veneciji – nadopuni ga smjesta.
– Da, taj, taj!
– A njihova glazba nije ti se sviđala? Jugoslavenska? Bijelo dugme, Parni valjak…
– Kako da ne! – skoči Gheo. – Koliko smo samo tuluma kao studenti napravili samo sa srpskom glazbom… no, jugoslavenskom.
O tog trena nadalje govorila su samo njih dvojica, ignorirajući Emiliju, ignorirajući njegovu majku i njegova oca, kao da ih više ne vide, kao da više ne vide i ne čuju nikoga oko sebe, jer su oni na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, prije četvrt stoljeća, u nekoj sivoj, mučnoj komunističkoj Rumunjskoj, ali čak ni ondje, nego u svojem pribježištu sna u nekoj idealnoj Jugoslaviji u kojoj nikada nisu živjeli, ali u kojoj su živjeli u svojem tadašnjem umu, kojoj su težili i koju su sada iznova otkrivali, vraćajući se kroz zbrkane skokove sjećanja i oslanjajući se jedan na drugoga na zapetljanoj stazi nostalgije za jednom nostalgijom: Ja na početku baš i nisam bio lud za njihovom glazbom, bile su top-liste na radiju, Studio B, Dvesta dva, za njih ne znam, mislim da ih nismo hvatali u Temišvaru, prije nego što bi dali majstore sa Zapada, što je tada bilo, Depeche Mode, Eurythmics, Billy Idol, A-ha, sjećaš se A-ha?, kako da ne, Take on Me, koji hit, vau, koji hit, to je moja i Alinina pjesma, jedna od naših, ali najprije bi dali jugoslavensku top-listu, meni je jedan ujak donosio od Srba kasete s njihovim albumima, ujka Laza, on je imao dozvolu za „malograničnu trgovinu“, i moja mama isto, išla je cijeli mjesec, donio mi je jednom AC/DC, BackinBlack i Highway to Hell, sve nove albume sam imao, Crvena jabuka, Piloti, Bijelo dugme, znaš Kosovku djevojku?, a noću bih bio budan do tri, tata se živcirao, i djed, govorio bi da im trošim struju, to je bila opsesija njihove generacije, struja, ali filmski maratongledao je i tata, zar ne, tata?, tako mi je to ostalo, Lisen veri kerfuli, ja sam si skinuo s torrenta cijelu seriju i gledao sam je i sad, uživao sam, tada nisam puno razumio, nisam dobro znao engleski, sjećaš se „fallen Madonna with big boobies“ od, kako se ono zvao?, Van Klompa, da, engleski nisam znao ni ja, ali čitao sam prijevod na srpski, tada sam se snalazio sa srpskim, znaš da mi je mama pola-pola, i mislio sam, sad sam i zaboravio, ali mislim da bih se snašao,Kafić Uzdravlje, kako sam volio Kafić Uzdravlje!, neusporedivo s ‘Alo, ‘alo!, ma bio je dobar, sad sam shvatio da je to bio Woody Harrelson, Woody iz bara, znaš, ja nisam prežalio što nisam bio na onom koncertu Bijelog dugmeta 2006., ponovno okupljanje benda, samo za tri koncerta, dali su im gomilu novaca, u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, neki moji prijatelji su bili, ja nisam mogao, jebi ga, ni ja, bio sam u Iaşiu, zadnji album, iz 1989., Ćiribiribela, kako ne bih znao, „Ako se sutra zarati, mala moja, šta ćemo ja i ti“, znaš što to znači, kao da su predosjećali što slijedi, ako sutra počne rat, malena moja, što ćemo ja i ti, i Lijepa naša, srce ti se kida, „Lijepa naša domovino…“, ja sam čak napisao jedan tekst o tome, Bila jednom jedna zemlja, tako vi piskarate ponešto o svačemu, prema Kusturici, zar ne?, sjećaš se Helge? iz ‘Alo, ‘alo!, Helga i Herr Flick iz Gestapa, čovječe, ona epizoda sa the gâteau from the château i the candle with the handle, ludilo, ništa im nije ravno, ni Seinfeld, časna riječ, voliš Bajagu, je li tako?, tko ne voli? sjećaš se kad su svirali ovdje na Dan grada Temišvara, baš sam mislio, dan kada su rumunjske trupe ušle u grad, deve’sto devetn’este, čak sam se i rukovao s Bajagom, s Momčilom, zamisli samo, to je dan kad su Rumunji preuzeli grad, a Srbi su izgubili ovaj dio Banata, ali na Dan grada dolazi pjevati jedan Srbin, to ti je Banat, prvi put sam ga vidio na Rokerima za revoluciju, u dvorani Olimpia, u siječnju devedesete, bila je i Riblja čorba, i Viktorija, ja sam tada bio u bolnici, nakon što sam ranjen, i danas gledam jugoslavenske reklame na YouTubeu, bila je ona „To je to, Biopro“, gluparija, ali uđe ti u glavu, ili ona za Pipi, ta je snimana u Splitu, na plaži na Bačvicama, prošle smo godine bili u Hrvatskoj, u Splitu, navalili smo na bombonijere u Kraševu dućanu, i ja sam bio u Splitu, jesam li ti rekao?, ali prije, osamdesdevete, baš ono ljeto prije revolucije, u Zagrebu, u Splitu nemaju dućan Kraš, stvarno, bio sam s tatom i mamom, sedam dana, nevjerojatno, kako su oni tamo živjeli, Tito, taj je imao muda, da je on poživio, Split je divan, a sad?, vidjeli smo Dioklecijanovu palaču, jesi bio na Bačvicama?, kako da ne, ondje je snimljen jedan spot Đavola, gledao sam ga jednom, ona plaža gdje se plićak proteže do u daljinu, koje čisto more imaju Hrvati, jebem im, Jadran, Jadransko more, plavozeleno i vidiš do dna na trideset-četrdeset metara, ja sam od Đavola volio onu Dani ljubavi, znam tu, znam tu!, i Stojin na kantunu, to je ta sa spotom na Bačvicama, a znaš Marinu?, Marinu Prljavog kazališta, znači „zaprljani teatar“, da, znam, preveo mi je jedan prijatelj, a Riblja čorba „čorba od ribe“, Leb i sol „kruh i sol“, da, da, i Daleka obala, to jest „udaljeno kopno“, imali su hrpu rok i pop grupa, Plavi orkestar, vauuu, kako su bili kul, Zelene su bile oči te…
– Čuj, Vlade! – začuje se najednom živahan Emilijin glas. – Kako bi bilo da mi ove godine odemo na godišnji u Split?
Zanijemi odjednom i pogleda začuđeno u nju. S druge strane javi se entuzijastično Gheo:
– Hej, to bi baš bilo jako dobro! Jako dobro! Vrijedilo bi, da znaš da bi vrijedilo! Mislili smo i mi poći još jednom i biti samo u Splitu, barem dva tjedna. Ako možete… to bi bilo nešto! – obrati se njemu, ciljajući ga električnom cigaretom iz koje je povlačio gotovo bez stanke.
Dezorijentiran, kao da je izvučen iz nekog transa, on pogleda Ghea, Emiliju, potom svoje roditelje, koji su šutjeli.
– Hajde, Vlade, ljubavi, hoćeš? Stalno smo govorili da ne znamo kamo bismo ove godine! Pokazat ćeš i meni ta mjesta gdje si bio – doda zatim, s lukavim osmijehom na licu. – Rekao si da ti se svidjelo, zar ne?
Prikaz i prijevod: Ivana Olujić
