Free cookie consent management tool by TermsFeed

Panait Istrati: Codin

U izdanju kuće Litteris iz Zagreba, a u prijevodu Gorana Čolakhodžića, u listopadu 2022. izašla je novela Codin – točnije, niz od triju novela povezanih ambijentom i likom pripovjedača – rumunjsko-francuskog pisca Panaita Istratija (1884. – 1935.).

Ne radi se o baš prvom prijevodu nekog djela tog zanimljivog autora neobična životopisa na hrvatski jezik jer prvi je bio danas već teže dostupan prijevod Nerancula: roman jedne Rumunjke, objavljen 1930. u Zagrebu u „Zabavnoj biblioteci“ Zaklade tiskare Narodnih novina, a koji potpisuje Marko Mirč iz Velikog Bečkereka (Zrenjanina), samozatajni, samouki poliglot i stručnjak posebno za judeologiju i semitske jezike, vrlo zanimljive, ali danas većinom zaboravljene biografije. Prijevod koji vam predstavljamo svakako je prvi u Hrvatskoj u posljednjih gotovo stotinu godina i prvi koji je načinjen s rumunjskog, a ne francuskog na hrvatski.

Tri spomenute pripovijetke od kojih se sastoji Codin govore o društvenoj nepravdi i tome kako ona pritišće pojedinca, a povezuje ih pripovjedač, dječak Adrian, ustvari Istratijev alter-ego. Glavni lik prvog teksta, naslovljenog Noć u močvari, Adrianov je ujak Dumitru, inače marljiv i omiljen čovjek kojeg je bijeda pretvorila u pijanca i obiteljskog nasilnika. Codin, središnji lik istoimene pripovijetke, zločinac je izopćen iz društva s kojim Adrian, nakon što se s majkom doseli u Comorofcu, sklapa neobično prijateljstvo, ali je li taj nesretni muškarac predodređen za tragičan kraj? Kir Nicola priča je o Adrianovu susjedu iz mahale, pekaru albansko-grčkog porijekla i njegovoj još mladoj, ali teško bolesnoj ženi. Pripovijetke su napisane dvadesetih godina prošlog stoljeća, izvorno na francuskom jeziku, a sam ih je autor preveo na rumunjski (ili ih na njemu iznova napisao, ovisno o gledištu), te je taj prijevod objavljen kod nakladnika I. G. Hertza u Bukureštu 1935.

Panait Istrati svojevremeno je bio među u inozemstvu najčitanijim rumunjskim autorima, a vjerojatno u nekom trenutku i najčitaniji. Kao pravo dijete svojeg zavičaja, Brăile onog vremena, rođen je u mješovitom braku i odrastao u kulturno i etnički šarenoj sredini tog trgovačkog i obrtničkog grada u blizini delte Dunava. Bio je pretežno samouk, što je uočljivo po njegovim širokim i neortodoksnim političkim shvaćanjima. Počeo je objavljivati 1907. u socijalističkom listu România muncitoare (Radnička Rumunjska). Želja za novim i drugačijim tjerala ga je u svijet, pa je još u mladosti kao član posade različitih plovila proputovao Istočno Sredozemlje i na kraju se zatekao u Marseilleu, gdje je u naletu beznađa i po saznanju da mu je umrla majka pokušao samoubojstvo. Budući da je pritom sastavio oproštajno pismo u kojem je tražio da se njegovi tekstovi pokažu slavnom francuskom autoru Romainu Rollandu, ovaj ga je uzeo pod svoju zaštitu i omogućio mu da djela, pisana na francuskom, objavljuje kod pariških izdavača. U tom je smislu Istrati morao zadovoljiti i neke kritičke i čitateljske prohtjeve koji su mu se barem implicitno nametali: pisati o dalekoj, egzotičnoj (točnije, egzotiziranoj) zemlji svojeg djetinjstva i njezinim neobičnim navadama i pitoresknim mjestima i tradicijama. Nakon što je po povratku s dužeg putovanja onamo razočarano pisao o Sovjetskom Savezu i boljševičkom projektu, došao je u sukob s Rollandom i drugim francuskim simpatizerima komunističke ideje, te se 1930. vratio u Rumunjsku. Ondje je do kraja života – umro je prerano, od tuberkuloze – pisao, polemizirao i sudjelovao u kaotičnom političkom životu rumunjskih 1930-ih, oscilirajući, kao izrazit individualist i radikal, između krajnje lijevih i krajnje desnih grupacija. Iako je umro u siromaštvu i zanemaren, njegova je smrt odjeknula u međunarodnom tisku, a do posljednjeg počivališta ispratila ga je velika masa ljudi, među kojima su bili i, primjerice, slavni rumunjski pisci Mircea Eliade i Camil Petrescu.

U ovom broju Versa odlučili smo čitateljima predstaviti ulomak iz naslovne novele Codin koji, vjerujemo, dobro odražava proturječnosti tog omraženog kažnjenika, voditelja bande, no također i „dobroćudnog diva“ kojeg potrese i raznježi odanost i iskrena prijateljska ljubav malog, naivnog dječaka Adriana – mladog Istratija, primarno promatrača i komentatora, ali i sudionika kojeg krase neograničeni kapaciteti za toleranciju i aktivnu ljubav prema nesretnim pojedincima iz potlačenih slojeva.

Goran Čolakhodžić


Radost, uznemirenost i zabrinutost hoću li se probuditi na vrijeme bile su zaslužne što sam nemirno proveo noć. Čuo sam kako otkucava gotovo svaki sat, a zatim i pjesmu pijetlova i galamu pijanaca. Bio sam već posve odjeven kad mi je zora zasjala na prozor. Nedugo potom pred njim se zaustavi Codin i posve ga zakri svojim divovskim tijelom. Otvorih ga i pokušah se provući između šipki. Razmak među njima trebalo je tek malo proširiti. Codin jedva da ih dotaknu i one popustiše kao da su od gume. Pošto se izvukoh, on ih iznova ispravi.

Bilo je prohladno… Posvuda su se otvarala dvorišna vrata, nadničari su užurbano kretali prema luci. Izdaleka se čulo prelaženje kola preko gazova, ta ritmična i dojmljiva buka.

Codin izađe iz Ulice Karantene i poče se uspinjati stazom koja je straga obilazila konjičku kasarnu i prolazila pored odlagališta balege cijele regimente. Tu se zaravan prostirala ravno do Dunava; njome su se kretali samo vojnici. To je mjesto bilo puno bezbrojnih staja i skladišta hrane za konje.

Stražari s puškama preko ramena u tišini su izvršavali svoju dužnost. Codin se zaustavi.

„Da pričekamo malko ovdje“, reče on tiho. „Dolazi Alexe! Alexea znaš! Obukao je prije tri godine vražju odoru… Srećom, služi naizmjenično. Tako se još i dade. Svakog je mjeseca samo po tjedan dana u kasarni. Sad ga obilazim jer moglo bi biti da mu fali novca ili duhana. Shvaćaš već, ždrijebac; usta su čovjeku najgora nesreća, neprestano traže!“

Codin je govorio toplim glasom, ali lice mu je bilo smrknuto. Oči su mu gledale neprijateljski. Natjerale su me da okrenem glavu.

Bilo je to u lipnju… Nama naočigled, zora je gubila svoju purpurnu boju i kupala je sada zemlju blagom i maznom svjetlošću. Dolje se luka počela jasno razabirati. Odjednom truba propara tišinu metalnim zvucima. Stresoh se kao da me nešto ubolo u srce i preplavi me radost. Trubač, koji je stajao točno u središtu dvorišta, usmjerio je glazbalo k suncu koje je bliještilo za vrbama dolje u močvarama, a beskrajne modulacije budnice činile su se kao jednako beskrajne hvale prinesene danu koji se rađao. Zadržah dah… Od te mi je jutarnje himne treperilo cijelo tijelo. Vojnik mi se učini junakom osvetnikom; zvon njegova zova toliko je ovladao svim živim da sam umišljao da ga cijeli svemir sluša! Kad je truba umuknula, učini mi se da mi se srce slama i tone mi u trbuh. Briznuh u plač.

Posramljen što je moja slabost imala svjedoka i što će mi se on zacijelo smijati, okrenuh Codinu leđa. Kad, iznenađenja! Polažući ruku na moje rame, olovnu ruku čiju sam težinu jedva izdržavao, on izusti riječi drhtave od suza:

Fratellofratello… vidiš? Nisam li ti rekao… baš jučer… da sam i ja… da sam i ja slab! Fratello, ne okreći mi leđa…“

*

Kad smo stigli među velika skladišta tamnih pročelja i zakračunatih vratnica na trećem pristaništu luke – pristaništu zauzetom beskrajnim lancem vagona sa žitom – nije se još bilo posve razdanilo. Inspektori su prelamali olovne pečate, žurno gurali vrata i skakali iz vagona u vagon kao vjeverice, s malim sondama u rukama, ne većima od epruveta, a džepovi su im bili puni uzoraka. Pred jednim skladištem na kojem je zijevala crnina širom otvorenih vrata naguravalo se nestrpljivo mnoštvo, urlajući da ih se što prije primi na posao, sve to s nekom mahnitošću koja me podsjećala na groktanje prasadi pred koritom. Čovjek mrke njuške i gromovita glasa, stojeći visoko na hrpi vreća, oblikovao je skupine za „postaje“ i slao ih na rad. Gurajući se snažno laktovima i grubo psujući, najplećatiji pojedinci nametali su se i uspijevali se dokopati „vreće“, dok su se kržljavci nemoćno vrtjeli i vikali da su već dugo bez posla i da su toga siti.

Codin me pusti da nekoliko minuta promatram tu gomilu, a onda mi, hvatajući me za nadlakticu, šapnu na uho:

„Tu poslovođa probire ljude, ali samo od svojih, onih koji mu se ulaguju i koji mu plaćaju piće. Ima mnogo nesretnika koji čekaju svoj red još od dva ujutro. Shvaćaš, primorani su zadovoljiti se mrvicama koje ih dopadnu, jer su slabi. Nije im šaka dovoljno teška pa da učine, evo, ovo…“

I smrknuta lica, stisnutih čeljusti, on krenu polako, kao slon, prema razgalamljenom mnoštvu. Popeh se hitro na stepenice jednog vagona i stadoh promatrati. Bez ijedne riječi on si prosiječe put kroz ljudska tijela kao kroz gustu trsku. Spazivši ga, poslovođa spusti glas i umiri geste, a na licu mu se pojavi smiješak. Vidjeh kako pruža Codinu ruku, koju ovaj jedva da i dodirnu, ali nisam mogao čuti nijednu njihovu riječ, toliko je zaglušna bila graja. Sve začuđeniji, gledao sam kako Codin doziva više ogorčenih nosača i dijeli svakome po vreću, a oni su ih hvatali kao da im besplatno dijeli kruh. Drugi su pak vikali:

„I meni, Codine, i meni, umiru mi djeca od gladi!“

Codin, sveudilj stisnutih zuba, svakog bi mrko pogledao svisoka, promotrio ga časkom i dobacio mu vreću, sve to dok je poslovođa kipio od bijesa, ne dajući ni glasa od sebe. Kad je bilo gotovo, Codin se izvuče iz mnoštva i povede me do osamljena mjesta:

„Brate Adriane, sad možeš u školu ispričati svojem profesoru što si ovdje vidio. U četvrt sata naučio si više nego u deset godina škole. Vidio si pravo lice svijeta!

Htjede poći. Uhvatih ga za ruku:

„Codine, jesi li zadovoljan?“

„Čime bih bio zadovoljan?“

„Time što možeš činiti dobro.“

Poniknu svojim uskim i namrštenim čelom i turobno reče:

„Zašto me to pitaš?“

„Kako bih znao jesi li dobar.“

„Ne! Nisam ni dobar ni zadovoljan.“

„Ali zbog dobra koje činiš ti si voljen pa te to sigurno popravlja.“

„Bože sveti!“ uzviknu on, stisnutih šaka. „Ti si budala! Dobro koje činiš ne znači ništa, jer ljubav iz interesa ne grije! Tako da me ne voli nitko! Naprotiv, mrze me smrtnom mržnjom!“

Zakri rukom svoje crveno, gnjevno lice kao da ga je spopao sram; već u sljedećem trenutku mirno nastavi:

„Ah! Jadni moj prijatelju, oprosti mi! Naljutio sam te, nisam li? Učinio sam to jer sam se ražalostio što ništa nisi razumio.“

I ne, ništa nisam razumio. Bio sam uznemiren. Codin smota cigaretu, pripali je i povuče snažno u prsa. Puštajući zatim dim da sam izađe, otvori svoja golema usta zbog kojih je nalikovao orangutanu. Odjednom, kao da me namjerava istući, dohvati me rukom za rame, a drugom pokaza na vrbovu šumu koja se vidjela na obali pred nama i reče mi:

„Vidiš li onamo? E, dobro! Mislim da su ondje ljudi koji me vole bez ikakva interesa!

Posljednje je riječi izgovorio posebno naglašeno, ali ja i opet nisam mogao shvatiti kakvo im je moglo biti značenje. Biti voljen, iz interesa ili bez njega, za mene je bilo špansko selo – nikad o tome nisam promišljao. Znao sam da me majka voli i to mi je bilo dovoljno.

„Shvaćaš li?“ upita me on.

„Htio bih vidjeti kakvi su ti ljudi koji su dobri prema tebi.“

„Kad god budeš htio, fratello!“

„Odmah!“

„A škola?“

„Ne idem.“

Sat vremena kasnije bili smo već nasred Dunava. U čamcu smo imali demižon s deset litara vina, bocu od litru i pol rakije i tri kilograma kukuruznog brašna. U košulji, gologlav i rukava zavrnutih do ramena, Codin je veslao. Naš je čamac klizio uzvodno brže od onih koji su se spuštali nizvodno. Vesla su se savijala, samo sam čekao trenutak kad će se prelomiti.

No ono što me plašilo više od svega bilo je njegovo sjajno lice koje je, u svojoj nijemosti, odavalo gotovo životinjsku radost. Svako toliko njegove bi se oči, inače pokretljive kao dvije kapljice živog srebra, zaustavile na meni i zagledale se u mene netremice, čudno, tako da sam već povjerovao da sam postao plijenom vukodlaka iz bakinih bajki koji svoje zatočenike, prije nego što će ih nabiti na ražanj, debljaju orasima i sredinom kruha. Ustrašen, doviknuh mu:

„Nasmij se malo, Codine!“

On se nasmija. Moj strah iščeznu čim osvanuše njegovi lijepi zubi koji su mu lice činili pitomijim.

Codin krenu rukavcem pored mjesta Măcina. Veslao je još četvrt sata pa se zaustavio na osamljenu mjestu na obali pred selom Ghecetom, gdje smo se iskrcali. Ondje Codin, nalik djetetu koje za sobom vuče drvenog konjića, jednom rukom dohvati lanac čamca i izvuče ga na suho.

Pred malim domaćinstvom koje se nalazilo stotinjak koraka od obale najprije nas pozdravi čopor pasa. Zacijelo bi nas bili razderali da nas nisu spasili njihovi gospodari, muškarac i žena pedesetih godina, sirotinjski odjeveni, naboranih i blagih lica.

„Vidiš li, Codine?“ radosno će oni. „Psi te više ne poznaju! To znači da si nas zaboravio.“

Dok smo se rukovali, žena, razgovorljivija, majčinski me milujući po kosi upita:

„A čiji je ovaj mali?“

„Nove susjede, majke koja mora da je svetica!“ odgovori Codin.

„Bog mu dao zdravlja!“

Posjedasmo oko stola smještenog između četiriju žalosnih vrba čija su debla, nagnuta u četiri nasuprotna smjera, izgledala kao da se mole nebesima da im pošalju kakvu rječicu. Codin izvuče iz zavežljaja bocu rakije i napuni čaše. Oklijevao sam piti iz svoje.

„Pij, fratello!“ doviknu mi Codin. „Pij bez straha! Ako si glup, učinit će te još glupljim i to neće biti nikakva grehota, a ako pak imaš vatreno srce, ova će ti ga živa kapljica rasplamsati… Pij bez bojazni, fratello!“

Otpih – dok su oni razgovarali o ovom i onom i dok sam promatrao neograđeno dvorište po kojem su se vrzmale kokoši, guske i svinje – i rado bih bio unedogled pio, ali se zaustavih. A zaustavih se jer mi se činilo da su se vrbe dale u trk prema rijeci, i još mi se javi čudna želja da izljubim sve prasce i guske u njihovim lokvama.

Žena ustade:

„Ostavljam vas, dragi moji… Imam kravu koju je teško pomusti, tele joj je izgrizlo vime. Živa joj je rana to vime… Pokušat ću iscijediti iz sirotice nešto mlijeka…“

„Idem i ja“, rekoh.

U štali žena je muzla i razgovarala sama sa sobom:

„I kažeš, majka ti je pralja… I uspijeva te tako fino odjenuti? Sirota žena! Koliko li se toga zacijelo odriče! Eh, svijet je pun nesreće!“

Skučila se pod kravinim vimenom i trljala joj sise lojem; zatim je malo-pomalo izmuzla mlijeko u vjedro.

„Vidiš, dječačiću, moraš svojoj majci biti zahvalan… Nisu svi tvoje sreće… Ne treba ti daleko tražiti; eto, Codina su tukli i mučili dok je bio dijete. Njegovi roditelji nisu bili siromašni, imali su zemlje… ali ne lezi, vraže! Postali su takva sirotinja da su nokte jeli. A jadno je dijete patilo, jer i roditelji i susjedi govorili su mu da je ružan. Da, bio je ružan, imao je majmunsku glavu, napuhanu kao mijeh, ali Gospode Bože, što je on tome bio kriv!? Smijali su mu se od jutra do večeri. A to boli. Dječak se prozlio. U trinaestoj godini roditelji ga više nisu smjeli tući, naprotiv, došao je na njih red da dobivaju batine, jer Svevišnji nikad ne dopušta da zločin prođe bez kazne. Kako su bili stari i suhi, Codin ih je samo hvatao za kose i izbacivao van, i to zimi. Odlazila sam ga ja moliti: ‘Codine, momče mamino, smiluj im se, pa rodili su te! Istina je, bili su zli prema tebi, ali Bog ne želi da i ti budeš poput njih. Budi dobar, janje moje, budi milostiv!’ Imao je srca i puštao ih opet u kuću. A onda ga nisam nekoliko godina vidjela. Nas je u to vrijeme zadesila velika nesreća: naš stariji sin zaljubio se u neku djevojku, ali ona je pošla za drugoga i on se ustrijelio lovačkom puškom! Nakon toga mi smo se povukli ovamo da se molimo u tišini. Kad eto ti Codina! Bilo mu je osamnaest godina, bio je snažan kao bik i radio sa skupinom radnika na izgradnji ceste. Eh, koliko tuge! Svi su ga mrzili zbog njegove snage… Bilo je i onih koji su se smijali njegovoj ružnoći… Bože sveti! Polomio bi im rebra jednim udarcem šake… Ali znao je on da ga mnogi imaju na rovašu! I tako, da ga ne bi uhvatili na spavanju, on bi prelazio rukavac plivajući, s odjećom svezanom u zavežljaj navrh glave, i spavao u močvari. Jedne noći četiri Codinova neprijatelja prešla su rukavac u potrazi za njim, da ga ubiju. Dragi moj dečko, sutradan su jednog od njih pronašli opruženog na tlu, a crijeva mu se rasula iz trbuha kao da ih se cijelo vjedro razlilo. Codin ga je osjetio, a bio je i pun mjesec, i ubio ga je u samoobrani. Suci su ga oslobodili. No čuj: dvije godine kasnije ubio je čovjeka kojeg je uhvatio u krevetu svoje dragane! E, tada je Bog kaznio Codina. Deset je godina kopao sol u rudnicima. Ljudi ga zovu „robijašem“. Nisu u pravu. Dokaz tome da je Bog dobar prema njemu jest i ovo što mu sad šalje nevina anđela kao što si ti da mu bude drug.“

Codin me zazva izvana da potražimo divlje patke po dupljama drveća. Vratili smo se o podnevu, cijeli u plikovima od uboda komaraca. Zatim smo prionuli na carsku gozbu: šesnaest pačjih jaja na masti, riblja juha, štuka duga kao lisica, kokoš s češnjakom i deset litara vina – od čega je Codin sâm popio polovicu. Onda smo se rastali. U jedan poslijepodne prelazili smo preko Dunava, po velikoj omari.

Niz Codinovo lice slijevali su se potoci znoja. Kroz njegovu dopola otkopčanu košulju koju je nadimao vjetar nazirao sam mu prsa prekrivena dugim i crnim dlakama: reklo bi se da je medvjed u košulji. On na trenutak ostavi vesla i duboko uzdahnu. Gledajući ga ravno u oči, rekoh mu:

„Istina je, Codine, oni ljudi zbilja te vole.“

„Zar ne?“ naglo će on. „Pa ipak, nisam im učinio nikakvo dobro djelo. Drugima da, kao onima jutros; a njima ništa.“

„I ne znaš zašto im je stalo do tebe?“

„Ne! Ne znam zašto im je stalo do mene!“

Prijevod: Goran Čolakhodžić

Articole similare

Începe să tastezi termenul de căutare mai sus și apasă Enter pentru a căuta. Apasă ESC pentru a anula.