Zagreb, foto: Zoey S. Franka (flickr.com))

Oana Băcanu: Rumunj u Zagrebu

„Idete do Arada, gospodična?“, ispituje me u brzom vlaku suputnica u nadi da će ostati sama na sjedalu bar dio puta.

„Do Budimpešte, gospođo. Tamo moram presjedati – putujem u Hrvatsku”, odgovaram i  vidim da je očito razočarana – ipak se neće moći ni malo ispružiti.

„Ondje radite?”, nastavlja ona razgovor kad već ne možemo spavati.

„Zasad ne radim ništa, samo živim tamo. Moj je budući suprug Hrvat.” Namjerno nisam rekla „moj dečko” jer zvuči neozbiljno, bolje glumiti buduću gospođu da ne bih sumnjala da idem u inozemstvo prostituirati se.

„Zar nije opasno tamo, u Beogradu?”, pita još moja sunarodnjakinja, sad pomalo zabrinuta kad je shvatila kamo zapravo idem.

„A zašto bi bilo opasno?”, odgovaram protupitanjem ne znajući kako spomenuti da je Beograd u drugoj državi, a da ne ispadne da se pravim pametna.

„Kako to mislite zašto? Tamo je rat!!!”

Imala sam bezbroj sličnih razgovora početkom 2000-tih godina. U međuvremenu Rumunji su otkrili da se u Puli nalazi jedan od najbolje očuvanih rimskih amfiteatara i sve više izabiru Hrvatsku kao turističku destinaciju. Mislim da su i zaboravili na rat, pogotovo otkad smo svi u Europskoj uniji.

Ne bih ni ja previše znala o ovoj relativno mladoj državi i sigurno ne bih emigrirala u zemlju poglavara Mesića… (čija zemlja?! Zemlja Stjepana Mesića, hrvatskog predsjednika kad sam se ja preselila u Hrvatsku, ne znam  jeste li čuli za njega. Poslije su imali drugog predsjednika, a onda je došla Kolinda Grabar-Kitarović koju sigurno znate po žaru s kojim je podržala repku na Svjetskom prvenstvu 2018. Oana, koliko dugo živiš u Zagrebu?! Više od 14 godina, cijeli jedan život.)

Ne bih ni ja previše znala o ovoj relativno mladoj državi i sigurno ne bih emigrirala ovamo da nije bilo Njega. Plava kosa. Plave oči. Atletsko tijelo. To govorim za ljubitelje romantike. Ćelav, s naočalama, for the record. Upoznali smo se, zaljubili se, što sad? Preskačem dio s odnosom na daljinu da dođem bliže sadašnjosti kako bih analizirala gdje sam ja „doma”.

„Pa to je bar jasno! U Brašovu! Ondje sam rođena, ondje sam provela djetinjstvo, ondje sam stekla prijatelje, završila školovanje, zaljubila prvi put. I drugi, i treći i peti. Ondje je rodna kuća, ondje je obitelj. Ondje je moj omiljeni planinski vrh, Tâmpa, ondje sam počela planinariti! Kakvo je ovo pitanje?”.

Tako sam otprilike znala odgovoriti, prilično sigurna u sebe, kad sam tek stigla ovamo. Jer ljudi govore jezik koji zvuči strano, ni jednostavan poput engleskog, ni melodičan poput talijanskog, ni romantičan poput francuskog. Jezik za koji sam mislila da ga neću nikad savladati. Do svog dolaska u Zagreb nisam nikad slutila da je govornje materinim jezikom potreba i užitak. To sam shvatila tek kad su počele ponestajati prilike da ga koristim. Takav je čovjek, postane svjestan onog što ima tek kad to izgubi.

Na početku mi se činilo da lokalno stanovništvo ne voli pretjerano strance. Dobivanje radne dozvole oteglo se, pa sam radila i na crno. U svakom slučaju neću prebrzo zaboraviti ponižavajuće čekanje u redu svake godine kako bih dobila boravišnu dozvolu. A tek neizvjesnost:  hoće li mi odobriti, neće… Sve je bilo drukčije nego u Rumunjskoj. Još nisam imala vlastite prijatelje, činilo mi se da su ljudi hladniji, da nemaju smisla za humor. Možda imaju dobru pizzu, mandarine i maslinovo ulje, ali nisu čuli za borș[1], brânză de burduf[2], leuștean[3], pa čak ni za spirt medicinal[4]! Ajme meni, bilo mi je bolje u Rumunjskoj.

Nakon nekog vremena posjetila sam svoj rodni kraj. Bila sam sretna što ponovo vidim svoje i odlučna da neću kritizirati svakom prilikom otadžbinu kao drugi emigranti koji misle da je u Bilo-kojoj-stranoj-zemlji puno bolje, tamo svugdje teče med i mlijeko. Sad znam sigurno da ne može biti baš tako, ali željna sam dijeliti svoja iskustva jer, u svakom slučaju, život u dijaspori jača, uči, otvara čovjeka.

Iznenadila sam se da je bilo premalo zainteresiranih za moju priču. Kad bi me pitali: „Kako ide?”, točan i očekivan odgovor bio je: „Tak’ tak’”. Ni „dobro” jer bi bili ljubomorni, zavidni, jer njima ništa ne ide dobro. Oni nikad neće biti zadovoljni bez obzira koliko para, auta i krpica imali, ali to je drugi problem. Ni „loše” nisam mogla odgovoriti jer bi mi se smijali: „A zašto si onda otišla?!”. Nisam ni spomenula plavu kosu, plave oči, atletsko tijelo jer bi se znalački smješkali, znaju oni u čemu je stvar

U bilo kojem slučaju moj je odgovor trebao biti vrlo kratak. Bilo koja dodatna riječ bila je protumačena kao pokušaj da privučem pažnju koju nisam zaslužila. Nisam htjela ispasti da se hvalim ili pravim se važna kad bih spomenula nešto što mi je dobro išlo, pa sam radije šutjela. Slušala sam beskrajne žalopojke o životu u Rumunjskoj. Što  ja znam? Imala sam sreću, izvukla sam se.

A nakon toga, iako sam si obećala da to neću raditi, izbacila bi me iz takta neka blesava neugodnost.  Na primjer nisam mogla razmijeniti novčanicu od sto eura jer joj je falio komadić kuta – iako to u Europskoj uniji ne bi bilo problem. Ali čekaj malo, zar nije i Rumunjska već bila članica EU-a?

Ili bih dobila dvostruku porciju birokracije da ne bih slučajno zaboravila na kojem planetu živim. Ili bih se veselila da se više ne puši u vlakovima, dok nisam morala na zahod i našla školjku punu čikova. Ili kad sam naručila kapučino i dobila neku crnu vodicu s pjenom po bezobraznoj cijeni. Ili svaki put kad me prošla volja za kupovinom jer je prodavačima bilo teško raditi svoj posao.

Tada sam i ja jednoglasno sa svojim sunarodnjacima kukala o groznom sustavu. I na tren sam se osjećala kao da tamo pripadam. Vratila sam se kući. Ali jesam li stvarno? Jer ipak sam se od svega toga odmakla. Jeftini cirkus na televiziji s političarima i zvijezdama nije me previše zanimao. Nisam bila u tijeku pa nisam mogla previše sudjelovati u razgovoru. Tad me je jedno pitanje počelo kopkati: što ako je, ipak, bolje kod njih?

Vratila sam se u Zagreb i nastavila svoj život.

„Iz Rumunjske si? Ne ličiš na Nadiju Comăneci, ali slobodno uđi…”, poziva me blagajnik na ulazu u bazen uz veliki osmjeh.

Potrudila sam se učiti hrvatski prvenstveno da impresioniram nadležna tijela u plavom koja sam morala uvjeriti da zaslužujem živjeti u Zagrebu. „Dobro da ima i poštenih Rumunja, niste svi došli krasti…”, pobjegne policajcu koji je obrađivao moj zahtjev. Progutala sam riječi, nastojala sam ostaviti što bolji dojam i obećala sam si da neću nikad postati sudska tumačica da ne bih morala prevoditi za nepoštene Rumunje. I Rumunjke, moram priznati da je po tom pitanju ravnopravnost postignuta: i muškarci i žene krše zakon u Hrvatskoj.

„Iz Rumunjske si? Papanași!” Morala sam tražiti recept za taj rumunjski desert i napraviti ga za poznanika koji još uvijek priča o lijepom razdoblju koje je proveo u Cluju.

Promijenio se i zakon, svrha mog boravka u Hrvatskoj postala je spajanje obitelji, iako nismo formalno bili u braku, pa sam automatski dobila pravo raditi. Našla sam posao, integrirala sam se, plaćala poreze, bila sam uzoran građanin, čak sam i pomela ispred stambene zgrade za dodatne bodove od susjeda koji znaju odakle dolazim.

Istovremeno, rastužile su me poruke na Facebooku koje su govorile da dijaspora ne bi smjela glasati jer ne pozna situaciju u Rumunjskoj i ne sudjeluje nikako u tamošnjem životu. Progutala sam knedlu, ali nisam otišla glasati na parlamentarnim izborima 2008.

Vodila sam prijatelje Rumunje po Zagrebu i shvatila da znam dovoljno o ovom gradu da bih mogla izdati pojedinačne recepte za uspješna mini-putovanja po Zagrebu sukladno željama. Znam i dobre restorane, turističke znamenitosti, ali i ponešto o mjestima, pričama i zanimljivostima koje se neće pojaviti u turističkim brošurama. Shvatila sam da sam bolja vodičkinja za Zagreb nego za Brašov koji se  i sam nastavio mijenjati svih ovih godina, kao i ja.

Upoznala sam nove ljude. „Iz Rumunjske si? I? Kakav je život tamo?”, pitali su me Hrvati i posumnjala sam da samo hoće čuti da je gore nego kod njih. Stvarno su kompetitivni. Ovisi, lijepo je i ovdje i tamo, ja sam tak i tak došla radi plavih očiju… Znalački su se smješkali, znaju oni u čemu je stvar. Malo je boljelo.

„Koliko dugo živiš u Zagrebu? Pa ti si naša! Hrvatska nevjesta!”

Nekad, kad se raspričamo, pitaju me odakle sam iz Hrvatske. „Zagorje? Ne, čekaj! Istra možda…”, jer se čuje meki naglasak. Ponosno se nasmiješim i kažem da sam ja iz Rumunjske i hrvatski mi nije materinji jezik. Na kraju jednog sastanka kad sam bila u vrhunskoj formi pa mi je prijevod ispao kako treba, hrvatski sugovornici pitali su me gdje sam tako dobro naučila rumunjski… S mamom, odgovorila sam u šali pa sam dobila novu rundu pohvala. To je bila velika pobjeda jer sam par godina ranije očajno plakala dok sam rješavala zadatke iz Teach Yourself Croatian.

Imala sam priliku putovati po Hrvatskoj i shvatila sam da moj susjed iz Brašova, koji je u ovim krajevima za vrijeme Jugoslavije servisirao traktore proizvedene u Brašovu, nije pretjerao kad je rekao da je Hrvatska prekrasna zemlja i da bi, kad bi si to mogao priuštiti, proveo svaki godišnji odmor upravo ovdje.

Neki od novih poznanika i prijatelja išli su u Rumunjsku: pa nije tako loše, u redu, nemate autoceste, ali ceste su pristojne, išao sam čak do Crnog mora… Kad čujem da netko hvali Rumunjsku, srce mi raste od ponosa kao da sam osobno asfaltirala ceste o kojima priča.

Prošlo je šest godina, napokon mi je odobren stalni boravak. Na dan kad sam dobila zadnju naljepnicu u putovnici koja mi dozvoljava da ostanem u Zagrebu koliko hoću, pa i cijeli život ako mi ne dosadi, na izlazu iz policijske postaje vidjela sam tadašnjeg hrvatskog predsjednika, Ivu Josipovića, ne znaznate li ga. Šetao je centrom sa zaštitarom, pretpostavljam. Rijetko kad čovjek dobije tako dobar znak.

„Iz Rumunjske si? Imam i ja susjeda, njegova punica zna nekog iz Brašova…” ili „Znam i ja nekog u Temišvaru!”. Kad to čujem, uvijek se nadam da se na kraju neću morati ispričavati u ime poštenog dijela svog naroda. Sva sreća da su Rumunji iz tih priča najčešće jako dragi ljudi pa ne moram.

Tko ima stalni boravak može tražiti hrvatsko državljanstvo. U mom slučaju postoji problemčić: s obzirom na to da živimo u izvanbračnoj zajednici, trebala bih odustati od rumunjskog državljanstva da bih uzela hrvatsko. A, ne, to ne. Teško mi je objasniti, jednostavno još se uvijek osjećam više Rumunjkom nego Hrvaticom. 

I to unatoč tome što me rumunjska država zna neugodno iznenaditi, na primjer kad je tražila da retroaktivno plaćam neki porez zbog greške koja nije bila moja. Bila sam bijesna,  suprotstavila sam se, ali sam na kraju poslušala savjet prijateljice iz Brašova koja zna o čemu govori: Porezna je uvijek u pravu. Teško mi je palo, ali sam otplatila dug i, u svojim očima, otkupila doživotno pravo glasa.

Porezna je uprava u Rumunjskoj tražila novac od mene, Porezna uprava u Hrvatskoj mi je vratila preplaćeni porez iako im nisam poslala zahtjev pa sam se osjetila kao domaći porezni obveznik. A onda  je uslijedio novi hladan tuš.

Nakon što sam se nekoliko godina natjecala u triatlonu kao članica hrvatskog kluba i čak osvajala medalje u svojoj dobnoj kategoriji, hrvatski savez odlučio je jedan dan iz vedra neba da ne možeš biti državni prvak u Hrvatskoj ako nemaš državljanstvo. Kao da su mi rekli više nisi naša. S druge strane, tko zna bih  li se uopće bavila triatlonom u Brašovu ili Bukureštu, možda ne bih nikad ni naučila voziti bicikl… Kasnije sam imala još jedno iznenađenje: po nekom prastarom zakonu koji ne drži korak s vremenom i akutnom potrebom za krvlju, stranci ne mogu davati krv u Hrvatskoj.

S vremenom smo nešto uštedjeli i išli provjeriti što ima u Austriji pa sam si mislila: ovdje se osjećam kao doma! Red je, mirno je, planine su visoke i ljudi korektni – bar oni koje sam ja upoznala. Provjerila sam s obitelji da nemam kojim slučajem austrijske krvi, ali saznala sam jedino da je pokojna baka s mamine strane govorila njemački koji je učila od kolegica s posla.  Učila je i mađarski i odjednom mi je sinulo kome trebam zahvaliti za sluh za strane jezike.  

I tako su se nastavile redati epizode, kad sam bila ovdje, mislila sam da mi je bolje ondje i obrnuto. Oscilirala sam između dvije realnosti dok nisam, napokon, našla svoj mir. Čovjek koji nije bio doma ni ovdje ni ondje postao je čovjek koji je doma i ovdje i ondje. Građanin sam ovoga svijeta i mogu (dobro) živjeti i u Rumunjskoj, i u Hrvatskoj, i kamo god me sreća odnese jednoga dana. Odlučila sam: doma je gdje sam ja. Jednostavno sam jednog dana shvatila da su me bespotrebno mučile dileme i problemi: i Rumunjska i Hrvatska imaju sarme, ćevape i planinarske puteve.  Na kraju krajeva, doma je stanje uma. Doma je i na kauču dok se smijem gledajući neku rumunjsku komediju, i kod mame u kuhinji dok  ona peče orehnjaču, i na vrhu planine gdje sam mala i nebitna, a i na putu koji stoji preda mnom. I dok sam ja sve ovo pokušavala sročiti da podijelim s vama, došla je pandemija koja mi je pokazala da je doma svugdje gdje imam drage ljude. Doma je, po novom, i Messenger i Viber, doma je gdje god se nađemo da se smijemo vlastitoj nevolji.

„Iz Rumunjske si? Izvrstan je taj novi val rumunjske kinematografije, čestitam!”. Osjećaš se ponosnim kao da si osobno napisao scenarij za „4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” i spremnim odgovoriti na sljedeće pitanje: Kamo vrijedi ići na godišnji u Rumunjsku?

(nastavit će se)


[1] Kiseli sok dobiven fermentacijom pšeničnih mekinja, raži ili šećerne repe; koristi se u rumunjskoj kuhinji.

[2] Sir, redovito ovčji, u mješini.

[3] Levisticum officinale – ljupčac, začin.

[4] Alkohol koji se upotrebljava u medicini, posebice kao vanjsko dezinfekcijsko sredstvo; obično mu je dodanaotrovna tvar karakteristične plave boje.

Lasă un răspuns

Adresa ta de email nu va fi publicată. Câmpurile obligatorii sunt marcate cu *

Articole similare

Începe să tastezi termenul de căutare mai sus și apasă Enter pentru a căuta. Apasă ESC pentru a anula.

Înapoi sus