Nora Iuga
Iz zbirke Fetiţa cu o mie de riduri / Djevojčica s tisuću bora, pjesma-roman, Bukurešt, 2005
13.
opet mislim na njega; moje se lice iznenada odlijeva u nasmiješenu masku. maleno i veoma slatko tijesto, čitam: „Lara – Pasternakova junakinja – putuje vlakom u smjeru Bresta“; u toj zemlji poloja i breza poznavala sam bijelo i snažno stablo – njegov vrat. htjela bih ja biti ona koja drži pilu. nakon deset minuta: kad bi on nosio narančasti pulover muškarca koji sjedi licem prema meni, kad bi nosnice koje se bučno isprazne u mentol-maramicu bile njegove, moj bi se san uzvinuo… čitam: „sanjao je da je Lara stavila dvije ulice na njegov pisaći stol, jednu na lijevo, jednu na desno, i upalila stolnu lampu; njezin topli narančasti odsjaj…“
19.
probudi se, dozvala ga je noć. dodirni moje tijelo, makar u snu učini ono što tražim od tebe… a ako si mrtav? ako si umro prije mjesec dana ili prekjučer i moja usta tonu u krivulju tvojeg zatiljka kao kamenica u svoju žlicu? možda vodim ljubav s mrtvacem jednako stvarno kao što to čine psi na pustopoljini pred zgradom, a ne misao, nego vrebanje mojih ulazaka prima ga kao kralja koji se vraća živ iz dugog rata i ulazi mi nestrpljiv u krevet ne svlačeći jaknu, možda je odjeven u vlastitu krv. ali nije mrtvo tijelo kojim doziva drugo tijelo i nije ni smrt kad ne znaš za nju; i tada što volim i tko mi zamućuje um koji se seli naprasno, sad u pazuh, sad u petu. ostaje ondje skriven u mojim nosnicama i udiše njegov muževni miris. nema nikakvu moć kamen koji ga prekriva, ni zrak koji je od njega pobjegao. ni lakoma masnica koja jede bjelinu vrata uhvaćena u moje ruke poput vitkog debla breze. Moli se, povičem, da ne znam kad ćeš umrijeti eda bi živio sa mnom do kraja.
40.
kad je došla plava ura poveo me do breze koja pjeva. ruke su letjele po zraku. spustile bi se sad na jednu sad na drugu duplju. bile su mirne jer su bile umorne. i na fruli kad pokriješ jedan ulaz, drugi se otvori. čini se da valja šutjeti na jednom mjestu da bi mogao pjevati na drugom; njegov se dlan spušta na moja usta.
46.
s devet godina na pauzi uvijek nabasaš na kolegicu koja ti kaže što radi otac s majkom kad te pošalju u kino, dakle saznala sam kako se prstom gurne meso u papriku, znala sam da se paprika odupire vrućini pećnice i nije me bilo strah, bilo me sram, bilo me sram ne zbog sebe, nego zbog majke i oca. i došlo je vrijeme s krevetom i ugaslom žaruljom kad sam se i sama igrala mame i tate. nije bilo loše, ali zašto smo se gibali kao teretni vlak koji manevrira i zašto nismo ostali tako do kraja noći, do svršetka vremena, kao što ostaje jablan u svojoj zemlji, iako se uspinje i uspinje ispred mojeg prozora ka nebu, razmišljam i ja tako o jadnim dušama bez tijela koje stižu negdje na snježnom zasljupljujućem oblaku, gdje nema boli ni rastuženosti ni jecaja, kako se one vole u pustoši svojeg mesa i sažalim se… ali ako se tamo, samo tamo, više ne gibaju i više ne izlaze jedna iz druge?
56.
znam koliko riskiram, tko ljubi mrtvaca ljubi zračni džep, ljubi rupu biljarskog stola, ljubi mjehur vodika koji se iskotrlja iz probušenog balona; nestane stolica s rukama čovjeka, asfalt s pužem zgnječenim pod cipelom, autobus ispunjen znojem, čaša s tisućom usana koncentrično razmještenih, neodoljiva je stvarnost, mesnati trg: ajmo ljudi, odjeća, cipele! u utrci su crne, jogunaste kobile, katkad munja prereže jelku napola, ali ona ostane u svojoj tvari. i boje imaju svoje igle, ulaze nam u pore, stvaraju orgazme u koži, u šarenicama, ionako ne razumiješ kad ja bježim od te tvari jer ona bježi od mene i moram je zamijeniti da ne umrem, shvati jednom, da ne umrem; u tom krevetu marširaju konjaničke pukovnije, tko mi želi podići košulju do vrata, uzjahati me i da ja ne znam više kad će sići, razumiješ li sada toplinu iz močvara, maglu s planina?
68.
na noćnom ormariću, na stolu, u torbici, u džepu, u knjizi, u rukavici, u cipeli, popisi za kupovinu po danima, po satima… i Gălăţanu je rekao da je djevojčica s tisuću bora zapravo sjećanje; nizovi riječi, redovi, niti iz tvojih svilenih čarapa; nećeš ih valjda ponijeti tamo sa sobom, na poloje Bresta gdje ćemo se igrati partizana: o, moj volk, o, maja krasnaja šapočka, uvečer kad su vode Dnjepra tanke i razmrvljene kao užad čamaca mjesec ulazi u njih i tužno zvižduče jato crvendaća, moj ljepotane, moj dragi, i što ako prevrnem vagon šećera u ovu blatnjavu vodu, i što ako svučem kožu i pokrijem te i uvijem si oko u tvoju svjetiljku i drugo ti krišom turnem u džep kako bi ga imao kao rezervu na povratku jer put je dug… tako prolazi noć plivajući djevojčica s tisuću bora i pola tri je, ne zavijaju više ni psi i kad ispružim ruku na jastuku naiđem na usnulu dojku nepoznate žene koja se zove Maruša.
97.
ja sam odabrala put nadesno, on nalijevo. bili smo dva konja upregnuta u kočiju. imali smo posebne postaje gdje bismo zastali, kao što katolici označuju križni put, naš je bio lijepo prošaran mladim smrekama, ivančicama i hruštevima. kad smo došli do paprati obuzeo me osjećaj pobožnosti tako jak da sam se jedva suzdržala da se ne počnem smijati – tako mi dođe u crkvi, kao da je zalajao pas iz zemlje pod kamenim križem, bijeli je Rus nosio mekanu i toplu plavu košulju, uhvatila sam se za njegov rukav. stabla su se vrtjela sa mnom kao u sovjetskim filmovima kad je umirao Vanja… i rekao mi je da zagrlim brezu; breza je bila visoka, ravna i bijela – imala je njegov vrat i polako je prolazio limeni orkestar.
98.
starost dolazi iz Sibira kradomice korača uz pauze golema i bijela poput mačke od sedamnaest godina broj revolucije mekano prede ležeći trbuhom prema gore između krstarice Aurora i Zimskog dvorca lijepo ime mačke Sibir rađa dvaput godišnje po sedam živih mačića i Oblomov je njezin dečko onaj plavi sanjao je da ubija cara sada u velikoj kući s verandom prema ulici gore svijećnjaci-sluškinje prolaze ispred ogledala pokrivajući ga širokim suknjama stavi mi u usta kažu usta obriši mi bradu kaže brada uzmi pladanj čitaj mi novine odreži nokat Oblomova nokat plavog momka nokat šezdesetogodišnjaka nokat Bereze čitaj pripovijedaj govori
99.
koverta je bila otvorena i bez pisma, razjapljena usta, trbuh s izbačenom utrobom, kaže se da žene ondje u dijelovima bez sjene imaju bubuljičavu kožu, zakržljale, heretičke vulve. možda su prikladnije, iskrenije te starudije s izlizanom tkaninom od iznošenosti, dopuste ti vidjeti što je ispod… ali ja nikad s bijelim Rusom u noći u krevetu u noći s crnom paprati u noći sa srebrnom, skliskom mladicom u noći pritišćući snažno sve do podzemnih voda gdje se sve razdire i ništa se ne vidi barjak neba s bjelkastim tragom topla pjena prolazim kroz užitak prolazim i tečem nikad u krevetu u noći s crnom paprati u noći nikad s bijelim Rusom
Prijevod: Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu
