Traducere: Goran Čolakhodžić
Foto: Cosmin Bumbutz
Solenoid (rumunjsko izdanje Humanitas, 2015.), posljednji dosad objavljeni veliki roman Mircee Cărtărescua, u veljači ove godine izašao je i u hrvatskom prijevodu Gorana Čolakhodžića kod zagrebačke naklade Fraktura.
Roman po svojem opsegu i zahvatu nije iznimka među djelima ovog živućeg klasika rumunjske književnosti – u hrvatskom izdanju obuhvaća gotovo 700 stranica. Tu su i brojni opsesivni motivi koji su kod Cărtărescua prisutni još od njegovih prvih djela (npr. Nostalgija), dakako razvijeni na drugačiji način i osvijetljeni iz kutova koje dosad još nismo vidjeli. Cărtărescuova formula, čiji elementi nikad nisu djelovali kao da ih je teško pobrojati – halucinacije i snovi, reminiscencije na djetinjstvo i mladost, svakodnevni život i nesvakidašnje zgode iz doba rumunjskog komunizma, morbidne slike koje često prelaze u horror egzistencijalnog tipa (usporediv, primjerice, s onim H. P. Lovecrafta ili Franza Kafke, a u suvremenoj hrvatskoj književnosti možda s mračnom fantastikom Luke Bekavca), opsesija tijelom i bolešću, „niskim” oblicima života (kukcima, parazitima i sl.), književni utjecaji Borgesa, Cortázara, Kafke, Maxa Blechera, Pynchona – sve je to prisutno i u Solenoidu, no kako u umjetnosti ovakve formule nikad ne daju zbroj identičan onom što doista stoji između korica i s čime se susrećemo kao čitatelji, tako je i ova Cărtărescuova knjiga još mnogo toga što nikako ne bismo mogli sažeti u ovako kratkom uvodu.
Osnovna je radnja jednostavna: mladi i nesretni osnovnoškolski profesor rumunjskog radi na rubu Bukurešta bez nade u boljitak (riječ je o 1980-im godinama i sivoj Ceaușescuovoj diktaturi, iako to nipošto nije u fokusu), a kako je još na studiju poželio postati piscem i neslavno propao nakon javnog čitanja svoje poeme, tako traga za izvanrednim, fantastičnim i – na kraju krajeva – za izlazom, bijegom iz jezivog zatvora koji ljudski život jest. „Želim napisati očitovanje o svojim anomalijama”, počet će pripovjedački glas jedno od poglavlja svojeg osobnog dnevnika koji zapravo imamo u rukama dok čitamo Solenoid. Jer pred nama nipošto nije roman, književnost je varka, vrata naslikana na zidu, bijega iz trodimenzionalnog svijeta nema, a književnici nam samo zagorčavaju život svojim lažnim obećanjima. Tako Solenoid želi biti i antiknjiževnost, a najkraće rečeno, on je dnevnik alternativnog Mircee Cărtărescua, onog hipotetskog Cărtărescua koji na presudnom račvanju svojeg životnog puta nije postao slavnim piscem.
Pored vrtoglavih poniranja u psihu i snove, tlapnje i halucinacije, strahove i čežnje, što sve neprekidno dokazuje golemu moć autorove mašte, Solenoid čitatelju nudi i trenutke britke i ironične analize međuljudskih odnosa u kolektivima, skice tragikomične svakodnevice u komunističkoj Rumunjskoj, nipošto suhoparne (pitanje je i – u kojoj mjeri fiktivne?) životopise pojedinih slavnih osoba, prizore strave i užasa, ljubavne i erotične trenutke, kao i više pjesama iz pera pripovjedača, Cărtărescuova dvojnika. Tim je teže bilo odabrati ulomak koji će biti reprezentativan za roman u cjelini, pa smo od takvih ambicija brzo odustali: pred čitateljima Versa samo je jedna od stranica hiperkocke (koja također igra važnu ulogu u Solenoidu). Naime, Cărtărescuova knjiga hoće, i uvelike uspijeva, biti svijet za sebe, golemo fantastično platno s bezbroj detalja i nijansi, živim bojama naslikana karta imaginarnog Bukurešta koji je autorova istinska ljubav i svakako je jedan od glavnih likova Solenoida.
Goran Čolakhodžić
10.
S vremena na vrijeme dolazi mi Irina. Profesorica je fizike, suhonjava i ocvala, lica mučenice, osvijetljenog, međutim, njezinim nevjerojatnim plavim očima. Nikad nisam vidio oči nalik njezinima. Irina je kao stara izlizana fotografija, sepija-portret stvora koji pati od kloroze, slika rezignacije, ali oči kao da su joj na slici izbušene i kroz njih se vidi modrina neba. Sjećam se kad sam je prvi put vidio u zbornici. Bila je zima, zima osamdeset i prve. Stigao sam u školu po mraku, ranom zorom i stajao sam kraj prozora, koji su cvjetovi od leda bili dopola zakrili. Uživao sam, miran, u onih deset minuta prije početka sata. Još sam napola spavao, sam u čitavoj prostoriji, kad su se vrata otvorila i pojavila se Irina. Već prvi put kad sam je vidio, iznenadile su me njezine oči: bio je to kolaž, mađioničarski trik. Ne samo da se te oči nikako nisu uklapale u lice žene koja je tad već bila požutjela, nego se nisu uklapale u stvarnost samu. Bile su lijepe, ali ne onako kako kažemo: cvijet je lijep, ili: dijete je lijepo, već onako kako kažemo: lijepo je što postoje cvijeće i djeca. Zato, riječ „lijepe” nije im pristajala osim kao surogat za neku nepostojeću riječ. Nije me pozdravila, iako sam kimnuo u njezinu smjeru. Tek nakon nekoliko minuta, kad se zbornica počela puniti, saznao sam, iz razgovora s drugim profesoricama, da je to naša nova kolegica, da će predavati fiziku. Dakako, u narednim tjednima, Irina je i sama postala dijelom živog namještaja zbornice. Viđao sam je pod odmorima, kad bi s treskom odlagala imenik u ormar, kao i ostali, pa sjedala na ugao stola. Onog trena kad bi spustila oči, a zapravo je njima cijelo vrijeme gledala u pod, Irina bi nestajala. Naprosto bi se stapala s pozadinom. Njezina je sramežljivost bila ekstremna, obično je sjedila sama, rijetko kad bi se uključivala u vječne razgovore profesorica koje su imale malu djecu: koliko se teško pronalazi mlijeko u prahu, gdje kupiti kolica koja neće izgledati baš kao stara krama… Budući da smo u povratku išli istim tramvajem 21, jedinim, ustvari, koji je vozio prema gradu, znao sam i otprilike gdje stanuje: negdje pred tkaonicom „Čunak”, gdje je uvijek silazila, kao i ja, da bi se zatim izgubila među stambenim zgradama prekoputa. Trebalo je proći više od dvije godine kako bih je uspio upoznati, ako uopće ikad možemo nekog upoznati. Cijelo to vrijeme jedva da smo razmijenili nekoliko riječi, kao i s mnogim drugim kolegama, onako kao što, premda je viđamo svaki dan, za prodavačicu kruha ni nakon cijelog jednog života nismo sigurni je li i ona ljudsko biće, jednako kao i mi, ili je tek bizarna mrlja koja nam se tu i tamo pojavi na mrežnici. Sve dok, prošlog proljeća, nismo zajedno dočekali tramvaj pod blijedim nebom, zajedno s drugim kolegama, prvi put lagano odjeveni, iako je zrak bio još vlažan i leden, hodali šutke duž vagona punog putnika pa konačno sišli na stanici „Čunak” i dospjeli k meni u krevet gotovo pa iz jednog pokreta, skoro pa bez misli, kao da smo to dotad učinili nebrojeno mnogo puta. Dok smo stajali jedno pored drugoga u tramvaju, gurnuti jedno na drugo zvjerskim mnoštvom, okrenula je odjednom lice k meni i upitala me: „Jesi li možda pjesnik?” Smiješila se ipak nevino, kao da je željela ublažiti čudnovatost tog pitanja. U trenutku sam odlučio da to shvatim kao šalu, pa sam joj, smiješeći se, odgovorio: „Ma zašto bi takvo što pomislila?” „Pa razmišljala sam da bi se jedan pjesnik tako nekako ponašao, kao ti: cijelo vrijeme dok si u zbornici gledaš van, kroz prozor, a da ne izgovoriš ni riječ… Nisam još nikad vidjela tako šutljiva čovjeka.” Smiješila se i dalje, gledala me u oči, a činila je to prvi put, ustrajući u toj besmislici: „Čini mi se da smo na neki način jako slični.”
Tako je počelo sve, ne između nas, jer nije riječ ni o kakvom „između nas”, jednostavno – tako je počelo. Pukim slučajem stvar je otvorena tim razgovorom, ali vjerujem da bi bilo potpuno isto da mi je tada, u tramvaju, rekla: „Eto, prvi topli dani ovog ožujka”, ili „Gle kako se sunce održava u prozorima”. Osjetio sam, odjednom, dok sam, prateći je, napuštao stanicu i popravljao baloner izgužvan u gomili, da između nas više ne postoji nikakva granica i bio bih je upravo tad uzeo za ruku da nisam znao da u tramvaju ima još naših kolega, roditelja i djece iz škole. Najednom, tamo gdje nije bilo ničeg otvaraju se vrata, odjednom kuća pored koje si prošao stotinama puta ima širom otvorena ulazna vrata i čeka te, dok joj svi prozori blistaju u noć. Nije to magija, jer je jednako prirodno kao i zagrliti na cesti, u snu, kakvu nepoznatu ženu. U snu ništa nije čarobno, čaroban je samo san, sam po sebi. Prirodno je, ali u svijetu odjednom neprirodnom. Normalno je, ali u životu slatkom i gorkom koji nije tvoj. Hodao sam uz Irinu Ulicom Surena Spandariana, govoreći o Krishnamurtiju, pretrpani kontejneri za smeće počinjali su zaudarati jednako kao i svakog proljeća nakon otapanja leda… Pokoja krpa pala s viših katova sivih zgrada zaplela se bila u gole grane jednog stabla, pokoji nas je pas, sama kost i koža, sklupčan na nekom ulazu, odražavao u svojim žutim očima… Kad mi je rekla „Eto, ovdje ja stanujem”, pokazujući mi na jednu od zgrada, ali ne usporavajući korak i ne okrećući se prema meni kako bi se pozdravila, moja uvjerenost da ćemo završiti kod mene u krevetu postala je naprosto stvarnošću, kao da već jesmo u krevetu i kao da to nije ništa naročito. Znam – a ona mi je poslije sve to potvrdila – da tijekom čitave te desetominutne zajedničke šetnje, od tramvajske stanice pa do njezine zgrade, kad se, u ljubavnim pričama, donose sve odluke, mi nismo donijeli ni jednu, kao što nikad ništa u životu ne odlučujemo, i još više od toga: kao što ne odlučiš da ćeš ići nizvodno kad upadneš u rijeku nabujalu od kiša i kad te voda nosi, zajedno s drvećem iščupanim iz korijena i komadima krovova, ili kao što nije odluka jelenka, uhvaćenog u debeloj kaplji jantara, da ostane skamenjen ondje do kraja vremena. Urezani smo u postojanje, ušiveni smo u veliku tapiseriju, od nas se ne očekuje da donosimo odluke, jer sve je odlučeno otprije, kao što dijelovi stolca ne da odlučuju sastaviti stolac, nego naprosto to čine. Da stvari tako stoje ne osjećamo svakoga dana, već upravo u trenucima nalik mojem događaju s Irinom – kad ne bismo trebali biti ondje, a ipak jesmo, kad bi sve trebalo biti drugačije, a opet je onako kako jest, a mi imamo onaj smireni osjećaj da tako i treba biti, da je i otprije trebalo biti tako.
„Zabavno je da baš ja predajem fiziku,” govorila mi je, „ja koja u stvarnost ne vjerujem ni koliko je crno pod noktom… Govorim djeci o tvari i zakonima, ja, koja znam da je sve privid…” Irina je čitala teozofiju i antropozofiju, samostalno je naučila engleski kako bi mogla čitati Krishnamurtijeve spise, ali kako je još bila na stupnju na kojem je polovici riječi tek pogađala značenje, izmislila si je, naprosto, vlastitog Krishnamurtija, nagađajući smislove koji nikad nisu postojali i tumačeći rečenice, ionako raskuštrane i mutne, u svijetlim i uzvišenim kovitlacima teksta koji je, u njezinim očima, bio svet, nediskutabilan koliko i podaci koji nam dolaze iz osjetila.
Ni onda, kao ni danas njezina ekstatična trkeljanja o Madame Blavatsky i njezinu bijelom mačku, o Rudolfu Steineru i Gurđijevu, o templarima i ružokrižarima nisu mi govorila ništa i pozornost sam joj poklanjao možda tek nesvjesno, onako kao što na nekoj zabavi primijetimo parfem neke žene. U tome je nekako i bila cijela stvar: u Irininu mirisu, njezinoj žalosnoj originalnosti, bez ikakve veze s njezinim stvarnim životom i njezinim očima s drugoga svijeta, luđima i više metafizičkima nego što su ikad bili spisi iluminata i alkemičara. „Voljela bih vjerovati u te stvari”, govorila mi je dok smo se, jednako lijenim korakom, bez ikakve žurbe, udaljavali od Ulice Ada Cvijeća kako bismo stupili na Bulevar Jezera Lipa, „ali iskreno, nisam u stanju. Opipavam ih i kažem si: ‘to je privid, one nisu stvarne’. Opipavam i sebe samu i ne mogu vjerovati da sam omotana ovim tijelom. Shvaćaš li što znači ovako živjeti? Osjećati u svakom trenutku da si netko drugi, da nisi odavde, da nemaš nikakve veze sa svojim vršnjacima, sa svojim poslom, da ti je sve oko tebe strano?”
Na Ulici Majke Božje kuće su sa sebe stresale fasadu na sirovom i zubatom suncu. Sad sam ih sve dobro poznavao u njihovu teratološkom slijedu. Bilo je to kao da živimo u insektariju i kao da smo prešli razmak između dvaju nizova divovskih kornjaša s metalnim ljuskama i ekstravagantnim privjescima. Kako se rumenjela večer, tako je svaka grudica njihovih poroznih fasada bacala na zid svoju ružičastu, kao igla ušiljenu sjenu. I mi smo bacali po jednu ružičastu sjenu, kao kazaljku, poprijeko ulice. Kad smo stigli pred moju kuću, Irina je zastala, ostavljajući nedovršenom rečenicu o patnji koja joj je zaostala u mozgu zbog neke uvrede koju je pretrpjela u prošlosti. Stajali smo neko vrijeme licem u lice, a prazno je zemljište iza naših leđa bilo puno zahrđalih cijevi i opruga od tko zna kakvih ovjesa. Prije no što sam se snašao i pitao je odakle zna da živim baš ovdje, baš u kući u obliku broda u neizoštrenoj pozadini optičkoga polja u kojem smo se nalazili, blijeda i umorna žena, ali sada nasmiješena (a da joj oči, uvijek odsutne i strane, kao zvijezde nad bojnim poljem, nisu sudjelovale u osmijehu), uzela me za ruku i tako smo, s rukom u ruci, prešli tih pedesetak koraka do kuće. U trenutku dospjeli smo u spavaću sobu i među nama nije više ostalo ništa da se izgovori, kao da ne samo da nismo kolege iz zbornice u 86. školi, već kao da je svijet doista tek arbitraran privid, a da su se riječi patnja, Gurđijev, duh, psihologija, čak i biologija, istopile poput šećera u vodi. I njezina vulva, i njezine grudi, i mišići njezina iscrpljenog tijela, i vrtoglava snaga njezina seksualnog uma bili su mi poznati, kao da smo turobni obred igre našim tijelima izveli već stotine puta prije toga. Ne želim sad pisati o Irininoj seksualnosti, ali učinit ću to poslije, u ovom rukopisu koji za time ima potrebu, jer mračnije i fantastičnije, putenije slatko-mučno iskustvo nikad dotad nisam imao i vjerujem da snažnija droga na ovom svijetu, gdje živimo ovijeni osjetilnim mesom, nije moguća. Prve naše večeri u krevetu, dok se sve više smrkavalo, mračilo se i njezino šaputanje na uho, sve dok nam se oboma nije zacrnilo pred očima. Prihvatio sam njezine fantome od prvoga trena, kao da su oduvijek i moji, prirodnošću kojom sam prihvaćao i njezine usne i jezik, stenjanje i mahnitost. Čak ni dok smo, u potpunoj tišini, ležeći na leđima jedno do drugog, u polumraku, pasivno promatrali pruge svjetla koje su na stropu ostavljali auti što su prolazili ulicom, nisam sebi postavio – kao što sam to činio svaki put kad bih s pokojom ženom slučajno vodio ljubav, uvijek samo jednom – ono pitanje: Što ja, ustvari, ovdje radim? Tko je ta do mene?, pitanja koja sigurno neprekidno prolaze glavom skitnici dok promatra druga s kojim je slučajno podijelio ležaj.
Pamtim da sam joj već te prve večeri pokazao svoje fotografije iz djetinjstva i svoje zubiće, koji su u blistavoj tami svjetiljčice iskrili kao kakvi mliječni kristali. Nisam joj, međutim, rekao ništa o dnevniku, ni o zubarskoj ordinaciji, ni o svojoj bivšoj supruzi, koja tek što je bila odigrala čudnu ulogu u našem krevetu, u našim fantazijama, ali o kojoj ona nije trebala znati ono ključno. Odabrao sam da ću uvijek očuvati neko tajno i neprobojno mjesto u tom odnosu s profesoricom fizike, zato što je ona, makar ni u primisli ne poželjela skrenuti me s mog traganja, mogla u svakom trenutku biti zamijenjena nekim identičnim, a ipak različitim: nepoznatom ženom koja bi imala iste oči i istu erotsku mahnitost, ali bi bila podređena nekoj sili strašnijoj od spola i od uma. Već sam to bio doživio. Ono što mi se dogodilo sa Ștefanijom tjera me da budem oprezan i da se okružim s više obruča utvrđenih zidina kako bi, makar one i pale jedna za drugom, barem toranj u središtu ostao cijelim. Zubići i fotografije brane moj dnevnik, odvlače pozornost s njega i s onoga što je u njemu koliko konfuzno, toliko i fundamentalno, jer ondje više nije fikcija, već istina, u svoj svojoj neuvjerljivosti i nepodnošljivosti. Kad sam se vratio iz kupaonice, zatekao sam Irinu na sredini prostorije. I to ne zato što bi bila ustala iz kreveta i hodala po kući, već zato što je plutala, gola i blijeda, na metar iznad kreveta, s rukama pod glavom i s plavom kosom što joj se kroz prste slijevala prema podu. „Moram ići,” rekla mi je, „za danas je dosta”. Nisam mogao protisnuti ni riječ. Staklasta, poluprozirna, dok su joj se unutrašnji organi meko, zamračeno 88 pomicali pod kožom, Irina je plutala u tamnosmeđem zraku, a sve je bilo kao u starom sjećanju, nekom koje nigdje ne možemo smjestiti. Ispružila je prst prema dugmetu od ebonita koje se nalazilo iznad kreveta, a koje sam tad prvi put opazio, blago ga pritisnula i spustila se polako, trepereći i lagano se izvijajući, na zgužvanu plahtu. „Imaš jako ugodnu kuću”, još je rekla, sjedajući na krevet. „Voljela bih i ja ovako živjeti.” „To je solenoid”, prošlo mi je odjednom kroz glavu. Kako to da nikad nisam vidio to dugme, posebno s obzirom na to da je, na zlatnoj mrlji zidne svjetiljčice, bilo tamnocrveno kao ženska bradavica, okruženo tamnijom aureolom? Od te noći, pošto sam odmah nakon Irinina odlaska pritisnuo dugme, spavao sam uvijek plutajući između kreveta i stropa, okrećući se povremeno s jednog na drugi bok kao plivač u lijenoj, ljeskavoj vodi.
Kad sam kao dijete odlazio u posjet teti u predio Dudești-Cioplea, što mi je tada bilo avantura, budući da se događalo rijetko i da smo ustajali rano, a ljetna su jutra bila neočekivano hladna, tim više što mi je mama navlačila tek majičicu u kojoj ću provesti cijeli dan, i dok je put kroz grad, uz trostruko tramvajsko presjedanje, prolazio pored mjesta s magičnim imenima – Obor, Vatrogasni toranj, Zavod za endokrinologiju, koji me uvijek asocirao na krinoline skrivene u njegovu čudnom imenu – bio dug i vijugav, prvo što bih učinio kad bismo stigli, a teta nam otvorila vrata, bilo je da istražim skrivene zakutke njezine kuće (bila je krojačica), da pootvaram ladičice šivaćeg stroja s pedalom i bavim se divotama iz vitrine: staklenom ribom, kutijom Rummikuba[1], zaljubljenim parom i pijancima od porculana, tim uobičajenim stanovnicima dnevnih soba na periferiji. Iz ladica šivaćeg stroja izvlačio sam, pored dugmadi, naprstaka, lastike i komadića obojenog platna, još i dva crna, zakrivljena magneta, načičkana pribadačama prilijepljenim za njihov staklasti ugljen, kao da su to dva nakostriješena ježa na silu izvučena iz jazbine. Čistio sam ih od tvrdoglavog sloja igala i igrao se njima, praveći lance od kovanica koje su se držale jedna za drugu ili pomičući kakav čavao smješten na stol ispod kojeg sam pomicao magnet. No činjenica što su se magneti lijepili jedan za drugi uza snažan metalni klik kad god bih ih približio, ili to što su privlačili stvarčice od željeza: spajalice, spojnice, igle, novčiće, nije mi se činila toliko čudnom, bili su to jednostavno magneti, dobro sam ih poznavao iz Zadruge Elektrozavojnica iz Ghiocine ulice, gdje smo negdje u šestom razredu preskakali ogradu kako bismo prekopavali po gomilama otpada u dvorištu. Čuđenje i, dapače, neka vrsta male panike pojavljivali su se u trenutku kad bi se, pri okretanju magneta na suprotne strane, između njih odjednom pojavio nekakav nevidljivi elastični jastučić, pa koliko god pokušavao primaknuti ih, oni bi u najboljem slučaju samo prokliznuli jedan pored drugoga, kao da je taj jastučić zapravo proziran sloj leda što se topi. Bio mi je to prvi dokaz da na svijetu postoje stvari koje su za oči nevidljive, a koje su ipak ondje, koje, kao i svaki predmet, zaustavljaju naše napredovanje i zauzimaju neko područje u prostoru s jednako dosadnom legitimnošću kao i stol ili čaša. Ta su dva magneta između sebe detektirala nekakvu prikazu, neku nestvarnost, otvarala su vrata u svijet konkretnih i opipljivih nemogućnosti. Rado bih bio držao na dlanu, kao bolesnog vrapca, taj jastučić od jogunastog zraka, igrao se njime kao gumenom lopticom, no njegovo je postojanje, činilo se, bilo vezano uz ona dva magneta jednako snažno i nerazdvojno kao što se i stvarnost sama čini vezana uz čudesne magnete naših očiju. Slijepci se, razmišljao sam tada, dok je moja teta, klečeći, pribadačama pričvršćivala falde mamine nove suknje, a obrubljeno dovratkom sve je izgledalo kao unutar okvira starog ulja, igraju cijeli život takvim nevidljivim stvarčicama, ali ipak opipljivima, nestvarnostima, elektromagnetskim, metafizičkim i egzistencijalnim poljem predmeta iz svjetova bez vida i svjetlosti. Satima bih opipavao neviđeno lice svojega svijeta, odjednom uhvaćeno, otkriveno, posramljeno onim dvama magnetima koji su htjeli, a nisu se mogli približiti, jer bi tim približavanjem zdrobili ono nepoznato i tajnovito u našim životima.
Jednako plutam noću u svojoj spavaćoj sobi, pod plavom mjesečinom, na nevidljivom madracu magnetskog polja, opušteniji od jogija, veći hedonist i od mačora koji spava sklupčan, sa šapom preko očiju, na svojem malom ležaju. Solenoid pod podom ispunjava sobu gotovo nečujnim zujanjem. Četiri puta tijekom noći spuštam se niz stepenice sna sve dok me taj paradoksalni san ne odjene u svoju svjetlost od rastaljenog zlata. Četiri puta opet se podižem, postupno, na površinu, dok mi koža u noći sobe još prigušeno sjaji od plamenova iz dubine. Provodim mnogo vremena na dekompresijskim odmorištima, kao ronioci, kako mi gusta pjena sna ne bi raznijela um. Kad, u sivoj hladnoći jutra, otvorim vjeđe, vidim se u ogledalu i uvijek se stresem: neobrijan muškarac mokre kose pluta kao utopljenik, licem nadolje, na sredini tihe sobe.
Irina, bez koje nikad ne bih saznao malu tajnu svoje spavaonice – jer mogao bih se zakleti da dugme od ebonita nije ondje bilo sve do njezina prvog posjeta – navraća ovamo jednom tjedno ili svaki drugi tjedan, nepredvidljivo, ali prilično postojano. Naš je seks nevjerojatno mnogo dobio levitacijom, sad se volimo u zraku, bez one nespretnosti bolesnika zaleglih u krevet. Navlačimo zavjese, pružamo se goli u krevetu, pritišćemo dugme i podižemo se lagano u potpunom mraku, toliko bez ostatka da više nije važno hoćemo li sklopiti oči ili ih držati širom otvorene. Grlimo se a da više ne znamo tko je iznad, a tko ispod, jer odjednom prostor više nema orijentaciju. Samo smo tijela, sa suhim i vlažnim područjima, s toplim i s grubim područjima, s dlakavostima i glatkoćama, s kiselim i lužnatim okusima, s mekoćama i nabreklinama. Jedemo jedno drugo, uklješćujemo se jedno u drugo, ulazimo i izlazimo jedno drugom u šupljine, gubimo se u tami i iznova se pronalazimo, sve mokriji i vrući, nakon što naši prsti raskrečeni u ništa i u nikad dotaknu prste, ili taban, ili rame, ili kosu, ili usta, ili trepavice onog drugog, kako bi se onamo ustremili i doticali i primicali. Zamalo pa i mi proizvedemo metalan klik, kao dva zakrivljena magneta, ali naš klik, koji kulminira psihičkom aurom i štrcajem nezamislivog svjetla, nije to nipošto svršetak našeg susreta iznad neizgužvanog kreveta. Nakon što naš epileptični krik utihne i naši se udovi smire, palimo svjetlo, a slika – u ogledalu nasilna – naših tijela kako plutaju okružena kapljicama sperme i znoja, Irinina raspuštena, potpuno mokra kosa, naši udovi, naša spolovila ispunjavaju, gladna, odjednom stranu, nepodnošljivu stvarnost. Bacamo se u plahte, spljoštimo se uz krevet koji škripuće pod nama, teški kao da nosimo olovne oklope pa, gaseći opet svjetlo, tonemo (čekao sam taj 91 trenutak još odonda kad smo se, satima prije, počeli svlačiti) u naš istinski tajni život, u usporedbi s kojim je tjelesna ljubav bila tek slab i beznačajan preludij.
Prijevod: Goran Čolakhodžić
[1] Društvena igra s pločicama nalik onima domina, ali srodnija kartaškom remiju ili pak mahjongu (izmislio ju je E. Hertzano, Rumunj židovskog porijekla koji je poslije emigrirao u Izrael). (nap. prev.)
Mircea Cărtărescu (1956., Bukurešt) jedan je od najutjecajnijih suvremenih rumunjskih književnika, pjesnik, romanopisac, prozaik, esejist. Sveučilišni je profesor. Piše i književnu kritiku, bavio se kulturnim novinarstvom. Često je spominjan kao kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, a svakako je jedan od najnagrađivanijih i najprevođenijih rumunjskih autora postkomunističkog razdoblja. Njegova su ključna prozna djela Visul, objavljen 1989. i u necenzuriranoj verziji 1993. pod naslovom Nostalgia (hrv. prijevod Nostalgija, 2013.), impozantna trilogija Orbitor te Solenoid. Objavio je i desetak zbirki poezije te više knjiga eseja i dnevničkih zapisa.
