Free cookie consent management tool by TermsFeed

Kakve veze ima Google prevoditelj s prijevodom iz 1943.?

Liviu Rebreanu, Ion, u prijevodu Ivana Esiha

Služite li se Google prevoditeljem? Kako smo sve više vezani uz računala i kako je zahvaljujući pametnim telefonima internet kao izvor (prevoditeljskih) rješenja sve dostupniji, povećala se i uloga i važnost Google prevoditelja, za kojim sve češće posežu i prevoditelji koji su mu se (poput mene) prije uglavnom smijali, ističući njegove mane i nedostatke i dajući prednost debelim tiskanim rječnicima. Kad je u pitanju prevođenje s rumunjskoga na hrvatski ili obrnuto, glavni je problem Google prevoditelja činjenica da se služi posrednim prijevodom, preko engleskoga. Zato npr. rumunjsko „dumneavoastră“ (’Vi’) vrlo često postaje jednostavno i direktno „ti“, „spirite“ (’duhovi’) lako mogu postati „žestoka pića“, a ne iznenađuju ni biseri kao kad riječ „holde“ (’njive’) aplikacija odjednom, vrativši se svojim engleskim izvorištima, prevede „drži“.

Ali kakve zapravo veze ima Google prevoditelj s Rebreanuovim romanom iz naslova, pa još prevedenim 1943.? Zajednički im je upravo taj problem posrednoga prijevoda. No dok se Googleov prevoditeljski alat služi engleskim kao jezikom posrednikom, Ivan Esih služio se njemačkim.

Krenimo ipak radije od početka. U Hrvatskoj se tek u novije vrijeme intenzivnije prevodi rumunjska književnost. Zahvaljujući trudu malobrojnih prevoditelja i interesu izdavača, objavljeno je u zadnjih deset-petnaest godina dvadesetak knjiga prevedenih s rumunjskoga. Većinom su to romani, ali našle su se tu i dvije knjige pjesama te jedna antologija kratke proze. Prevedena djela većim dijelom pripadaju suvremenim autorima, kao što su Mircea Cărtărescu (Nostalgija, Solenoid), Varujan Vosganian (Knjiga šapata), Tatiana Țîbuleac (Vrt od stakla), Dan Lungu (Ja sam baba komunistica), ali objavljeno je i nekoliko prijevoda rumunjskih klasika – tu svakako spada Eminescuova poezija (Večernja zvijezda i Pjesme), a prevedena su i djela Liviua Rebreanua (Šuma obješenih), Mircee Eliadea (Bengalske noći) te Maxa Blechera (Događaji u neposrednoj irealnosti).

Prvi prijevodi rumunjske književnosti u Hrvatskoj nastali su ipak znatno prije. Rumunjsko-hrvatske kulturne veze u 19. i 20. stoljeću nisu dovoljno istražene, pa su slabo poznate čak i neke bitne činjenice, npr. da je rumunjski lingvist Ilie Bărbulescu, osnivač slavistike u Iașiu, doktorirao na zagrebačkom Sveučilištu. Ipak su prilično velik posao u tom smjeru napravile Karmen Milačić u članku O počecima hrvatsko-rumunjskih književnih veza (Književna smotra, 1976.) i Dubravka Luić-Vudrag u radu Hrvatsko-rumunjske kulturne veze na stranicama književnih časopisa u vrijeme NDH 1941-1945. (Romanoslavica, 2016.). Informacije koje donose te dvije autorice bit će ovdje sažete, ali dijelom i dopunjene.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća hrvatske tiskovine uglavnom sporadično bilježe vijesti iz rumunjske kulture – spominju uspjehe rumunjskih književnika ili poneku novu knjigu, a ponekad donose i priloge rumunjskih autora (npr. Sextil Pușcariu na poziv redakcije piše 1906. u Savremeniku o rumunjskoj književnosti). U časopisima toga vremena objavljeno je nekoliko pjesama najpoznatijih rumunjskih suvremenih pjesnika – Mihaia Eminescua i Vasilea Alecsandrija[1]. Prevodilac je bio Vilim Filipašić, često potpisan pseudonimom Milivoj Podravski, a isti je autor povremeno pisao i komentare o rumunjskoj književnosti. Otprilike istodobno Silvije Strahimir Kranjčević preveo je i u časopisu Nada objavio niz pripovijedaka rumunjske kraljice Elizabete koja je svoje pjesme i kratku prozu objavljivala pod pseudonimom Carmen Sylva. Kranjčević je cijenio njezina djela, a budući da je kraljica pisala na svom materinskom jeziku, njemačkom, mogao ih je (on i mnogi drugi hrvatski čitatelji) čitati u izvorniku. I legenda o Majstoru Manoleu[2], koja je već 1888. u prozi izašla u časopisu Dom i sviet, a kasnije je pretiskivana i u drugim publikacijama, uredništvo pripisuje rumunjskoj kraljici, ali riječ je ipak o folklornoj baladi koju je kraljica prepričala. Karmen Miličić ističe da je popularnosti Carmen Sylve doprinijela i činjenica da je kraljica posjećivala Hrvatsku[3], o čemu u svojemu romanu Ljeta s Marijom piše i Olja Savičević Ivančević (ulomak možete pročitati upravo u ovome broju Versa).

Iako je početkom dvadesetih godina 20. stoljeća Petar Skok na zagrebačkoj romanistici poučavao rumunjski jezik, Hrvati su krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina još uvijek upoznavali rumunjske književnike prije svega preko drugih jezika, npr. Panaita Istratija (rumunjskoga književnika koji je pisao na francuskom i koji je u to vrijeme stekao i priličnu popularnost u Francuskoj) preko francuskih izvornika ili preko prijevoda na njemački, baš kao što su prethodno pripovijesti Carmen Sylve do njih doprle (i) zahvaljujući činjenici da nije pisala na rumunjskom. Ipak, 1930. Naklada Zaklade tiskare Narodnih novina objavljuje knjigu Nerancula: roman jedne Rumunjke. Djelo je s francuskoga preveo Marko Mirč iz Zrenjanina (tada Veliki Bečkerek) pa možda treba pretpostaviti da je netko (Bogdan Radica, autor opširnoga predgovora?) prijevod prilagodio hrvatskom standardu.

Kad je 1933. u Dubrovniku održan 11. međunarodni kongres PEN-a, mediji su zabilježili da su na njemu sudjelovali i rumunjski književnici Victor Eftimiu, Ion Sân-Giorgiu, Ion Petrovici, Ion Pillat, Mihail Sadoveanu i Liviu Rebreanu. Riječ je o kongresu na kojem je PEN osudio uspon nacizma u Europi. O događaju je izvještavao i hrvatski tisak, a jedan od onih koji su pisali o tome bio je i Ivan Esih, koji je i prije povremeno pisao o rumunjskoj kulturi, između ostaloga i o Rebreanuovu romanu Ion.

Članci o rumunjskoj kulturi pojavljivali su se tridesetih godina u tisku povremeno – na primjer, Vladimir Babić objavio je u srednjoškolskom listu Mladost prijevod narodne pjesme o zidanju manastira u Argeșu, a Ljubo Wiesner uvrstio je u 1000 najljepših novela kratke priče Mihaila Sadoveanua, Carmen Sylve i Nicolaea Ganea. Stjecajem neslavnih povijesnih okolnosti, nešto čvršće, ponajprije političke[4], a potom i kulturne veze između Hrvatske i Rumunjske uspostavljene su za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Rumunjska tada postaje prisutnija u hrvatskim medijima (tisak, radio), a bilježe se i međusobni posjeti kulturnih djelatnika. Na Sveučilištu u Zagrebu ponovo se uči rumunjski jezik – predaje ga lektor Valentin Chelaru. Časopis Plava revija objavljuje 1942. nekoliko članaka o Rumunjskoj, između ostaloga poglavlje Noć iz Rebreanuova romana Ion u prijevodu Tona Smerdela ioduševljeni putopis Vinka Kosa.Ernest Bauer također je putovao po Rumunjskoj i 1942. objavio o tome knjigu Novo lice Rumunjske, a iste su godine u Zagrebu u dva odvojena posjeta boravili Nicolae Herescu i Liviu Rebreanu. Časopis Sv. Cecilija navodi da su članovi rumunjske Kraljevske opere u Zagrebu izveli Verdijevu operu Aida i Bizetovu Carmen. U siječnju 1943. postavljena je na zagrebačkim daskama tragikomedija u tri čina Bolesna krv (Patima roșie), autora Mihaila Sorbula. Predstavu je režirao Viktor Beck, koji je u njoj i glumio. U Hrvatskom državnom arhivu čuvaju se fotografije kojima je predstavu ovjekovječio Mladen Grčević. Rumunjski časopis Gândirea posvetio je 1943. cijeli broj hrvatskim književnicima, a Hrvatska revija rezervirala je 1944. svoj 3. broj za rumunjsku kulturu, predstavljajući hrvatskoj javnosti djela rumunjskih književnih klasika, ali i suvremenih prozaista, pjesnika, likovnih umjetnika, glazbenika. Recipročnost svakako ukazuje na postojanje dogovora.

Prijevod Rebreanuova romana Ion, koji je u Hrvatskoj objavljen 1943. pod naslovom Plodovi zemlje, također je – potvrđuju to i informacije iz onodobnoga tiska – rezultat dogovora o kulturnoj suradnji, postignutog prilikom Rebreanuova boravka u Zagrebu 1942. Kako je prenio i tisak, dogovoreno je da se na hrvatski prevede roman Ion, a na rumunjski drama Milana Begovića Pustolov pred vratima, koja je uistinu i igrana u Bukureštu 1942. pod naslovom Ultima noapte (Posljednja noć). Rebreanu je u Zagrebu naglasio da bi volio da se prevede i renesansna Držićeva komedija Dundo Maroje, što, međutim, nije ostvareno. Možemo pretpostaviti da je značajnu prepreku predstavljao zahtjevan dubrovački govor 16. stoljeća.

Dom i sviet iz 1888., priča
Majstor Manole, pripisana
rumunjskoj kraljici.

Prijevod romana Ion važan je za hrvatsko-rumunjske veze prije svega zato što je prvi put riječ o prijevodu cijele knjige nekoga rumunjskog autora na hrvatski jezik, duljega teksta koji se objavljuje samostalno, ne u periodici ili u antologijama. Za taj prvi prijevod izabrano je zaista epohalno djelo rumunjske književnosti. Rumunjska je tradicija romana nešto kraća negoli hrvatska, pa se, kako često ističem svojim studentima, dok u Hrvatskoj već od kraja devetnaestoga stoljeća djeluju plodni pisci poput Augusta Šenoe, Josipa Eugena Tomića, Ksavera Šandora Gjalskog ili Vjenceslava Novaka, u Rumunjskoj dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća (ponovo) aktualizira rasprava „Zašto nemamo roman?“, a upravo od toga vremena počinje se i objavljivati nešto veći broj romana. Liviu Rebreanu smatra se jednim od utemeljitelja toga žanra, kojemu na početku stoji upravo Ion. Izabran je, dakle, izvrstan autor, djelo visoke estetske kvalitete i cijenjeni prevoditelj koji se već trudio svojim člancima približavati rumunjsku kulturu hrvatskim čitateljima. Ivan Esih je, naime, bio publicist, autor rječnika, ali i prevoditelj koji je pratio svjetsku književnosti i Hrvate upoznao npr. s norveškim piscem Gulbranssenom (I vječno pjevaju šume) i američkom književnicom Margaret Mitchell (Zameo ih vjetar). Njegov se prijevod priče za djecu Pale sam na svijetu danskoga pisca Jensa Sigsgaarda i danas koristi – posljednje izdanje izašlo je 2021. U širokoj lepezi svojih interesa, od starije hrvatske književnosti do znanstvene fantastike, Esih je pisao i o zagrebačkom biskupu i humanistu rumunjskoga porijekla Nikoli Olahu i predstavio hrvatskoj javnosti knjigu G. T. Niculescua-Varonea o rumunjskim narodnim nošnjama, a već je nekoliko godina prije Rebreanuova dolaska pisao i o romanu Ion. Možemo stoga pretpostaviti da je Esih prijevod prihvatio s puno entuzijazma. A možda se ipak ustručavao i bojao tog zahtjevnog posla? Činjenica da neki jezik razumijemo dovoljno za čitanje nije ni izdaleka dovoljna za kvalitetan prijevod, osobito kad je u pitanju književni tekst. Prepuštajući se užitku zvuka, ponekad možda i nismo svjesni da nam je smisao rečenice promaknuo sve dok je ne moramo reproducirati na hrvatskom. Ta činjenica, nažalost, dolazi do izražaja u njegovu prijevodu za koji Karmen Milačić s pravom kaže da je „više zanimljiv kao književnopovijesni dokument nego kao štivo trajnijeg interesa“, zamjerajući mu prije svega jezik, koji je „tvrd i arhaičan“, konstrukciju rečenica koja ne odgovara hrvatskoj sintaksi, ali donekle ga i opravdavajući jezičnim purizmom svojstvenim NDH.

Doista, prijevod pati od brojnih problema. Čitatelja zamara nedosljednost pisanja osobnih imena i toponima: jednom izvorno, drugi put prilagođeno, pri čemu se u nekim slučajevima u zagradi navodi čitanje, a u drugima je u zagradi izvorni oblik. Očito je, također, da su prevoditelju neke riječi i izrazi predstavljali poteškoću. Npr. kad je u pitanju „horă“ izgleda da se on ne može odlučiti je li to ’kolo ’ ili ipak neka vrsta kola. Ali to čak i nije toliko neobično, osobito ako uzmemo u obzir da nije imao na raspolaganju rumunjsko-hrvatski rječnik (inače, isti problem s riječju „horă“ ima i Ton Smerdel u spomenutom prijevodu poglavlja Noć). Kad, međutim, „să-i învârtească el capul fetei“ umjesto „da djevojci zavrti pameću“ postane „da djevojci zaokrene vratom“, čitatelj se zbilja mora nasmijati. Frazemi zaista znaju biti zbunjujući, ali ovdje je iz konteksta sasvim jasno da nije u pitanju pokušaj ubojstva nego zavođenja. Ponekad se značenje začuđujuće izvrće u svoju suprotnost: umjesto da je pokošeno sijeno skupljeno u plastove, u prijevodu stoji da ono „nije bilo sabrano“. Iako je „učiteljski par“ umjesto „učiteljeva obitelj“ naizgled neznatno odstupanje od izvornika koje se može opravdati razlozima ritma, pozornom će čitatelju ipak skrenuti pozornost na prijevod jer prethodno stoji da je na zabavu zapravo došla učiteljeva supruga s djecom, dakle, uopće ne par.

Književnom prevoditelju treba dopustiti određenu slobodu u interpretaciji teksta, značajno veću negoli kad su u pitanju tehnički ili pravni prijevodi. Također, razumljivo je da ponekad padne koncentracija pa se zbog toga ispusti ili pogrešno prevede poneka riječ, ali u slučaju Plodova zemlje i čitatelj bez ikakvoga znanja rumunjskoga zamjećuje izraze ili rečenice koje se ne uklapaju u tekst. Tako je na primjer „…ce mai stăm aici de pomană?” (’…što stojimo ovdje besposleno?’) prevedeno „Što stojite ovdje da gledamo ovu mazgu?“ Na drugome mjestu „dulău“ (’veliki pas, psina’) postaje „mačak“ – štoviše, kako je jednom sablaznuto istaknula moja kolegica Delia Ćupurdija, mačak koji ulicom hoda isplažena jezika! U opisu sela jednostavno strši „stara gospođa“ koja sjedi ispred kuće – u izvorniku je stajalo „baba“ i nije bilo nikakvoga razloga da se zaobiđe hrvatski ekvivalent „baka“, pa čak možda i „baba“. Upravo ovi posljednji primjeri (mazga, mačak, stara gospođa) zapravo upućuju na činjenicu da se prevoditelj, iako je sigurno barem povremeno konzultirao izvornik, u velikoj mjeri oslonio na njemački prijevod Konrada Richtera iz 1941. Tako je njemačko „halten Maulaffen feil“ kumovalo iznenadnoj i neopravdanoj pojavi one mazge (iako je zapravo mazga „Maultier“ ili „Maulesel“), njemačko „Kotter“ pisano teško čitljivom goticom izgledalo je vjerojatno kao „Kater“ (’mačak’), a „alte Frau“ (’stara gospođa, starica’) doprinijelo je da rumunjsko „baba“ postane na hrvatskom „stara gospođa“. Zajedno sa sintaksom koja zaista nije prilagođena hrvatskom jeziku, takve su omaške prepreka užitku čitanja.

No najveća je šteta možda ipak narušena simbolika. Rebreanu je svoje romane vrlo pozorno strukturirao. Njegov Ion siromašni je seljak koji cijeli život žudi za zemljom i spreman je učiniti sve i pregaziti i tuđu i svoju sreću da do nje dođe. U ironičnom obratu sudbine, onda kad tu zemlju manipulacijom stekne i kada poželi i ljubav žene – a ni ona nije njegova već tuđa – sustići će ga smrt od motike, oruđa kojim se obrađuje zemlja.U prijevodu, međutim, oružje ubojstva postaje sasvim banalna – sjekira. Nažalost, i tu je njemački prijevod kao posrednik odigrao ulogu sličnu zbunjujućem Google prevoditelju: njemačko „Hacke“ je višeznačno, može biti ‘motika’, ali i ‘sjekira’ (ali samo rečenicu prije u tekstu stoji da ubojici sjekira nije bila pri ruci).

Moramo se ipak prisjetiti da se Ivan Esih u svojemu prevoditeljskom radu nije mogao osloniti na brza rješenja koja nude blagodati interneta – ni u vidu jednostavnoga pretraživanja ni u vidu brze komunikacije. Dostupni su mu bili samo vlastito znanje, rječnici (pritom ne i rumunjsko-hrvatski rječnik jer takav još uvijek ne postoji!), prijevodi romana na druge jezike (češki, talijanski, njemački) te eventualno pomoć samoga autora, kojeg je gotovo sigurno upoznao, s obzirom na to da u pogovoru prijevoda citira dijelove predavanja koje je održao u Zagrebu. Vrijeme za prijevod bilo je iznimno kratko – opsežan roman preveden je i objavljen u samo godinu dana, a u istoj su mu godini izašla još tri prijevoda s tri različita jezika: norveškog, letonskog i bugarskog!

Prvi prijevod nekoga romana s rumunjskog na hrvatski, pokazuje se, dakle, iako to u samoj knjizi nije naznačeno, kao posredni prijevod, preko njemačkoga. Je li to razočaravajuće? Vjerujem da je u okolnostima u kojima je prijevod nastao Ivan Esih kao prevoditelj napravio najbolje što je mogao. Vodio se u velikoj mjeri njemačkim tekstom, što ga je ponekad navodilo na pogrešna rješenja i što je učinilo sintaksu rečenice neprirodnom, ali unatoč svemu, hrvatskom je čitateljstvu donio jedan veliki rumunjski roman. Na kraju krajeva, posredno je prevođenje stara praksa koja nam je približila i druga slavna djela – od Biblije do Murakamija.[5] Ivana Olujić


[1] Inače, dnevni list Narodne novine donosi 4. lipnja 1890. vijest o smrti Vasilea Alecsandrija u Parizu, zatim 7. lipnja 1890. nešto dulju bilješku o njemu, a onda 6. rujna 1890. demanti i istinitu vijest o smrti (na imanju Mironești).

[2] Meșterul Manole ili Monăstirea Argeșului jedna je od najpoznatijih rumunjskih folklornih balada, a govori o majstoru zidaru koji za uspjeh gradnje manastira žrtvuje život vlastite supruge (koju uzida u zid građevine). Čitatelji Versa vjerojatno mogu prepoznati motiv iz srpske balade Zidanje Skadra.

[3] Poznata je opatijska Šetnica Carmen Sylve, čije je uređenje financirao i rumunjski kralj Carol I, a koju su 2018. ponovno posjetili članovi rumunjske kraljevske obitelji. Pozivamo vas da se prošećete!

[4] Osim pronacističkih režima, dvjema je državama bilo zajedničko i protivljenje mađarskim ekspanzionističkim težnjama, pa se u to vrijeme javlja i ideja obnove Male Antante kao saveza Slovačke, Rumunjske i Hrvatske, o čemu piše Marin Mihanović u Časopisu za suvremenu povijest 2001.

[5] U rumunjsko-hrvatskom kontekstu svakako ima smisla spomenuti Cioranov Brevijar poraženih koji zasigurno ne bi postojao u hrvatskom prijevodu da ga nije Vanda Mikšić prevela s francuskoga, uspoređujući zatim vrlo temeljito s izvornikom uz pomoć izvorne govornice rumunjskog.

Articole similare

Începe să tastezi termenul de căutare mai sus și apasă Enter pentru a căuta. Apasă ESC pentru a anula.