AUGUST KOVAČEC: To sam ljeto učio rumunjski po osamnaest sati dnevno
Akademik August Kovačec (1938.), profesor emeritus na Katedri za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, među istaknutim je suvremenim hrvatskim autoritetima u jezikoslovlju, posebno za romanske jezike i jezične kontakte. Razgovor s njim vodili smo sa željom da našoj publici predstavimo ovog znanstvenika i poznavatelja rumunjskog jezika i kulture, ali i da čujemo njegova svjedočanstva o Bukureštu šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Razgovarao: Goran Čolakhodžić
Za drugi broj „Versa“ vrlo rado bismo htjeli od Vas čuti sve ono što se tiče ne samo Vaše veze s Rumunjskom i rumunjskim jezikom, nego i drugih stvari kojima ste se bavili u svojoj znanstvenoj karijeri. Kako se kod Vas javio interes za jezikoslovlje općenito, a onda i za istočni romanitet i rumunjski jezik i dijalekte posebno, ako mi to možete ispričati?
Dapače, vrlo rado. To je nekako izvan uobičajenih tokova. Naime, ja sam išao u gimnaziju u Krapini, a ta je gimnazija bila skupljalište izvanrednih nastavnika, profesora koji možda nisu bili politički podobni, ali nisu bili baš ni za zatvor, je li… Zahvaljujući tome, matematiku mi je predavao bivši docent matematike s fakulteta u Skoplju. Hrvatski mi je predavao isprva prof. Tepeš, prevoditelj Lukrecija, koji je poslije predavao i latinski, itd. Bilo je tu odličnih profesora.
Imali ste biranu ekipu!
Da, biranu ekipu. Među njima je bio i prof. Ivan Ostojić – ne katolički pisac, nego jedan povjesničar – koji je nakon rata bio, čini mi se, ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru, ali se očito nekome zamjerio pa je šutiran u Krapinu. On je bio nevjerojatno obrazovan, znao je jezike (latinski, grčki, talijanski, francuski…) i bio je zaljubljen u karolinšku renesansu.
On je u gimnaziji preuzeo knjižnicu i zamolio je, u 3. razredu gimnazije – to bi sad bilo, mislim, kao 7. razred osnovne škole – one koji ne idu iz Krapine preko praznika da mu dođu pomoći, ako imaju dobre volje, da sredi knjižnicu. Tako smo desetak dana radili u knjižnici. U njoj je bilo raznih blaga, da tako kažem: tu je, recimo, bio komplet časopisa Revue des deux Mondes, od početaka do 1940., gdje se niz prekinuo. I tako, dok smo radili, vadili smo knjige i upisivali ih, a on je izdvajao ono što je trebalo uvez ili čega je bilo u više primjeraka. Na kraju je ostala hrpa knjiga koje je trebalo izlučiti.
Kad je posao završen, on nam je rekao „Djeco, ja vam nemam čime platiti, ali evo, tu su vam knjige, ako vas nešto od toga zanima, uzmite.“ Ja sam uzeo Adamovićevu „Francusku gramatiku“, četiri njegova udžbenika francuskog za gimnazije, „Osnove romanske lingvistike“ Petra Skoka u tri knjige…
Kad sam počeo čitati Skoka, nisam se mogao odvojiti. Nešto sam se snalazio u francuskom, talijanskom, latinskom, to mi nije bio problem, ali rumunjski me užasno nervirao, jer o njemu pojma nisam imao. I kako sam stanovao kod svoje sestrične, koja je imala malu kćer, negdje oko Nove godine 1955./’56., možda malo prije ili poslije, sestrična i njezin muž otišli su u kino i zamolili mene da čuvam njihovu djevojčicu. Ona još nije hodala niti govorila, bila je mirna, pa sam slušao radio. Sa stanice na stanicu, dođem i na Radio Bukurešt na srpskom. Slušam, bilo mi je zanimljivo, a na kraju spiker – vrlo je lijepo govorio srpski, besprijekorno – kaže „Drugovi i drugarice, dragi slušaoci, ako vas zanima koja informacija o Rumunjskoj ili kakva knjiga, javite nam se na tu-i-tu adresu.“ Ja sam iste večeri napisao tom uredniku i spikeru, a zvao se Marinescu, tko sam i što sam, zašto me rumunjski zanima i zamolio sam ga bi li mi mogao poslati bilo rumunjsko-francuski bilo rumunjsko-ruski rječnik i jednu gramatiku rumunjskog, a eventualno i kakvu čitanku.
I ništa, to je bilo početkom godine, pisao sam, nikakav odgovor nije stizao. U međuvremenu sam maturirao. Kad, otprilike tri dana nakon mature, dobijem poziv da se javim u Sekretarijat unutrašnjih poslova, inspektoru tom-i-tom. Kad je to sestra moje bake vidjela, ona je odmah počela „Pa nisi valjda nekaj zlo napravil!“, sva je bila izvan sebe. Dođem u milicijsku postaju, odnosno Sekretarijat unutrašnjih poslova, kad tamo čeka me jedan fin, obrijan čovjek s kravatom, u ispeglanu odijelu. Kaže mi da sjednem i počne, „Pa čuj, ti nisi baš iz familije koja bi šurovala s Rusima, sa Sovjetskim savezom“; a on je mog oca poznavao, on je bio komunist, a moj otac bio je u tom, kako bi se reklo, slobodnom pokretu otpora, neovisnom o komunistima. „Kako si ti mogao pisati Radio Bukureštu?“ kaže on meni.
Naravno, u toj situaciji nakon 1948. to je bilo problematično…
Da, to je bilo 1956. Izložio sam mu sve kako je bilo, a on me gleda i kaže: „Najprije ti čestitam što si maturirao, a drugo, imam za tebe paket. Radio Bukurešt šalje ti jedan paket knjiga, ali – pazi se!“ (smije se). Ja sam to s veseljem uzeo, ali naravno, najsretnija od svih bila je sestra moje bake (smijeh) što sam dobio samo knjige – još dodatnih knjiga.
To sam ljeto učio rumunjski kao lud, po 18 sati dnevno. Dobio sam rumunjsko-francuski i francusko-rumunjski rječnik, rusko-rumunjski i rumunjsko-ruski, poslali su jednu predivnu gramatiku rumunjskog za srednje škole – nikad je više nisam mogao naći, bila je to najjasnija gramatika rumunjskog koja se može zamisliti, ali netko mi ju je kasnije ukrao. Poslali su mi i jednu antologiju rumunjske poezije, izdanje Biblioteca pentru toţi (Biblioteka za sve). K tome i Caragialeove „Novele i skice“ i njegove „Kazališne komade“. Prvo sam počeo s Caragialeovom prozom, međutim nije išlo, jer je bilo puno razgovornog jezika. Prvi rumunjski tekst koji sam uz rječnik obradio od početka do kraja bila je „Ljetna noć“ Georgea Coşbuca. Nju sam naučio i napamet i na sve moguće načine analizirao… Pola bilježnice riječi sam ispisao, sa svim mogućim značenjima i njihovim kombinacijama. Poslije sam krenuo na Eminescua, a onda tek nakon par mjeseci na Caragialea. Nakon dva mjeseca intenzivnog učenja, mogao sam napisati pismo zahvale tom uredniku Marinescuu. Pisao sam mu i on mi je odgovorio, što znači da je bilo dovoljno točno i razumljivo. Kopiju nisam sačuvao, ali vjerojatno je bilo razumljivo…
I tako, budući da sam maturirao – posla, naravno, nije ni tada bilo baš na izbor – a da stipendiju nisam mogao dobiti jer me negdje u 4. razredu gimnazije (danas 8. razred osnovne) predsjednik omladinske organizacije izbacio i time su mi zaključana sva vrata, ja sam svom ocu rekao da bih želio studirati. On mi je odgovorio da mi nema to čime platiti, ali mi je dao 9000 dinara. S tim novcem krenuo sam na studij. Po dolasku u Zagreb zaposlio sam se, radio kao bankovni činovnik, konobar u studentskoj menzi, vodič, i tako…
Sve, naravno, paralelno uz studij?
Da, paralelno uz studij. Našao sam stan i upisao se na fakultet. Što odabrati? Ruski sam izvrsno znao…
Njega ste učili u školi već ranije?
U školi, tako je, već osam godina. Francuski sam učio sam, ali stekao sam tu rutinu tako da sam francuski, talijanski i španjolski prilično dobro znao, a u Krapini sam, dakle, bio počeo učiti rumunjski. Odlučio sam upisati francuski i ruski. Odmah sam otišao u knjižnicu vidjeti ima li tamo nekih od knjiga koje spominje Petar Skok. Ondje me dočekala knjižničarka Majda Mešiček, od koje sam zatražio Wilhelma Meyera-Lübkea, Grammatik der romanischen Sprachen. Ona mene gleda onako, ispod oka i pita: „Slušaj, ti si još malo premlad za to“. Ja joj odgovorim: „Da, ali čitao sam Skoka, učio sam rumunjski…“ Nakon nekog vremena, kad sam vraćao tu knjigu, dočekao me pročelnik Odsjeka za romanistiku, prof. Vojmir Vinja i pitao me odakle meni rumunjski. Ispričao sam mu istu priču kao i Vama, a on će meni na to: „Znaš, studiraj što je moguće bolje francuski, ali rumunjski nemoj ni slučajno zapustiti!“ Za to je saznao i prof. Guberina s fonetike, on me isto tako pozvao k sebi i rekao „Ja sam bio u Rumunjskoj i poznam Rosettija, poznam Graura, Iordana… Daj svakako njeguj taj rumunjski.“
Na četvrtoj godini prof. Vinja uspio je, unatoč tome što sam u gimnaziji bio izbačen iz omladinske organizacije, ishoditi mi stipendiju kod Sekretarijata za prosvjetu i kulturu, tako da sam četvrtu godinu studirao prilično komotno, a diplomirao sam odmah u lipnju. Jedva što sam diplomirao, kad me zove prof. Vinja i kaže: „Znaš što, za tebe bi najbolje bilo da odeš za lektora hrvatskog u Bukureštu.“ Odvratio sam da nemam nikakvog iskustva, ali on je rekao da ću se lako prilagoditi. Bio sam poslan u Beograd u Savezni sekretarijat za kulturu, prosvjetu i kulturne veze s inozemstvom i tamo sam upoznao gđu Juditu Kraus, koja mi je odmah rekla, „Joj, dobro da ste prihvatili, nitko nam ne želi ići u Rumunjsku!“ (smijeh).
Sredio sam papire i dobio putovnicu, premda mi je ranije, kad sam tražio putovnicu kako bih preko ljeta radio u Francuskoj, ona bila odbijena bez obrazloženja. Ovaj sam je put dobio bez problema. Tako sam u jesen 1960. sjeo na vlak za Beograd, a odande s uputama i preporukama za jugoslavensku ambasadu u Bukureštu krenuo prema Vršcu. Do Vršca je vlak bio pun, ljudi idu s posla, ali od Vršca odjednom ja sâm u vagonu. Vlak stane. Iz drugih vagona dolaze ljudi, bilo nas je možda sve zajedno desetak koji smo prelazili granicu. Neki su išli k rođacima… Među njima su bile i dvije Rumunjke iz Banata: ja sam pokušao s njima govoriti rumunjski, ali nije baš išlo, jer to je bio prvi put da sam zapravo govorio. Kad smo prešli granicu – jedan šmrkavac i par ljudi srednjih godina – vani su nas dočekali graničari sa psima, s automatskim puškama, i tako (smijeh). Vlak je išao pola metra po pola metra, počeli su ulaziti Rumunji… U naš kupe ušao je jedan časnik rumunjske vojske i jedna gospođa. Počeo je razgovor, išlo je teško. Međutim, tu sam cijelu noć bio prisiljen govoriti rumunjski.
Cijelu su Vas noć držali?
(Smije se) Prva praktična lekcija rumunjskog!
Na najtvrđi mogući način!
Da. Ali, Bože moj, s vremenom je pošlo i išlo. Došao sam ujutro u Bukurešt, tamo me na kolodvoru odmah dočekao asistent s Katedre za srpskohrvatski – oni su odmah nakon Novosadskog dogovora promijenili naziv katedre u „srpskohrvatski“, umjesto „srpski i hrvatski“ kako je bilo ranije – koji je prije toga boravio na studiju u Beogradu, žena mu je bila Srpkinja iz rumunjskog Banata. Vrlo fin i susretljiv čovjek. On me odveo u hotel i prvih, recimo, mjesec dana stalno mi je bio pri ruci, sve dok se nisam navikao na Bukurešt. Stanovao sam u centru, u hotelu blizu fakulteta, a na fakultetu je sve krenulo vrlo brzo. Isto tako i moje snalaženje s razgovornim jezikom. Primio me dekan, poznati slavist, Gheorghe Mihăilă (kasnije je dolazio i ovamo). Primio me i rektor Sveučilišta u Bukureštu, jer bio sam prvi lektor koji je došao iz Jugoslavije.
Bili ste im, na neki način, ambasador jugoslavenske kulture…
Da, da. A interesantno je bilo to da mi je taj asistent, Gămulescu, stvarno uvijek bio pri ruci. On i njegova žena učinili su sve da mi olakšaju taj boravak. On me zvao van, na ručkove, večere, u kazalište, itd. Nakon nekog vremena jugoslavenski ambasador poslao je po mene vozača, pozvao me najprije u ambasadu, a kasnije i kod sebe na večeru. I cijelo me vrijeme oslovljavao s „druže rektore“ (smijeh), iako sam mu pokušavao objasniti da sam ja samo lektor… bio je isto vrlo drag čovjek. I pita on mene kod koga sam studirao. Ja mu odgovorim: kod prof. Vinje – on ništa, prof. Deanovića – ništa, prof. Polanšćaka – ništa, prof. Guberine. – Kojega Guberine? Prof. Petra Guberine. Petra Guberine? Pa znate li Vi tko je Petar Guberina? On Vam je legenda pokreta otpora u sjevernoj Italiji, nakon kapitulacije Italije pa sve do pobjede Saveznika. On je bio ataše u jugoslavenskoj ambasadi, a prije toga bio je konzul NDH u Milanu. I kao endehazijski konzul dao je više tisuća putovnica ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili u opasnosti, a koji bi onda avionom otišli u Švicarsku, pa kasnije kojekuda… A inače (ja za to nisam ni znao), kad je Guberina iz diplomatske službe dolazio na fakultet, onda je partijska organizacija Filozofskog fakulteta htjela zabraniti da se njega izabere u zvanje, jer su rekli da ne žele ustaškog konzula. Politički cirkus… Guberinu nije toliko zanimalo ono što je nama predavao, koliko fonetska istraživanja. Zato je valjda meni dao do znanja da se između ostalog moram baviti fonetikom i biti mu na raspolaganju kad mu bude trebala pomoć u Institutu za fonetiku, a ako nešto objavim da mu to svakako moram pokazati. U Bukureštu sam održavao redovito kontakte s atašeom za kulturu, a ambasadoru sam odlazio svaka tri-četiri mjeseca. Njihov vozač bio mi je na raspolaganju čak i kad sam odlazio u kazalište. Dodatno, rumunjsko Ministarstvo kulture svaki mi je vikend davalo mogućnost da na dva dana odem u neki dio Rumunjske: Constanţa, Braşov, Iaşi, Temišvar, Cluj… Tako sam glavne rumunjske centre upoznao. Ovdje treba reći i sljedeće: o Rumunjskoj kod nas imaju kojekakve predodžbe, podcjenjuju je, i tako. U to doba, 1960. – 1962., dok sam ja ondje boravio, i Zagreb i Beograd bili su čiste selendre u usporedbi s Bukureštom i njegovom kulturom. Bilo je, čini mi se, četrnaest kazališta, od kojih nijedno nije dobivalo dotacije – sva su kazališta živjela od prodaje ulaznica. Nije bilo večeri da nisu bila puna. Kad sam htio ići gledati neku predstavu, operu ili koncert, mogao sam se obratiti bilo jugoslavenskoj ambasadi, bilo rumunjskom Ministarstvu prosvjete. Tako da sam, prilikom dolaska pjevačice Yme Sumac, kad je bila takva navala da je bilo nemoguće doći do mjesta, otišao u rumunjsko Ministarstvo i bez problema dobio ulaznice. Drugo, rumunjski antikvarijati. Bio je jedan nevjerojatan antikvarijat u Prolazu Creţulescu, koji je vodio jedan Cincar, Arumunj, i njegova sestra ili žena. Čim su čuli da sam iz Jugoslavije, rekli su „Joj, pa mi smo zemljaci, mi smo iz Ohrida!“ i meni su nabavljali sve što sam poželio. Ako slučajno nisu ni oni mogli do nečega doći, onda mi je pomagao Marius Sala, koji je bio asistent Alexandrua Rosettija, tada potpredsjednika Akademije. Tako sam u tom i drugim antikvarijatima dobio rumunjskih knjiga da ne možete ni zamisliti. Rariteta! Francuskih knjiga kakvih se nigdje u Europi nije više moglo naći. Tako sam svaki put kad bih dolazio kući putovao s nekoliko kovčega knjiga, tu sam imao i problema po Beogradu…
To sam baš i pomislio, kako ste te knjige prevozili natrag kući…
Da, nisam imao dinara, najprije bih morao u Savezno izvršno vijeće da mi daju nešto novca da platim taksi – to je isto bio cirkus svoje vrste.
U Bukureštu najprije sam htio studirati armenski. Međutim, profesor Vlad Bănăţeanu, učenik Antoinea Meilleta, jedan od najvećih zapadnih stručnjaka za armenski, bio je bolestan i idućeg je proljeća umro. Zato sam upisao kolegije kod Iorgua Iordana (uključujući i tečaj španjolske gramatike), Alexandrua Graura i kod Grigorea Brâncuşa – albanski jezik. Također i kod akad. Rosettija. Tako sam bio pod punim opterećenjem i kao student, a ne samo kao lektor. Na prvi sat albanskog došlo je sedamdesetak studenata. Brâncuş tada ni sam nije aktivno znao albanski, već pasivno, na tekstovima. Kad su studenti vidjeli da to nije mačji kašalj, auditorij se osuo i ostali smo jedna Albanka iz Rumunjske koja nije znala albanski i ja. Tu se krvavo radilo. Nisam nikad uspio aktivno naučiti taj jezik, ali sam se izvrsno snalazio u tekstovima. Dobro mi je išao španjolski i prilično sam ga usavršio, budući da je među profesorima bilo i Kubanaca. A s francuskim je zanimljivo: u Rumunjskoj je tada – danas više ne, nažalost – svaki Rumunj koji je držao do sebe znao pristojno francuski. Došli biste u brijačnicu – mogli ste na francuskom. Došli biste u bilo koju knjižaru, prodavačica je govorila francuski. Petkom navečer, kada je otmjeni svijet, po predratnoj tradiciji, izlazio van u restorane – buržoazija, što bi se tada reklo – onda su međusobno govorili francuski. To je bilo otmjeno. Tako mi je boravak u Rumunjskoj dobro došao i za vježbanje francuskoga.
Je li bilo interesa za srpskohrvatski, je li bilo studenata?
Bilo je. Jedan od mojih studenata bio je i veleposlanik Ghirda, potonji veleposlanik Rumunjske u Jugoslaviji pa u Hrvatskoj. Otprilike jedna trećina studenata bili su rumunjski Srbi, bila su i jedan ili dva Hrvata iz rumunjskog Banata, a ostalo su bili Rumunji, jer je taj jezik njima predstavljao prozor u zapadni svijet. Odnosno, željeli su dobiti stipendiju za Jugoslaviju preko ljeta. Naravno da su neki od njih došli ovamo pa pobjegli dalje, u Europu. Tako su učinile dvije moje studentice.
Kako je došlo do toga da ste odabrali istrorumunjski za temu svojeg doktorskog rada?
Još za vrijeme studija prof. Vinja nagovorio me da o istrorumunjskom pišem diplomski rad, jer istrorumunjski je hrvatska kulturna baština. To je bila njegova ideja. Isprva sam uzeo literaturu, Sextila Puşcariua i pažljivo pročitao te knjige. No on mi je rekao da moram otići na barem deset dana ili dva tjedna u ta sela i na licu mjesta vidjeti kako to zvuči. Osigurao mi je i novac. Kad sam stigao u Šušnjevicu, gdje ću prije nego u gostionicu – tamo se najbolje čuje mjesni govor. Kad tamo, ljudi govore čakavski. Pitam gostioničara, „A vi govorite čakavski?“ On će „Da da, takó mi ćakulamo meju nami“… Prođe nekoliko dana, ja onamo odlazim na špricere – kad odjednom čujem odnekud, govori se nešto što zvuči kao rumunjski. I pitam – a što je ovo!? „Ma ništa, to mi tako, po domaću, u kući…“ i tome slično. Na što sam mu objasnio da je upravo to ono što mene zanima. Tako sam ostvario prvi kontakt. Na kraju sam u tih desetak dana napravio jednu vrlo solidnu anketu i napisao diplomski rad, naravno i uz literaturu.
Bili ste tada samo u Šušnjevici ili u još nekom od tih sela?
Samo u Šušnjevici. Kad sam se vratio, Guberina i Vinja inzistirali su da dođem na romanistiku, na Katedru za povijest francuskog jezika, zato što sam se služio s više romanskih jezika. Rekli su, međutim, da moram doktorirati iz istrorumunjskoga, jer, kako su rekli, taj će jezik izumrijeti, a da se za njega neće niti znati.
Ishodili su mi novac i tako sam tri ljeta, 1961., ’62. i ’63., dolazeći na odmor iz Bukurešta, proveo u tim selima. Na jugu Šušnjevica, Nova vas, Jasenovik, Brdo, a na sjeveru u Žejanama. Zapisivao sam tekstove i snimao na magnetofon koji je težio 35 kilograma. Zamislite autobusom putovati po Istri s tim, a naravno, obično su sva sjedeća mjesta zauzeta. I još dođete u selo, a tamo nema struje. Stanovao sam kod jednog medicinskog tehničara koji je ranije dugo plovio po svjetskim morima, a bio je po tim selima autoritet i pojam, jer ono što liječnici nisu znali dijagnosticirati, on je nepogrešivo pogađao. Tako je on meni organizirao rad, kad već u tim selima nije bilo struje, u Čepiću u zadružnom domu. Nekoliko nedjelja ljudi su dolazili, a ja sam ih snimao na magnetofon. Isto tako bio sam u Žejanama. Samo za razliku od južnih sela, koja su dosta zatvorena, sumnjičava prema svakom tko nije domaći, oni gore su gorštaci, otvoreni: kod njih nije bilo problema ni s razgovorom ni s istraživanjem.
Pošto sam došao u Bukurešt, pustio sam u Rosettijevu Institutu kolegama te vrpce. To je bila, kako bih rekao, vrlo svečana atmosfera, tamošnji lingvisti čuli su taj govor prvi put. Rosetti mi je odmah rekao da to transkribirati mogu jedino ja, Rumunji nikako, jer je za rumunjske dijalektologe to pretjerano neobično. Odgovorio sam mu da bi mi za to trebalo deset godina. No, u Institutu za fonetiku bio je neki tehničar, zvali su ga „gospodin Gheorghiţă“ (iako je bio drug), a koji je bio nevjerojatan talent za tehniku. On mi je u tjedan dana konstruirao uređaj s pedalama kojima sam mogao vrpcu puštati prema naprijed ili natrag, zaustaviti je, slušati, ponoviti petsto puta, pa sam uspio u godinu dana – svaki tjedan dvaput sam dolazio u Institut – transkribirati sve te tekstove i usput raditi na doktoratu. Naravno, dao sam im da te vrpce presnime, tako da ih i danas vjerojatno imaju u Institutu…
Dakle, to je ono što sam se i nadao, svi ti zapisi, te snimke i dalje postoje?
Da, snimke postoje. Najprije sam te zapise ostavio na našem Fakultetu, međutim kako za to nemaju posebnog odjela, bili su bačeni negdje usput i nestali. Podigao sam paniku pa je knjižničarka sve pretražila i srećom našla te vrpce. Kako ne bi nestale, dao sam ih jednoj svojoj studentici, danas profesorici na Njujorškom sveučilištu, da ih presnimi. Druge snimke dao sam prof. Martinu Maidenu iz Oxforda, koji čuva i zapise na istrorumunjskom prof. Anthonyja Hurrena, s kojim sam se susreo u Zagrebu na kavi nakon što je on posjetio Istru. Tako da ništa nije izgubljeno. Moje su ručne bilješke fotokopirane i postoje i kod mene i na Fakultetu. Sve sam te materijale dao i prof. Petruu Neiescuu iz Cluja.
Nakon što sam doktorirao, prof. Vinja i prof. Guberina pokušali su u Zagrebu otvoriti katedru za rumunjski. Ono što su uspjeli u prvi mah, to je da je iz Craiove došao jedan lektor koji je predavao rumunjski. Međutim, on nije znao nijedan drugi jezik osim rumunjskog i to je vrlo loše išlo. Nije bio zainteresiran. Odgovor Sekretarijata za prosvjetu na zahtjev profesora Vinje i Guberine bio je „Što će vam katedra u Zagrebu, kad ima u Beogradu?“. Drugi put: „Što će vam katedra u Zagrebu, kad ima u Beogradu i u Vršcu, na Pedagoškoj akademiji?“. Pa onda, nakon nekog vremena: „Što će vam katedra u Zagrebu, kad ima u Beogradu, Vršcu, Ljubljani, Skoplju…“ No prof. Vinja bio je uporan i uspjeli smo u nekoliko navrata dobiti rumunjskog lektora, koji je tu radio i prije devedesetih. Od 1990. situacija se malo promijenila. Moj prijatelj Gămulescu, koji je dotad već postao redoviti profesor i šef katedre, kad je čuo od mene da bi bilo dobro promijeniti naziv katedre u Bukureštu, odnosno razdvojiti je u dva dijela, budući da se službeni jezik u Hrvatskoj zove hrvatski, on je, posebno na nagovor svoje žene (inače Srpkinje, kao što sam spomenuo), učinio sve da se to i ostvari. Tako su otvorene posebne katedre za srpski, odnosno hrvatski jezik.
Nevolja je bila u tom što su odjednom svi htjeli na hrvatsku katedru, a na srpsku nitko, bila je riječ o nečem novom. Gămulescua to nije zabrinulo, on je to administrativno podijelio, polovicu studenata na jedan jezik, polovicu na drugi (smijeh). Odonda je počela redovita razmjena lektora. Iz Zagreba je uvijek netko odlazio onamo… Do trenutka kad sam ja postao članom tijela pri ministarstvu koje je odlučivalo o slanju hrvatskih lektora u inozemstvo, oko 1993. godine, to se već uhodalo. Dolazili su i rumunjski lektori k nama. Razinu nastave podigli smo na dvogodišnju praktičnu nastavu. Ipak, do katedre nikako doći. Bio je rat, nije bilo novaca, ovo, ono…
Dok jednom nisam, početkom 2000-ih, pozvan na večeru kod predsjednika Republike Mesića. Tu je bio i rumunjski predsjednik Constantinescu, koji je inače svake godine dolazio kao gostujući profesor na zagrebački Rudarsko-geološko-naftni fakultet. Predstavili su me Predsjedniku, a on će „Aha, dumneavoastră vorbiţi româneşte?“ i tako se desetak minuta zadržao sa mnom u razgovoru. Njega je ova tema očito zanimala. Ispričao sam mu čitavu peripetiju oko naših dugogodišnjih nastojanja da otvorimo katedru, kao i da imamo jednu od najboljih romanističkih biblioteka u Europi – Skokovu biblioteku, da imamo ljudi koji već znaju rumunjski, Rumunja koji su nam se doselili… Kad idući ponedjeljak, tadašnji ministar znanosti i obrazovanja, prof. Gvozden Flego, javio je Fakultetu da je odobren osnutak Katedre: hitan nalog od predsjednika Mesića. To je očito bio Constantinescuov utjecaj. Tada smo dobili i nove lektore, na više godina, a i novac za raspisivanje natječaja za asistente. Dok se oni nisu osposobili, ja sam još bio u redovitom radnom odnosu, predavao sam dosta kolegija sve do 2007., a neke sam nastavio držati honorarno kao emeritus, još nekih pet godina. To je, dakle, povijest Katedre za rumunjski jezik i književnost u Zagrebu – niz slučajnosti, ali sa sretnim završetkom.
A kakva su Vaša iskustva s rumunjsko-hrvatskim dodirima i razmjenom u današnje vrijeme?
Kad sam se ja vratio iz Bukurešta, kad god je trebalo štogod prevoditi, onda su najčešće zvali mene…
Za simultani, odnosno konsekutivni prijevod?
Konsekutivni sam radio, da… Bilo je ovdje nekoliko Rumunja, ali nisu dovoljno znali hrvatski ili nisu mogli raditi taj specifični posao. Dok, poslije devedesetih, Rumunja ima sve više: u Osijeku, pola kazališta bili su Rumunji. Balerine, baletani – ovdje isto tako, u Zagrebu.
Ima i glazbenika po hrvatskim filharmonijama…
Da. Jedno vrijeme, nisam siguran je li tako i sad, ali neko vrijeme bila je navala rumunjskih turista srednje klase na sjeverni Jadran. Tako je i moj prijatelj Marius Sala bio sa ženom nekoliko puta ovdje. Pa i sin prof. Andreia Avrama. Ti su rumunjsko-hrvatski kontakti i moji kontakti, dakle, u jednom trenutku postali – neću reći vrlo intenzivni – ali svakako intenzivniji.
Jeste li Vi kasnije putovali u Rumunjsku?
Ne. Naime, dok je tamo na vlasti bio Gheorghiu-Dej, onda sam odlazio. Išao sam na poznate seminare u Sinaii. Posljednji put bio sam 1968., već je bio Ceauşescu na vlasti. Međutim, kako su mi se svi Rumunji koje sam poznavao, a koji bi putovali na Zapad (u to vrijeme isključivo željeznicom) javljali u Zagrebu i zadržali se na ručku, večeri ili prespavali, počeli su mi tamo oko 1969. ili ’70. govoriti da im se ne javljam budem li dolazio u Rumunjsku, a pogotovo ne na sveučilištu, jer su miliciji morali podnositi izvješća ne samo o tome s kim su bili u kontaktu, nego i detaljno o temama o kojima su razgovarali. Ja jednostavno nisam htio dovoditi ljude u neugodnosti i opasnost, tako da nakon 1968. nisam više odlazio. Ceauşescu je zaveo svoj režim, s druge strane bio je u dobrim odnosima s jugoslavenskim vlastima. Bez obzira na to što je kod nas bilo relativno liberalno, kod njih je sve bilo vrlo strogo. A nakon što je Ceauşescu svrgnut, djeca su mi još bila relativno mala, kasnije sam imao i zdravstvenih tegoba… tako da je sve ostalo na telefonskim pozivima i pismima.
Naravno, ostao sam u kontaktu s rumunjskim veleposlanstvom. Sa svim sam se rumunjskim veleposlanicima upoznao.
Kako vidite dosadašnji rad i funkcioniranje studija rumunjskog jezika u Zagrebu i što predviđate za njegovu budućnost? I općenito gledano, kakva je budućnost neofilologija i humanistike?
Neofilologija i humanistika općenito, to mi kažu svi kolege – iz Rusije, Velike Britanije, Francuske, SAD-a – jesu ugrožene. Rusi su do propasti Sovjetskog saveza izdali nekoliko stotina vrhunski napravljenih dvojezičnih rječnika. Sada, u Rusiji izlaze englesko-ruski i rusko-engleski rječnici, eventualno još i za njemački i francuski jezik i ništa više novo. Ti visokoprofesionalni, specijalizirani instituti maksimalno su srezani. Novi se ljudi ne zapošljavaju. Moja bivša studentica, koja predaje na UCLA, isto tako kaže da je prije na svake četiri godine mogla godinu dana provesti u Francuskoj ili Italiji na studijskoj godini. Sada eventualno može otputovati na dva-tri mjeseca, a najradije se sve obavlja mrežno. Meni je problem što mi je ono što je na mreži praktički nepostojeće, idem onamo ako sam primoran, ali nije mi komotno.
Drugi je problem to što je ova tzv. globalizacija novi oblik kulturnog i jezičnog imperijalizma. Ono što mene zastrašuje: prije, ako biste došli u Francusku i ako niste znali francuski, mogli ste na engleskom pjevati pjesme i Shakespeareove sonete, ništa vam ne bi pomoglo. Francuzi, ako su znali engleski, znali su ga toliko da su mogli baratati pisanim tekstom ili onom najbanalnijom svakodnevnom komunikacijom. Danas, Francuzi usred Francuske sa strancima govore engleski… Uostalom i Rumunji, koji su ranije tako mnogo govorili francuski, sad bolje znaju engleski. To je, dakle, jedan globalni teror koji je ne samo ekonomski i politički, nego je i kulturni i znanstveni. Naravno, čovjek se može komotno udebljati i dobiti kolesterol, ostarjeti a da ne zna nijedan strani jezik osim engleskoga, pa i sa znanjem engleskoga isto mu je tako (smijeh). Tako da su sve te filološke struke… neću reći u opasnosti, jer se prije ili kasnije uvijek pokaže potreba za takvim znanjima i vještinama. Ali, na našem Fakultetu, ti tobožnji progresivci, inače ljudi o kojima nemam osobito visoko mišljenje, reći će „Pa što će nama studij mađarskoga? Ili slovačkoga, rumunjskoga… Ili, ha-ha-ha, studij makedonskoga ili albanskoga?“ Ta budalaška globalizacija mrvi sve pred sobom, ali ja se ipak nadam da će društvo doći k pameti i da neće sve biti uništeno. Rumunjski, kao studij, dosad se nije našao u ozbiljnijoj opasnosti. Međutim, u dva navrata, zbog smanjenog broja studenata (bilo ih je šest, a donja granica je sedam), razmišljalo se da se studente upisuje samo svake druge godine. To je tako, doskakanje nevolji. Jer, čujte… bez rumunjskoga, hrvatskoga, norveškoga mogu sveučilišta neke velike zemlje, pa ipak, u Parizu, na École des langues orientales, imaju studije svih tih jezika. Na nekom od američkih sveučilišta u svakom se trenutku može studirati i poljski, slovački, hrvatski, rumunjski, mađarski, finski… pa i kmerski i ne znam što sve ne. U Hrvatskoj, maloj zemlji, ako takve studije nemate na barem jednom fakultetu, onda ih nemate uopće. Odnosno, sve može ovisiti samo o nekom entuzijastu koji će se ex privata diligentia posvetiti nekom jeziku.
Ima tu još nešto. Prije, rumunjsko Ministarstvo vanjskih poslova i Institut za fonetiku i dijalektologiju nama su na Katedri za rumunjski jezik i književnost, za fond knjižnice, slali sve ono što je bilo relevantno u rumunjskoj književnosti i lingvistici. Meni je i Marius Sala, na čisto privatnoj osnovi, kao prijatelj, slao sve ono što bi mi moglo koristiti i što bi me moglo zanimati. U ovoj mojoj dobi, s obzirom na dominaciju mrežnih izvora, ja uopće ne znam što izlazi u Rumunjskoj, kako se može nabaviti… Neke stvari pokušao sam nabaviti preko najbolje knjižare u Zagrebu, ali su čak i oni imali problema s nekim knjigama. Smatram, zato, da bi među zadacima Veleposlanstva Rumunjske trebalo stajati i to da organiziraju direktnu komunikaciju s ciljem nabave rumunjskih knjiga, barem za Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu i za Filozofski fakultet. To je jako važno.
Sve manje zemlje – a tu mislim i na Poljsku i Ukrajinu i Rumunjsku, koje, iako imaju povelik broj stanovnika, i dalje su u jezičnom smislu male zemlje – danas su u opasnosti da nestane poznavanje njihova jezika izvan matične zemlje. Mi Hrvati imamo tu (ne)sreću da imamo veliku dijasporu i da se hrvatski jezik održava u toj dijaspori i u drugom i trećem naraštaju. U Švedskoj sam sreo Rumunje koji su emigrirali još pedesetih godina. Njihova djeca ne znaju rumunjski. Unuci pogotovo: ništa. To je zato što je zajednica iseljenika bila mala, ali i zato što ove „novoorganizirane“ države ne vode o tome računa.
Koji bi bio rumunjski interes da se rumunjski jezik uči u Hrvatskoj?
Rumunjska ovdje ima nekoliko interesa. Prvo je turizam. Svake godine trebala bi tri-četiri kvalificirana vodiča za rumunjski na obali i barem jedan ili dva u Zagrebu. Ne znam kako je trenutno, ali jedno vrijeme Rumunji su dosta dolazili. Drugo, gospodarske veze: sin prof. Avrama, ekonomist, također je došao ovamo radi uspostavljanja veza i rekao mi je da su zainteresirani za suradnju, međutim njihova su poduzeća za vanjsku trgovinu nekoliko puta veća od hrvatskih i hrvatska poduzeća jedva mogu zadovoljiti njihovu potražnju. O tome bi trebalo misliti i prilagoditi se. Treće, Rumunji, napokon, ovdje imaju djelić svoje kulturne baštine – bez obzira na to što se govornici istrorumunjskog mahom deklariraju kao Hrvati, a poneki i kao Talijani – i Rumunjska bi već radi toga morala održavati svoje konzulate u Hrvatskoj i veze koje se putem konzulata uspostavljaju. Uostalom, mislim da je Rumunjska, barem neko vrijeme, imala pogrešan pristup. Kad sam u nekoliko navrata vodio akad. Emila Petrovicia u istrorumunjska sela tamo 1960-ih godina – a inače on je bio nevjerojatan čovjek, poliglot, slavist, za tri je dana progovorio čakavski – koji mi je popravio anketu i od kojega sam naučio puno, on je drugi put došao s prorektorom Cazacuom, koji je odmah počeo govoriti „Da, to su naši, to su Rumunji!“ Ne valja tako pristupati, rekao je i Petrovici. Ne moraju ti ljudi biti Rumunji: neka oni samo čuvaju taj oblik rumunjskog idioma. Ako netko bude htio, mi možemo učiniti sve da im to omogućimo i olakšamo. Taj pristup jedini je ispravan. To je shvatio i Constantin Ghirda kad je bio veleposlanik. On je skupine tih tzv. Istrorumunja iz Žejana, Šušnjevice, Nove Vasi počeo slati na razmjene u Rumunjsku, a oni su bili vrlo zadovoljni, jer ponešto su od rumunjskog i razumjeli, a Rumunji su dolazili u Istru. No, jedno vrijeme nakon njega, veleposlanici nisu imali toliko razumijevanja – ako se ne deklariraju kao Rumunji, govorili su, onda nas to ne zanima. A taj bi se jezik čak i mogao oživjeti. Viviana Brkarić[1] rekla mi je čak da je više zainteresiranih za taj govor među Hrvatima, nego među onima koji potječu iz obitelji koje su govorile tako kod kuće.
Drugi je problem, čini mi se, ekonomske prirode. Kad sam prvi put došao u južna sela, bilo je najmanje tisuću stanovnika koji su govorili istrorumunjski. U samim Žejanama, na sjeveru, bilo je više od petsto njih. Danas ne znam ima li u Žejanama njih sto, uglavnom staraca. Dolje isto tako, ne znam ima li ih sve zajedno sto, sto i pedeset. Teško se živi, prije su radili u ugljenokopima, u Labinu, u Kršanu, po središnjoj Istri, ali svi su ti pogoni smanjeni ili propali. Ako su htjeli posao, morali su se iseliti u Rijeku, Labin, Pulu, Pazin, Ilirsku Bistricu, Trst… ima ih koji rade vani cijeli tjedan i dođu preko vikenda. Razviti privredu u tom kraju bilo bi u interesu hrvatskih, kao i rumunjskih vlasti. Žejane su, recimo, fantastične za turizam. Drvna industrija, tu isto ima potencijala. U Žejanama su se ranije bavili stočarstvom, sa stadima ovaca išli su i do Poreča i Rovinja. Proizvodili su i drva za ogrjev: cijela sjeverna polovica Istre uzimala ih je kod njih. Danas bi se moglo prerađivati građevno drvo. Treba imati viziju i znanje. U suprotnom, sve je propalo. Bojim se da će se područje Čepićkog polja isprazniti. Tamo posla nema dovoljno, a hrvatske vlasti time se dosad nisu bavile.
Poštovani profesore Kovačec, puno Vam hvala na ovom zanimljivom razgovoru! Vjerujem da će i čitatelji „Versa“, bili oni Rumunji ili Hrvati, uživati čitajući ga.
Nema na čemu, hvala Vama.
[1] Predsjednica udruge „Spod Učke”, osnovane s ciljem očuvanja tradicije, običaja i jezika selā pod južnim padinama te istarske planine, od kojih su mnoga bila nastanjena govornicima istrorumunjskog.
