Dio 1. Bukurešt
Dok sam u punom autobusu koji nas je s aerodroma Otopeni vozio u središte Bukurešta vodio naizmjenične telefonske razgovore na svojem još ne previše tečnom rumunjskom, trošeći ogromne količine novca s računa, na čelu mi je probijao hladan znoj i pomišljao sam kako su sve priče kojima su nas strašili prije polaska bile istinite. Dva muška glasa, toliko slična da sam isprva vjerovao kako je riječ o istoj osobi iz jedne agencije, samo s dva različita broja, uvjeravala su me, sve nervoznije, da me čekaju na toj i toj lokaciji kako bi me odveli do stana koji sam nam iznajmio za smještaj. Sara još nije paničarila. Imala je tada više iskustva s međunarodnim putovanjima nego ja. U jednu ruku, to mi je stvaralo još veći stres. Kako se ona uspjela snaći dvije godine prije u Rusiji, tako bih se i ja sad morao snaći u Rumunjskoj, govoreći jezik bolje nego što mi se čini da ga govorim…
– Kad si ga već sebi odabrao, onda ga u potpunosti svladaj – progonila me misao, samo jedna od brojnih.
U nekoliko minuta, sva ona otvorenost prema novome i odbojnost prema predrasudama starijih bile su poljuljane. Ozbiljno sam pomišljao da nas pokušavaju prevariti – bilo je to jedino logično objašnjenje. Pa ipak, nešto je pokušavalo prokljucati put kroz dubine mojih sjećanja, nešto što mi je govorilo da sam ja kriv za ovu situaciju.
Vrućina je bila gadna, ali ništa gora nego u Zagrebu koji smo rano tog jutra ostavili. Letjeli smo iz Beča, putujući do njega autobusom. Imali smo 21 godinu, ali osjećaj je bio kao da mi je zadnji čas da nekamo otputujem sam: odnosno, bez razreda i bez roditelja. Prve godine fakulteta proveo sam čvrsto usidren u Hrvatskoj.
Putne torbe pokušavale su se otkoturati niz bus pri svakom usporavanju i kočenju na semaforima, kojih je bilo sve više kako smo se približavali centru. Vani usijani asfalt, posvuda kao prevučen laganim slojem žutosive prašine. Drveće uz put, provaljene ogradice kroz koje su rasle donje grane razbarušenih drvoreda, to je popravljalo sliku i hladilo misli. Strah, ipak, nije popuštao.
Možda nisam hvatao sve nijanse njihove intonacije, možda su mi promicale čitave riječi koje nisam mogao razbrati i sebi uobličiti iz dugih i brzih rečenica koje su izgovarali. Kad je autobus projurio pored oku ugodne ciglene crkve – Biserica Italiană, saznat ću kasnije – osjetio sam valjda prvi tračak uzbuđenja što sam stigao u novi grad koji sam dugo želio vidjeti, toliko me je zbrka sa stanom dotad zaokupljala. Spoznaja je došla malo prije trga Piaţa Universităţii, koji sam odmah prepoznao s fotografija rumunjske revolucije iz putnog vodiča i s interneta. Zaboravio sam da sam, prije onog posljednjeg, u Bukureštu već bio rezervirao jedan stan. Osjetio sam trnce po leđima i u koljenima kad sam konačno shvatio u čemu je kvaka. Sad nije preostalo drugo nego naći se s onim agentom koji nam je u gradu bliže i naprosto otići s njim. Za pozive, objašnjavanja i ispričavanja više nisam imao novca.
Sjeli smo u majušni park Colţea, pored poprilično kičaste fontane Slomljena violina. Blizina vode koju nismo mogli piti nije nas baš utješila, ali dok smo čekali da se pojavi određeni Alex, Sari sam ispričao što se zapravo dogodilo. Tako me mogla razvedriti naizmjeničnim razumijevanjem i zadirkivanjem.
– Dobro je, već sam mislila da si samo izmislio one petice iz rumunjskog.
Prije konačnog razrjašnjenja, novi je tračak bojazni naišao istovremeno s Alexovom pojavom: proćelav i na ćelavo izbrijan četrdesetogodišnjak u bijeloj košulji, koji telefonira čak i dok se rukuje. Uklopio se u sve stereotipne slike mafijaša. Isprva u tišini vučemo kofere za njim, a on nas vodi negdje oko Atheneuma (gledamo oko sebe po prvi put), pored bivše kraljevske palače, sada muzeja, pa do ulice s luteranskom crkvom. U posljednjih nekoliko desetaka metara uspijevamo progovoriti neobavezno. Najprije mi pohvali rumunjski i začudi se što ga govorim, iako se, nakon što čuje da ga i studiram, postavi kao da će odsad puno strože gledati na svaku moju pogrešku.
Sve je dobro. Stan gleda ravno na pročelje crkve i njezina zatvorena vrata. Ispod stana se neprestano kreću prolaznici, djeca, taksisti i psi. Ulaz u zgradu ukrašen je provizornim dućančićem s pićima. Gospođa koje ondje sjedi pri svakom će nas odlasku i povratku u zgradu pomno promotriti. Frižider s pićima amblem je ljeta u Bukureštu. Od našeg ulaza pa oko dvorane Polivalentă i dalje, pod raznim nadstrešnicama, arkadama i u prolazima i pothodnicima, uvijek frižideri i aparati za pića, nekako uvijek ukopčani u struju. Pomislio bi da možeš u čas posla ukrasti nešto iz njih i otrčati. No nešto daje naslutiti da su pod pomnom prismotrom, sigurno i zaključani. U njihovu podnožju, kod voćarnica, u plastičnim kantama punima vode svježima se održavaju stručci kopra, neizostavnog rumunjskog začina.
Pronalazimo trgovinu namirnicama, tu odmah iza ugla i ondje se prvi put susrećemo s rumunjskom jestivom svakodnevicom. Kupujemo upakirani, prethodno narezani kruh, kojeg tada u Hrvatskoj još nigdje nije bilo. Pâine boierească, albă. Tome dodajemo šunke, sira, voća i – moja hirovita ideja – bocu prilično jeftine tămâioase. Nemoguće mi je, kad dođem u zemlju o kojoj sam nešto čitao, ne kušati što prije barem neka od njezinih tipičnih jela ili pića. Naravno, pritom se zadovoljavajući i najbeskarakternijom industrijskom varijantom – kako bilo, simbol, iz nekog čudnog razloga, valja pojesti.
Kasno navečer, dok se Sara tušira, a ja na krevetu pokušavam opustiti napetu čeljust i leđne mišiće prije nego što sutra ujutro krenemo u isplanirani razgled, ponovno zazvoni mobitel. Rumunjski broj, jedan od ona dva. Onaj koji je izgubio u igri mojeg proizvoljnog odabira. Dugo gledam u ekran koji vibrira prije nego što se javim.
Čovjek je ljutit, bijesan. Objašnjavam mu situaciju, doduše djelomično. Nema razumijevanja – a zašto bi ga i trebao imati? Nastavlja mi držati bukvicu, varirajući jedan sadržaj kroz više oblika i rečeničnih poredaka. Nemam što reći. Na kraju i on posustaje, a nakon što dovrši još jednu napetu salvu, puštam da prođe sekunda tišine prije nego što umetnem:
– Da, înţeleg.
– Nu, domnule, se pare că nu înţelegeţi.
Ne znam kako da na to odgovorim, a još manje kako da popravim situaciju. Nešto mi došapne da je ovaj čovjek potpuno sporedan meni i ja njemu, da se nikada nismo vidjeli, a nikada svjesno i nećemo, podvlačim tu crtu kao da odlučujem napustiti nelagodan san koji je postao naporan.
– La revedere.
Dugo razmišljam i nakon gašenja svjetla, dok mi buka s ulice, onako naviklom na samoborsku tišinu, ne da spavati i dok se pale zujave letjelice probuđenih komaraca u uglovima sobe. Koliko je lako bilo vratiti se na tobože prevladane predrasude, složiti se s upozorenjima hrvatskih staraca, punih strepnje za dvoje mladih u Rumunjskoj, zemlji o kojoj malo znaju, a čuli su mnogo toga lošeg. Za prosječnog Hrvata, Rumunjska je bila zemlja gumenjaka s upregnutim mršavim konjima, pasa lutalica, djece beskućnika, sivih zgrada, loših cesta i bujajućeg sitnog i krupnog kriminala. Dok padam u san, željan nakratko zaboraviti sve za što sam danas bio kriv, osluškujem zvukove grada koji su posvuda toliko slični, grada koji se obnavlja, troši i izgrađuje istovremeno: kao i svi gradovi, samo možda malo dramatičnije. No stan je uredan i moderan, a kupljeni kruh je, ne zaboravimo, narezan.
Uz Bukurešt još danas vežem ljetnu omaru, prašinu i brujanje motora, iako sam u njemu četiri godine kasnije boravio i u najranije proljeće, dok je hladan sjeveroistočnjak podmetao noge pokušajima proljeća da se utabori u dvorištu studentskog kompleksa Grozăveşti. Na kraju je pobijedilo i izvjesilo stidljive žute cvjetove forzicija uz Dâmboviţu, kao i tamne ljubice koje sam nabrao, osušio i odnio u svoju zemlju avionom preko Istanbula, pa ih poklonio nekome tko je tada bio bitan. Ali u kolovozu 2011., Bukurešt je bio ljepljiv, usijan lonac. Bježali smo od toga dojma u pokrajnje ulice, za leđa velikih i malih zgrada, palača i nebodera. A bilo je tih zgrada svakojakih vrsta. Bukurešt je definitivno najeklektičniji grad u kojem sam dosad bio. U istoj ulici, različitih visina, nižu se građevine iz svih razdoblja od sredine ili kraja 19. stoljeća pa sve do jučer. Kao bacanje mikado štapića, ili možda čak graha, to rezultira nasumično uspjelim ili neuspjelim kombinacijama i susretima starog i novog. Posvuda vlada onaj dojam da je sve u pokretu i promjeni: da već prekosutra, ako se vratimo, nećemo više zateći ovaj balkon s ogradicom u francuskom stilu, ovaj neo-brâncoveanuovski tornjić, pa možda ni ovaj električni stup koji se već opasno svija pod teretom nebrojenih koluta suvišnog kabela koji, na suncu i kiši, čeka priliku kad će biti iskorišten. Fasade, pločnici i kolnici počinju nas se doimati kao razne vrste sličnog pustinjskog reljefa, kao srodne podvrste stijenja ili pijeska.
Zahvaljujući toj vrućini i želji da i ovdje pronađemo neku zelenu oazu, otkrivamo dijelove centra na koje inače možda ne bismo naišli. Umjesto zakuhale Calea Victoriei, skrećemo pokrajnjom ulicom do Grădina Icoanei i ovamo dolazimo još jednom ili dvaput u preostala dva dana u rumunjskom glavnom gradu. Na njezinu početku stoji anglikanska crkva, komadić tipične engleske sakralne arhitekture koji je, evo, osvanuo i usred Rumunjske. To je samo jedan od više slučajeva kad nas Bukurešt iznenađuje pokazujući nam stvari koje u Zagrebu, na neki način provincijalnijem, nismo nikada vidjeli.
Recimo, metro. Njime smo fascinirani, nije to prva podzemna željeznica kojom se vozimo, ali je prva kojom nekamo odlazimo svaki dan i koja je toliko pristupačna već zato što nam je – jeftina. Njezine postaje nisu ni slične onim moskovskima o kojima priča Sara, ali imaju funkcionalnu i svijetlu jednostavnost: ništa raskošnije od toga ne bi niti imalo smisla. Miriše na ventilaciju, elektriku, naftu, a zvukovi koje vlak proizvodi kad stiže i kad kreće nabijeni su silom, nečime što raduje.
Ima načina na koje se tehnika može svidjeti,
opravdanja futurizmu. Metro u Bukureštu
traži da mu se utječe kao kockarnici,
da bi se isprobale nove kombinacije,
da bi se iskušalo pretjerano dugotrajnu sreću.
Pod zemljom sve uvijek uspijeva.
Sve se slijeva u pravilne hodnike, pravom stranom
na pravu stranu, pravo i spasonosno,
glatko i vješto. (U japanskom sigurno postoji riječ
za užitak u bešavno vođenoj vještini,
mora je biti i u rumunjskom, barem onom
brzom i podzemnom.)
Omamljeni uspjesima idemo dalje,
penjemo se istim stubištima,
skrećemo na istim stjecištima, pored sličnih štandova
dublje u mrak,
disati nikad osvijetljeni vjetar natopljen mirisom nafte.
Nešto se giba u dubini
i pred sobom gura kubične milje zraka.
Hučanje u noći nagoviješta dolazak
srebrne zmije koja to nije
jer ona je previše živa, previše ledeno gipka.
Buka koju diže dok bez trenja
gmiže po pritkama čelika
neodoljivo je slatka, ta sablasna škripa
koja bi gore na suncu postala užas i prijetnja,
ovdje je objava majstorstva leta,
zbijeni izričaj sile
metala i struje, onoga što znamo
i što već odavno jesmo. Stiže.
Promatram kartu svih linija i izgovaram u sebi nazive pojedinih stanica, ponekad neobičnih, poetičnih ako ih ne poznajete – Timpuri Noi, Apărătorii Patriei, Preciziei – a posebno onih do kojih ovaj put neću otići. U Bukureštu smo samo tri dana, a sve ono što želimo vidjeti nalazi se u širem središtu. Zato počinjemo zlorabiti metro: kako bismo sve stigli, koristimo ga često, preskačemo nadzemni grad i teleportiramo se s jednog raskrižja na drugo. Grad pomalo postaje kolaž, naizmjenični slijed slika, kao skakanje iz izloga u izlog.
I potajno znam da sve to nije pravi Bukurešt, osjećam već tada, a sada još više, na koji način turizam i njegove konstante i zacrtane rute izobličuju sliku nekog mjesta. Nešto u meni želi pravi, neispunjeni, polagani život u zemlji koju susrećem. Kad odaberemo studij jezika, na ovaj ili onaj način vezujemo se doživotno za zemlju (ili zemlje) u kojoj se govori, za njezine ljude i običaje, makar dodirno. Kako nemam nikakvih rumunjskih korijena i nikad ranije nisam posjetio Rumunjsku, ovaj moj prvi posjet ima neobičnu kvalitetu. Pomalo je kao da stupam na imaginaran teren, na iz nekog čudnog razloga odjednom stvarno mjesto, gdje se sve apstraktne spoznaje stečene kod kuće, iz daljine, trebaju primijeniti i gdje na gotovo svakom koraku istovremeno proživljavam po nekoliko prepoznavanja i odstupanja, čak diskrepancija.
Ja sam nam jedini vodič, a ono što znam i što govorim Sari naučio sam u godinama studija, samostalnog istraživanja i zanimanja, pa i iz vodiča koje sam konzultirao prije puta. Doživljaj onoga drugoga nastaje negdje na presjeku svih priča, onih unaprijed ponesenih i onih zatečenih na licu mjesta. Povremeno prepoznajem u obrisima naših šetnji tok paragrafa pročitanih knjiga.
Bukurešt – grad razlomljena središta, s onom istočno-zapadnom osi koju je Ceauşescu nakon velikog potresa zario u sjeverno-južno tkivo dotadašnjega grada. Neke fontane rade, neke su suhe i u njima leže papiri i čaše koji su nekoga uveselili prije dan, mjesec ili godinu. Hodamo pod drvoredima uz Bulevardul Unirii, a ja promatram francuske balkone na zgrada koje ga obrubljuju. Kakvi ljudi žive ovdje i kojom zaslugom? Čistim slučajem? Jesu li ovi stanovi i iznutra bolji, kao što su fasade ipak bolje od onih na ostalim četrdesetak godina starim zgradama u gradu? Fasade koje su neobičan, lagan spoj haussmanovskog Pariza, neke neodređene, možda sjevernokorejske Ceauşescuove inspiracije i bjeline Mussolinijeve Italije.
Sjeverno je onaj organski dio, onaj Bukurešt koji Rumunji možda i pretjerano oplakuju kroz idealizaciju međuratnog perioda, kao da je tada sve bilo baš onako kako treba – samo zato što je bilo dovoljno davno da se toga više nitko doista ne sjeća. Idealizacija je vidljiva iz ponude razglednica, kostimiranih plakata, uličnih satova koji nisu modernog dizajna, već neke neobavezne replike stila koji bih prije vezao uz London 1910-ih. Vraćamo se na Calea Victoriei, za mene gotovo mitsku prometnicu o kojoj sam toliko puta čitao pa, prateći pomalo zeleno-plave pločice s nazivima ulica (još jedan pariški utjecaj) stupamo u Lipscani, staru trgovačku četvrt Bukurešta koja je u rekonstrukciji. Zanemarena i zapuštena u vrijeme komunizma, trenutno pokazuje istu onu bukureštansku dinamiku nastajanja i nestajanja. Tu je, ustvari, ona „prava“, očekivana vrsta europskog gradskog centra, s malim kućama i zgradama povezanim pješačkom zonom, s poviješću starom nekoliko stoljeća, brojnim kafićima, knjižarama i drugim trgovinama. Nekom tko je ranije bio u Sarajevu, ozračje će se učinit poznatim: ipak ovo nije samo trgovačka četvrt nekog njemačkoga burga (iako naziv Lipscani dolazi od starog rumunjskog imena za Leipzig, Lipsca, budući da je roba kojom se ondje trgovalo stizala dijelom i iz njemačkih zemalja), nego i orijentalnog trgovišta u osmanskom stilu. Iza sljedećeg ugla kao da bi mogao iskrsnuti sebilj s Baščaršije. Umjesto njega, pojavi se otvorena kapija unutarnjeg dvorišta okruženog s dvije etaže svježe obnovljenih drvenih ogradica i stupova koji podupiru „zagrizene“ bijele lukove u dugim nizovima – Hanul lui Manuc. U dvorištu stoje, ne pokrećući se u vrućem zraku, zeleni jablani, to stablo vezano uz ravnice i osmanski Balkan. Manuk-beg bio je bogat armenski trgovac s početka 19. stoljeća, koji je han dovršio godine 1808. i time ustanovio najvažniji bukureštanski trgovački centar toga doba, s nekoliko desetaka trgovina na veliko i malo uz, naravno, ugostiteljsku funkciju – han je raspolagao s više od sto soba. Kasnije tijekom povijesti, Manukov han bio je kulisa raznim važnim događajima u rumunjskoj povijesti, kao što su Bukureštanski mir 1812. (kraj rusko-turskog rata), prva rumunjska operetna izvedba krajem 19. stoljeća, ili govori rumunjskih nacionalista prije početka Prvog svjetskog rata, a koji su utjecali i na konačno ujedinjenje Kraljevine Rumunjske s Transilvanijom.
I ovdje, u Lipscanima, svjež građevinski materijal i skele miješaju se s ruševinama starih kuća čiji su prozori zabijeni daskama ili su im se nadvoji već urušili i oljuštili zajedno s ostatkom pročelja. Postajem sklon povjerovati u tvrdnje da povijest kod nas na Istoku brzo teče i često se ponavlja, a nakon gotovo svakog sustava vlasti dolazi potop, pa onda sve iznova. Ipak, očito će nešto, ovaj put, biti sačuvano – samo je pitanje na koji način i u kakvom kontekstu te hoće li mu se dopustiti da samostalno svjedoči o prošlosti ili će biti upregnuto u trenutne interese i politike. Naravno da je točan odgovor ovaj posljednji. U Rumunjskoj i šire – u „ovom“ dijelu Europe – povijest i nije stvar povijesti: ovdje vlada vječna sadašnjost.
Treba biti spreman raditi na sebi – nije
klasično lijepo –
i prihvatiti činjenicu da Bukurešt
prihvaća razgradnju koliko i gradnju, raspad koliko i postanak.
Jedna pored druge zgrade se rađaju i umiru:
Bukurešt je školski primjer permakulture grada,
bujnoga vrta hranjenog vlastitim propadanjem,
zato vječnog.
Pun je lažnih početaka,
zanosa – odustajanja,
punjenja – praznine,
u jednakoj mjeri, oprezno važući u svojoj nasumičnosti
i kaosu, pripušta ravnicu u grad, grad u ravnicu,
u jednakoj mjeri iz sebe, grada, dalje iz-
građuje, koliko i raz-
građuje, sebe, svoje. Bukurešt nedvojbeno
šumi pulsira živi
kao što živi brdo komposta, u jednom trenu daje
dojam stalne istosti uzlaska i pada,
u slijedu trenutaka jasno
buja stere se raste.
Zadnji nam je dan u Bukureštu i do stana se vraćamo prolazeći kroz park Cişmigiu. Negdje na njegovu rubu, u tihom kutku između parka i prvih zgrada koji je u svim gradovima poslijepodne divan, tih, topao i pospan, otvoren je prozor na čijoj dasci u teglama raste ljupčac, još jedan začin koji Rumunjima znači puno, a Hrvatima ništa, dok iznutra dopire hladovina stana, zvuk televizora i poseban, u isto vrijeme prepoznatljiv i drugačiji miris domaće kuhinje. U tom trenutku osjećam se dosad najbliže Rumunjskoj i njezinoj običnoj svakodnevnici i na pola minute, makar iluzorno, odbacujem ljusku turista i usuđujem se pomisliti da sam, eto, sada objektivan i impliciran promatrač, pa čak i sudionik: netko tko bi bio sposoban razumjeti i polako se asimilirati.
Pođimo sada, ja i nitko drugi,
dok se večer širi nebom ko omamljen pacijent na stolu,
ulicama koje se šire jednako krakato
i nespretno, jezivo i neznano.
Postoje karte, ali nisu usvojene niti tetovirane u noge.
Drastična različitost mjerila čini ih uzaludnima
(noge, karte),
no hod je jedini način, žmireći hod.
Tješe trešnje koje bubre, proljeće je razumljivije,
tješe juhe koje se puše i prostiru kroz prozore
omamljujući,
tuđim mirisom začina ipak tako jasno
isijavaju toplinu, evociraju
tuđe bake kao bake svuda iste,
tuđa djetinjstva kao posvuda bolna i savršena.
Večer se spušta na Bukurešt,
on se rasprostire ravnicom anesteziranom
dimom auta i toplana, da ne osjeća
rovanje za nove temelje,
rezanje oštrog metroa,
svrdlanje tisuća cijevi,
nikad dovršivo rasprostiranje grada
nebom zemljom večeri.
Alexa više nismo vidjeli. Ključ ćemo mu, prema njegovu naputku iz prve večeri, ostaviti u poštanskom sandučiću, a u frižideru ostavljam – za njega ili sljedećega gosta – pola boce tămâioase, koju nisam dokrajčio samo zato što me je sram piti sam pred suzdržanom Sarom. Posljednje noći buku ulice više niti ne primjećujemo. Povike taksista i trgovaca, dok padam u san i dok se budim, razumijem već bolje nego kad smo stigli. A ujutro, kao u izmaštanom scenariju, budi me prigušeni zvuk orgulja koje izvode pratnju luteranskih korala u crkvi koja je konačno oživjela. Ustajem i izlazim na zatvoreni balkon – široka drvena vrata otvorena su, a iznutra dopiru riječi i pjesma.
– Atenţie, se închid uşile! Urmează staţia: Gara de Nord.
Uspješno smo po zadnji put iskoristili podzemni trk metroa i izronili pred glavnim bukureštanskim željezničkim kolodvorom. Na dugačkom peronu izbijeljenom jutarnjim suncem čekamo ukrcavanje u vlak koji će nas odvesti za Sinaiu i dalje, u Braşov. Smatramo da smo ostavili Bukurešt kad je vlak, ubrzavajući, ostavio za sobom razgranatu crninu željezničkih kolosijeka, prošao pored kvazi-srednjovjekovnih ciglenih tornjića i uronio u ravnicu koja, kao more, sa svih strana okružuje glavni grad Rumunjske.
