Free cookie consent management tool by TermsFeed

Goran Čolakhodžić: Pjesme / Poezii

Traducere: Adrian Oproiu și Goran Čolakhodžić

Sjećanje

Ujutro na aveniji crni kombi ostavlja
trag od suhih listova
jurnuvši iz sna pod brezama.

Znamo da s oklopnih kola
i velikih rosnih tenkova
i topova skrivenih u šipražju

kad su se, uz grmljenje u brdima, 
te zore pokrenuli 

padalo je zrelo drenje
i kestenje,
ostajući blistati u jarcima
usječenima čeličnim kotačima.

Amintire

Dimineața pe bulevard o furgonetă neagră lasă
o urmă de frunze uscate
repezindu-se din vis pe sub mesteceni.

Știm că din vehiculele blindate
și din marile tancuri înrourate
și din tunurile ascunse în tufișuri

pe când, cu răsunet pe dealuri,
se puneau în mișcare în zorii acelei zile

au căzut coarnele coapte
și castanele –
strălucind prin șanțurile
tăiate de roțile de oțel

S balkona u šumi

U Versaillesu svijetli metal
moderne Europe
udara i pjeva miru u čast:
smanjen na sjenku, Veliki rat
priziva proljeće, makove, mise.

Pod kestenima, u sivilu malo
rasvijetljenom Francuskom, shvaćamo
koliko program sadrži junaka,
barem dva-tri marša
više nego tužaljki.

Orkestar od čelika sa sumnjivom slasti
izvodi svaki pasaž marziale. Polako
se okrećem na jug:
nad vrhovima granja munje ranog ljeta.

Kasnije, pred ponoć, po rubu kontinenta
sedam gluhih lijevaka od vatre. Iznad
rosne trave, spori mjehuri
rasvjetnih raketa. Zatim dugi snopovi
noćnih projektila, kao štektanje
ruleta.

Između brojeva, crvenih, crnih,
najmanje je ono zeleno ništa
na koje u ovom krugu
ne igra nitko.



De pe balcon în pădure

În Versailles strălucește metalul
Europei moderne
bate ritmul și cântă în onoarea păcii:
redus la o umbră, Marele Război
invocă primăvara, macii, slujbele.

Sub castani, în cenușiul 
pe care Franța-l îmblânzește, înțelegem
cât eroism conține programul,
măcar cu două-trei marșuri
mai mult decât elegiile.

Orchestra de metal cu voluptate îndoielnică 
redă fiecare pasaj marziale. Mă întorc 
încet spre sud:
pe vărfurile ramurilor fulgerul unui început de vară.

Mai târziu, spre miezul nopții, 
la marginea continentului
șapte pâlnii de foc surde. Deasupra
ierbii pline de rouă, bulele domoale
ale bombelor de iluminare. Apoi snopurile lungi
ale proiectilelor de noapte, ca un lătrat
de ruletă. 

Între numere, roșii, negre, 
cel mai mic este acel nimic verde
pe care în această rundă 
nu pariază nimeni.
Krugovi

Kad je stigla vijest, moja majka 
                             otišla je s košarom
i da, stvarno pronašla narančastog mačka
već krutog. Na usta mu je išla kaže krv,
Krenuo je doma, ali dalje nije mogao. 

Na to smo već bili zaboravili:
na to naglo umiranje nevinih, rastanak
bez najave. Tko izađe kroz vrata,
tvoj je možda posljednji put. 

Prema kraju mojega života, moja majka
traži mačke po vrtu i mačke traže nju.
U svojem trčkaranju majka i mačke gaze
po biljkama koje sam davno sijao. Ostale su
male: iščekivana šuma 
rasla je kod drugih.
Nekakva je jesen, brzo pada mrak, zvjezdani
cvatu po tisućiti put. 
U noći će mraz. 

Kroz ogradu gledaju prozirne duše
malih stvorenja otišlih od nas 
još u prvo proljeće, kad su u jarku oko livade,
među ovčjim zubima, procvali šafrani.


Cercurile

Când a sosit vestea, mama mea a plecat cu un coș
și da, a găsit într-adevăr motanul portocaliu
deja înțepenit. Pe gură zice îi ieșea sânge,
Pornise spre casă, dar mai departe nu a putut.

De acest lucru am uitat deja:
de moartea bruscă a nevinovaților, despărțire
fără prevestire. Cine iese pe ușă,
este al tău poate pentru ultima oară.

Înspre finalul vieții mele, mama mea
caută pisici prin grădină și pisicile o caută pe ea.
În alergătura lor mama și pisicile calcă
plantele pe care le-am semănat de mult. Au rămas
mici: pădurea așteptată
a crescut la alții. 
E un fel de toamnă, întunericul se lasă repede, asterii
înfloresc pentru a mia oară.
În noapte va fi ger.

Prin gard ne privesc sufletele transparente
ale micilor creaturi care au plecat de la noi
încă din prima primăvară, când în șanțul din jurul pajiștii
printre dinții oilor înfloreau brândușele.
Zagreb / ožujak

Meso hoće vječnost,
i proljeće hoće: odavde, deseti kat, 
vidimo ga stiže iz daljine, preko rijeke,
bljesak jutra stapa u plimu
vjetrobrane njegovih automobila. 

Noćas, vjetar je hladio svaku nepokrivenu
livadu pregrijanih tijela,
grad je kroz rolete pjevao na uši

i satima kasnije, u podizanju svjetla,
iz vremena je, ovdje, do korijena istrijebljen mrak.

U podne ćeš konačno razgrnuti zavjese,
kao i jaglac nerežirano javiti:

Vani se osjeti, dolazi proljeće.

Kad te za to zagrlim dane ću rastvoriti
za sve što nam navire
šumovima iz suštine.


Zagreb / martie

Carnea vrea eternitate,
și primăvara o vrea: de aici, de la etajul zece,
o vedem cum vine din depărtare, de peste râu,
strălucirea dimineții topește în maree
parbrizele mașinilor ei

Azi noapte, vântul a răcit fiecare pajiște dezvelită
de corpuri preaîncălzite,
orașul prin obloane cânta la ureche

și câteva ceasuri mai târziu, la ridicarea luminii,
din timp, aici, până la rădăcină, a fost exterminat întunericul. 

La amiază vei trage în sfârșit perdelele
vei anunța spontan, precum o primulă, 

Afară se simte, vine primăvara.

Când pentru asta te îmbrățișez voi deschide larg zilele
pentru tot ce izvorăște din adâncuri
susurând spre noi

***

Kad si umro ti,
bio sam u kupaonici. Ovijao me polumrak,
izvana snop jutra iznad ruba Rumunjske. 
Iza mene huka lifta. U slušalici glas
one koja hrani i odgaja. Njezin zid
od vreća pijeska popio je metke,
povratio malenu šalicu sivila.

Čist i gol, stupio sam na svjetlo,
prišao širokom prozoru. Let
nad ulicama. Sjetio se kako sam te ispratio
osam godina prije, ti u kratak san pod nožem,
ja u isti ovaj grad.

Razmišljao sam što sam radio
u satu kad si se popeo: kazalište. U crvenom baršunu
tonule su glave upornih. Bilo je kasno.
Riječi su šištale, maske su gušile. Pod svjetlom,
u krugu sljepila, čitao sam o tebi
i zemlji.

Graja na vratima sobe. Maštao sam kako ostajem,
a vrata se pomalo krive od kucanja, upadaju
kao obrazi i tako konkavna
gnječe onog koji se sakriva 
pred krajem djetinjstva.

Sjećam se izlaska: bliještilo je sunce 
u parku Copou, rezao vjetar s istoka,
žutim lišćem zasuti topovi
odsijevali budućnošću.




***

Când ai murit tu
eram la baie. Mă înfășura penumbra,
de afară răzbea snopul dimineții de le marginea României.
În spatele meu huruitul liftului. În receptor vocea
celei care hrănește și educă. Zidul ei
de saci cu nisip a sorbit toate gloanțele,
a vărsat o ceașcă de plumb.
Spălat și gol, am pășit spre lumină,
am ajuns la fereastră. În zbor
deasupra străzilor. Mi-am amintit cum te-am salutat
opt ani mai devreme: tu plecai să dormi puțin 
în umbra lamei, eu spre acest oraș.
M-am gândit ce făceam
în ora când te-ai suit: teatru. Capetele celor perseverenți
se scufundau în catifeaua roșie. Era târziu.
Cuvintele șușuiau, măștile ne sufocau. În lumina spotului,
în cercul orb, citeam despre tine
și pământ.
Zarvă la ușa camerei. Îmi imaginam cum rămân înăuntru,
iar ușa se îndoaie treptat de la bătut, devine suptă
ca obraji și așa concavă
îl strivește pe cel care se ascunde
de sfârșitul copilăriei.
Îmi aduc aminte ieșirea: soarele strălucea
în Parcul Copou, vântul din est mă tăia,
pe sub mormane de frunze veștejite
tunurile sclipeau a viitor.
***

Grlo me boljelo od vikanja na vrapce,
ruke od pljeskanja,
oči od oštrog zelenila.

Imamo te opet kod kuće,
tihog ljubimca. Okružen lišćem
i spušten na zemlju
porasteš kao grančica u vodi,
potraješ.

Švrljaš svojim nasadima,
popravljaš pogreške. Kao dječaku, 
dali smo ti ispeglanu košulju,
vratili ribičku kapu.

Ne govoriš više, to nam je rečeno,
toliko smo prihvatili. Ostaje pogled
koji ne razumije.

Ljeto je dobro i
zelene smokve 
padaju pod noge.

Jednom te rukom vodim za ruku, drugu
svijam ispred usta, objavljujem
pticama tvoj dolazak.
***

Mă durea gâtul de atâta strigat la vrăbii,
palmele de la bătut,
ochii de la verdele aspru.
Te avem din nou acasă,
animal de companie tăcut. Înconjurat de frunziș
și așezat la pământ,
tu crești ca o crenguță în apă,
dăinui.
Umbli prin plantațiile tale,
îndrepți greșelile. De parcă ai fi băiat,
ți-am pus o cămașă călcată,
ți-am dat înapoi șapca de pescar.
Nu mai vorbești, atât ni s-a spus,
atât am acceptat. Rămâne privirea
care nu înțelege.
Vara e bună și
smochinele verzi
ne cad la picioare.
Cu o mână te țin de mână, pe cealaltă
o ridic la gură, anunț păsările
de sosirea ta.
Svjetlo dođe, svjetlo ode

Nikada ne pamtiš snove, ali sinoć je dijete 
                                 postalo žarulja,
iz užarene glave sijevao je plač, 
panika je imala noge i tek ih naučila pokrenuti,
zašto da ih odmah vrati tami

Tvoja ruka, dvaput ženska, 
napola je prerasla u spas. Obećanje mira,
pipala je rub, tragala kako da staklo skine s glave,
razdvoji biće i stvar

Po oštrom bridu razlike 
potekla je krv i plavičaste usne,
sad crvene i mokre, slile se na pod

Odakle je došlo i kamo je išlo,
kamo je otišlo dijete,
žarulja bez svjetla

Koliko si se puta vraćala u sobu
i imala noge, ruke, oči,
bila opet tu,
a njega nigdje

Je li moglo povesti
da si ga slijedila
Je li stiglo živo
Je li mu tko pomogao putem
i hoće li tebi





Lumina vine, lumina pleacă

Niciodată nu ții minte visele, însă noaptea trecută copilul s-a făcut bec,
din capul încins fulgera plânsul,
panica avea picioare, abia ce a învățat să le miște –
de ce să le restituie imediat beznei
Mâna ta, de două ori feminină,
se transformase pe jumătate în salvare. O promisiune a păcii,
pipăia marginea, căuta cum să scoată sticla de pe cap,
să desprindă lucrul de ființă
Muchia tăioasă a deosebirii
s-a pătat cu sânge și buzele vineții,
acum roșii și ude, s-au scurs pe podea
De unde venea și încotro mergea,
unde a plecat copilul,
becul fără lumină
De câte ori te-ai întors în cameră
având picioare, mâini, ochi,
fiind iarăși aici
și el nicăieri
Oare te-ar fi condus
dacă îl urmăreai
Oare a ajuns viu
Oare l-a ajutat careva în drum
și oare te va ajuta și pe tine


Traducere: Adrian Oproiu și Goran Čolakhodžić

Articole similare

Începe să tastezi termenul de căutare mai sus și apasă Enter pentru a căuta. Apasă ESC pentru a anula.