Traducere: Adrian Oproiu și Goran Čolakhodžić
Sjećanje Ujutro na aveniji crni kombi ostavlja trag od suhih listova jurnuvši iz sna pod brezama. Znamo da s oklopnih kola i velikih rosnih tenkova i topova skrivenih u šipražju kad su se, uz grmljenje u brdima, te zore pokrenuli padalo je zrelo drenje i kestenje, ostajući blistati u jarcima usječenima čeličnim kotačima.
Amintire Dimineața pe bulevard o furgonetă neagră lasă o urmă de frunze uscate repezindu-se din vis pe sub mesteceni. Știm că din vehiculele blindate și din marile tancuri înrourate și din tunurile ascunse în tufișuri pe când, cu răsunet pe dealuri, se puneau în mișcare în zorii acelei zile au căzut coarnele coapte și castanele – strălucind prin șanțurile tăiate de roțile de oțel
S balkona u šumi U Versaillesu svijetli metal moderne Europe udara i pjeva miru u čast: smanjen na sjenku, Veliki rat priziva proljeće, makove, mise. Pod kestenima, u sivilu malo rasvijetljenom Francuskom, shvaćamo koliko program sadrži junaka, barem dva-tri marša više nego tužaljki. Orkestar od čelika sa sumnjivom slasti izvodi svaki pasaž marziale. Polako se okrećem na jug: nad vrhovima granja munje ranog ljeta. Kasnije, pred ponoć, po rubu kontinenta sedam gluhih lijevaka od vatre. Iznad rosne trave, spori mjehuri rasvjetnih raketa. Zatim dugi snopovi noćnih projektila, kao štektanje ruleta. Između brojeva, crvenih, crnih, najmanje je ono zeleno ništa na koje u ovom krugu ne igra nitko.
De pe balcon în pădure În Versailles strălucește metalul Europei moderne bate ritmul și cântă în onoarea păcii: redus la o umbră, Marele Război invocă primăvara, macii, slujbele. Sub castani, în cenușiul pe care Franța-l îmblânzește, înțelegem cât eroism conține programul, măcar cu două-trei marșuri mai mult decât elegiile. Orchestra de metal cu voluptate îndoielnică redă fiecare pasaj marziale. Mă întorc încet spre sud: pe vărfurile ramurilor fulgerul unui început de vară. Mai târziu, spre miezul nopții, la marginea continentului șapte pâlnii de foc surde. Deasupra ierbii pline de rouă, bulele domoale ale bombelor de iluminare. Apoi snopurile lungi ale proiectilelor de noapte, ca un lătrat de ruletă. Între numere, roșii, negre, cel mai mic este acel nimic verde pe care în această rundă nu pariază nimeni.
Krugovi Kad je stigla vijest, moja majka otišla je s košarom i da, stvarno pronašla narančastog mačka već krutog. Na usta mu je išla kaže krv, Krenuo je doma, ali dalje nije mogao. Na to smo već bili zaboravili: na to naglo umiranje nevinih, rastanak bez najave. Tko izađe kroz vrata, tvoj je možda posljednji put. Prema kraju mojega života, moja majka traži mačke po vrtu i mačke traže nju. U svojem trčkaranju majka i mačke gaze po biljkama koje sam davno sijao. Ostale su male: iščekivana šuma rasla je kod drugih. Nekakva je jesen, brzo pada mrak, zvjezdani cvatu po tisućiti put. U noći će mraz. Kroz ogradu gledaju prozirne duše malih stvorenja otišlih od nas još u prvo proljeće, kad su u jarku oko livade, među ovčjim zubima, procvali šafrani.
Cercurile Când a sosit vestea, mama mea a plecat cu un coș și da, a găsit într-adevăr motanul portocaliu deja înțepenit. Pe gură zice îi ieșea sânge, Pornise spre casă, dar mai departe nu a putut. De acest lucru am uitat deja: de moartea bruscă a nevinovaților, despărțire fără prevestire. Cine iese pe ușă, este al tău poate pentru ultima oară. Înspre finalul vieții mele, mama mea caută pisici prin grădină și pisicile o caută pe ea. În alergătura lor mama și pisicile calcă plantele pe care le-am semănat de mult. Au rămas mici: pădurea așteptată a crescut la alții. E un fel de toamnă, întunericul se lasă repede, asterii înfloresc pentru a mia oară. În noapte va fi ger. Prin gard ne privesc sufletele transparente ale micilor creaturi care au plecat de la noi încă din prima primăvară, când în șanțul din jurul pajiștii printre dinții oilor înfloreau brândușele.
Zagreb / ožujak Meso hoće vječnost, i proljeće hoće: odavde, deseti kat, vidimo ga stiže iz daljine, preko rijeke, bljesak jutra stapa u plimu vjetrobrane njegovih automobila. Noćas, vjetar je hladio svaku nepokrivenu livadu pregrijanih tijela, grad je kroz rolete pjevao na uši i satima kasnije, u podizanju svjetla, iz vremena je, ovdje, do korijena istrijebljen mrak. U podne ćeš konačno razgrnuti zavjese, kao i jaglac nerežirano javiti: Vani se osjeti, dolazi proljeće. Kad te za to zagrlim dane ću rastvoriti za sve što nam navire šumovima iz suštine.
Zagreb / martie Carnea vrea eternitate, și primăvara o vrea: de aici, de la etajul zece, o vedem cum vine din depărtare, de peste râu, strălucirea dimineții topește în maree parbrizele mașinilor ei Azi noapte, vântul a răcit fiecare pajiște dezvelită de corpuri preaîncălzite, orașul prin obloane cânta la ureche și câteva ceasuri mai târziu, la ridicarea luminii, din timp, aici, până la rădăcină, a fost exterminat întunericul. La amiază vei trage în sfârșit perdelele vei anunța spontan, precum o primulă, Afară se simte, vine primăvara. Când pentru asta te îmbrățișez voi deschide larg zilele pentru tot ce izvorăște din adâncuri susurând spre noi
*** Kad si umro ti, bio sam u kupaonici. Ovijao me polumrak, izvana snop jutra iznad ruba Rumunjske. Iza mene huka lifta. U slušalici glas one koja hrani i odgaja. Njezin zid od vreća pijeska popio je metke, povratio malenu šalicu sivila. Čist i gol, stupio sam na svjetlo, prišao širokom prozoru. Let nad ulicama. Sjetio se kako sam te ispratio osam godina prije, ti u kratak san pod nožem, ja u isti ovaj grad. Razmišljao sam što sam radio u satu kad si se popeo: kazalište. U crvenom baršunu tonule su glave upornih. Bilo je kasno. Riječi su šištale, maske su gušile. Pod svjetlom, u krugu sljepila, čitao sam o tebi i zemlji. Graja na vratima sobe. Maštao sam kako ostajem, a vrata se pomalo krive od kucanja, upadaju kao obrazi i tako konkavna gnječe onog koji se sakriva pred krajem djetinjstva. Sjećam se izlaska: bliještilo je sunce u parku Copou, rezao vjetar s istoka, žutim lišćem zasuti topovi odsijevali budućnošću.
*** Când ai murit tu eram la baie. Mă înfășura penumbra, de afară răzbea snopul dimineții de le marginea României. În spatele meu huruitul liftului. În receptor vocea celei care hrănește și educă. Zidul ei de saci cu nisip a sorbit toate gloanțele, a vărsat o ceașcă de plumb. Spălat și gol, am pășit spre lumină, am ajuns la fereastră. În zbor deasupra străzilor. Mi-am amintit cum te-am salutat opt ani mai devreme: tu plecai să dormi puțin în umbra lamei, eu spre acest oraș. M-am gândit ce făceam în ora când te-ai suit: teatru. Capetele celor perseverenți se scufundau în catifeaua roșie. Era târziu. Cuvintele șușuiau, măștile ne sufocau. În lumina spotului, în cercul orb, citeam despre tine și pământ. Zarvă la ușa camerei. Îmi imaginam cum rămân înăuntru, iar ușa se îndoaie treptat de la bătut, devine suptă ca obraji și așa concavă îl strivește pe cel care se ascunde de sfârșitul copilăriei. Îmi aduc aminte ieșirea: soarele strălucea în Parcul Copou, vântul din est mă tăia, pe sub mormane de frunze veștejite tunurile sclipeau a viitor.
*** Grlo me boljelo od vikanja na vrapce, ruke od pljeskanja, oči od oštrog zelenila. Imamo te opet kod kuće, tihog ljubimca. Okružen lišćem i spušten na zemlju porasteš kao grančica u vodi, potraješ. Švrljaš svojim nasadima, popravljaš pogreške. Kao dječaku, dali smo ti ispeglanu košulju, vratili ribičku kapu. Ne govoriš više, to nam je rečeno, toliko smo prihvatili. Ostaje pogled koji ne razumije. Ljeto je dobro i zelene smokve padaju pod noge. Jednom te rukom vodim za ruku, drugu svijam ispred usta, objavljujem pticama tvoj dolazak.
*** Mă durea gâtul de atâta strigat la vrăbii, palmele de la bătut, ochii de la verdele aspru. Te avem din nou acasă, animal de companie tăcut. Înconjurat de frunziș și așezat la pământ, tu crești ca o crenguță în apă, dăinui. Umbli prin plantațiile tale, îndrepți greșelile. De parcă ai fi băiat, ți-am pus o cămașă călcată, ți-am dat înapoi șapca de pescar. Nu mai vorbești, atât ni s-a spus, atât am acceptat. Rămâne privirea care nu înțelege. Vara e bună și smochinele verzi ne cad la picioare. Cu o mână te țin de mână, pe cealaltă o ridic la gură, anunț păsările de sosirea ta.
Svjetlo dođe, svjetlo ode Nikada ne pamtiš snove, ali sinoć je dijete postalo žarulja, iz užarene glave sijevao je plač, panika je imala noge i tek ih naučila pokrenuti, zašto da ih odmah vrati tami Tvoja ruka, dvaput ženska, napola je prerasla u spas. Obećanje mira, pipala je rub, tragala kako da staklo skine s glave, razdvoji biće i stvar Po oštrom bridu razlike potekla je krv i plavičaste usne, sad crvene i mokre, slile se na pod Odakle je došlo i kamo je išlo, kamo je otišlo dijete, žarulja bez svjetla Koliko si se puta vraćala u sobu i imala noge, ruke, oči, bila opet tu, a njega nigdje Je li moglo povesti da si ga slijedila Je li stiglo živo Je li mu tko pomogao putem i hoće li tebi
Lumina vine, lumina pleacă Niciodată nu ții minte visele, însă noaptea trecută copilul s-a făcut bec, din capul încins fulgera plânsul, panica avea picioare, abia ce a învățat să le miște – de ce să le restituie imediat beznei Mâna ta, de două ori feminină, se transformase pe jumătate în salvare. O promisiune a păcii, pipăia marginea, căuta cum să scoată sticla de pe cap, să desprindă lucrul de ființă Muchia tăioasă a deosebirii s-a pătat cu sânge și buzele vineții, acum roșii și ude, s-au scurs pe podea De unde venea și încotro mergea, unde a plecat copilul, becul fără lumină De câte ori te-ai întors în cameră având picioare, mâini, ochi, fiind iarăși aici și el nicăieri Oare te-ar fi condus dacă îl urmăreai Oare a ajuns viu Oare l-a ajutat careva în drum și oare te va ajuta și pe tine Traducere: Adrian Oproiu și Goran Čolakhodžić