Goran Čolakhodžić: Makar dodirno – Rumunjska u ljeto 2011.

Drugi dio: Vlakovima (Bukurešt – Sinaia – Braşov)

Mnogi će vam, pa i ja, reći da bi po nepoznatim zemljama radije putovali vlakom nego avionom. Pritom mislimo možda najviše na činjenicu da je avion često kutija koja nas, slično metrou, samo prebacuje s mjesta na mjesto. Podrazumijevamo da se iz vlaka sve vidi bolje, prisnije, da je vlak čitanje knjige, ako je avion samo prevrtanje knjige u ruci, eventualno čitanje blurba s poleđine. No dok izlazimo iz Bukurešta i oslobađamo se polako njegovih predgrađa i prigradskih naselja, razgovaramo kako su uske trake prostora uz većinu željeznica ovoga svijeta posebna vrsta praznine. Putovanje vlakom, posebno u urbanim područjima, obično je provlačenje iza kulisa, iza zidova u kojima su instalacije: gotovo uvijek kuće i zgrade okrenute su nam leđima, ograde i zidovi visoki su i zarasli, kao i ljetnim suncem oprljene živice, a uz prugu posvuda ima krša i otpada raznih vrsta, obično proraslog korovom. Prijepodnevno svjetlo lomi se na ćoškastim komadima betona, kamena i građevinskog materijala, rasipavajući se u nešto sivkasto i depresivno, usprkos kolovozu. Ili možda u skladu s njim, tim posljednjim čisto ljetnim mjesecom, od ljeta često umornim. Sve je vani pomalo odbojno, tako da se i naši pogledi odbijaju i vraćaju u vagon, usmjeravaju se prema naprijed, zapravo ni prema čemu – klasični putnički pogledi kakvi klize i duž autobusa i duž aviona.

Uskoro će nam s desne strane, nevidljiv, promaknuti Snagov i njegovo zavojito jezero s otočićem na kojem je i poznati misteriozni samostan: onaj u kojem se nalazi pretpostavljeni grob Vlada Ţepeşa, „Drakule“. Kako bilo, ondje je pokopano samo njegovo bezglavo tijelo, budući da mu je odsječena glava odnesena sultanu na Portu. Nekoliko godina ranije čitao sam podebelu i akcijom ispunjenu vampirsku knjigu „Povjesničarka“ Elizabeth Kostove, još u vrijeme kad smo Rumunjska, rumunjski jezik i ja bili tek površni poznanici. Odonda, cijeli taj drakulski mit postao mi je, kao i većini, odavno zamoran – a opet, često se sjetim kako sam o rumunjskom jeziku prvi put počeo razmišljati kad sam, u gimnaziji, neke vrlo obične večeri u studenom, pogledao djelić Coppolina filma Bram Stoker’s Dracula.

Drakula je samo jedan od „štikleca“ kojima se predstavlja Rumunjsku i kroz koje ju sebi predočuju oni koji s njom nemaju nikakve veze i za koje je ona samo taj naziv i možda zastava na kraju atlasa svijeta. I ostali su nam dobro poznati, od Cigana do lokomotiva. Putujući prvi put Rumunjskom, sasvim neobjektivan – jer u nju sam došao s jakom privrženošću ili barem živim interesom, i to već školovanim, informiranim interesom koji nitko drugi u mojoj neposrednoj blizini nije imao – pokušavao sam „objektivno“ sagledati tu zemlju i kulturu, iz očišta turista, u jedanaest dana… Potpuno iluzoran naum, osuđen na propast ili iskrivljenje, smiješno-simpatičan kad je u pitanju dvadesetjednogodišnji student u pratnji dugogodišnje prijateljice koja je o Rumunjskoj znala tek malo više od tih drugih kojima sam se čudio i kojima sam, izgleda, imao žarku želju pokazati da Rumunjska nije (samo) ono što oni zamišljaju i što govore njihove kvazi-zapadnjačke predrasude. Možda je baš zbog toga Sara bila posebno vrijedan suputnik, objektivniji promatrač od mene, mada nije poznavala kontekst koji sam poznavao ja i unutar kojeg bi pojedina zapažanja znala tumačiti. Time je možda bila i slobodnija. U svakom slučaju, bila je moj korektivni faktor, ogledalo i pokusni poligon, čak „uzorak“ onih s kojima ću se susresti po povratku, kad budem prezentirao svoj narativ o Rumunjskoj i rumunjskom.

Ona se sad čudila pustim poljima i povlačila paralele sa sparušenom Slavonijom na vrhuncu ljeta. Ranije te iste godine bili smo putovali vlakom iz Zagreba u Osijek, na koncert ruskog folk metal benda kojeg je Sara bila ozbiljan fan. Mogao sam se složiti da postoji jaka paralela, posebno u stupnju usijanja i žutim, smeđim i sivim tonovima koji su se prelijevali do obzora. Ipak je ta Slavonija bila manje ravna i više zelena od ove Potkarpatske nizine, koja ljeti doista postaje tepsija.

Odjednom shvaćam da smo stigli u grad omeđen na više strana rafinerijama, koje odaju dojam tek djelomične aktivnosti. Grad je Ploieşti, onaj za koji znamo možda zbog savezničkih bombardiranja i borbe za rumunjska naftna polja. Opet, zbog vlaka, ista priča, isti propust: što se uopće vidi i zna iz vlaka, kako nam vlak – različit i sličan avionu – iskrivljava pogled na stvarnost? Ploieşti smo, kao i tolika manja mjesta tih dana, morali prepustiti enigmi i uvelike zaboravu. Najbliže osjećanju toga grada stigao sam izvan Rumunjske, na vježbama iz rumunjskog jezika, upamtivši onaj živopisni izraz s lokalnom bojom: a o întoarce ca la Ploieşti.

Odavde se pruga osjetnije penje u Karpate, koje već sasvim jasno vidimo pred sobom. To su planine kakve mi u Hrvatskoj nemamo i ništa im nije slično, osim donekle zida Velebita kad mu se približavamo autocestom s leđa, kroz Liku. No Karpati su, dakako, mnogo viši. Stjenovite hridi i bokovi, prilično oštri i strmi, obiluju sjenama i svjetlijim dijelovima, gudurama, šumovitim i ogoljenim hrbatima. Mnogo godina kasnije, jedan će mi Rumunj na boravku u Zagrebu reći da su naše planine vai şi amar (prevedimo: jad i bijeda), na što ću se ja malo trznuti, no zapravo je i bio u pravu, ako su vam bitne visine, snijeg, beskrajna crnogorica i prostrane planinske rudine. Ovdje se možemo nadati pravoj hladovini i nepomućenom planinskom vječitom proljeću-jeseni, gdje je sparina nepoznanica. Ruke gotovo da već držimo na kvakama prozora, spremni otvoriti ih čim bude jasno da smo ušli u gorje.

Rijeke uz koje ili preko kojih prolazi vlak mutne su, smeđe i brze, a obale su im podlokane i kamene. Nisam siguran do koje je mjere to čovjekov utjecaj, no svakako izgledaju kao brzaci koji ovise najviše o snjegovima i kišama u planinskom lancu iz kojeg izviru, pa se mijenjaju tijekom godine iz prosječnih rijeka u uskovitlane brzace i opet natrag. Još samo kažem Sari da je vino koje sam još sinoć pio baš iz ove doline, Valea Prahovei. Onda sklapam oči i drijemam. U onoj skokovitoj logici snova, koja nastupa već pri padanju u san, kad misli misle sebe same i sve skreće u potpuno čudnu ulicu, spajam Karpate i Ande, Prahovu i Bermejo, tămâioasu i malbec. Upamćena karta Argentine, nikada posjećene, miješa se u polusnu s ovim reljefom: dvije teške slitine nesklone stapanju. 

Kad otvorim oči, ne znam gdje smo. Brzo pogledavam oko sebe: stojimo na stanici, a ploča iznad perona kaže Breaza. Još malo. Ova duboka, široka, jako usječena dolina, zapravo gorski prijevoj, gusto je nastanjena. Velike kuće još većih, zbog snijega prilično strmih krovova terasasto se uspinju po padinama s obje strane pruge, s pokojom smrekom ili jelom između njih. Nakon još dva slična planinska mjesta uz prugu, Comarnic i Posadu, vlak usporava, okružen visokim crnogoričnim šumama i planinskim šikarama uz prugu, i polako, postupno ulazi u kolodvor u Sinaii. Mala, lijepa zgrada, baš nekako po mjeri onog što očekujemo od tog planinskog mjesta, kraljevskog resorta iz davnih vremena. Patina prolaska godina, različita od neprestano i uporno osvježavanih starih fasada u, na primjer, Beču, čak joj dodaje nešto uvjerljivije i ozbiljnije. Notu ozbiljnosti, mora se priznati, duguje i činjenici da je na peronu, pred sami kraj 1933. godine, ubijen tadašnji rumunjski premijer, Ion Gheorghe Duca, liberalni političar i pobornik Male Antante. Pokušao je bio iskorijeniti Željeznu gardu, krajnje desnu, nacionalističku i „mističku“ organizaciju koja će znatno utjecati na Rumunjsku uoči Drugog svjetskog rata. Pokušaj mu se vratio u obliku smrtonosnog metka koji je uputio jedan od članova iste Garde.

Od željezničke pruge penjemo u ambijent koji me podsjeća na nešto poznato: Sljemensku cestu, tik ispod Činovničke livade. Zrak je sličan, samo još nešto oštriji, a crnogorica učestalija i viša, tamnija. Mjesto je položeno uz padinu, uz pojas glavne ceste s koje se granaju ulice popunjene planinskim kućama za odmor, pansionima i malim hotelima. Tiho je i mirno, osim buke koju podižu automobili u prolazu. Nema mnogo ljudi ili je prostora, parka i šume dovoljno da se oni ugodno rasprše i lutaju ovim gradićem koji je sagrađen kao mjesto pretapanja planine i naselja. Nameće mi se još jedna usporedba, nešto nategnutija: Sinaia je rumunjska Opatija (ili barem jedna od rumunjskih Opatija) koju odozdo ne oplakuje more, ali velike kuće i okućnice, padina nagnuta u polumrak koji šumi, miris raslinja, povremene stare vile – ovdje u takozvanom neobrâncoveanuovskom stilu, toj zanimljivoj fuziji Zapada, autohtonih rumunjskih elemenata i Istoka (ne samo Osmanlija, već i Bizanta) – svakako evociraju u meni slike stare slave Primorja.

Ovdje ne možemo preskočiti dvorac Peleş, iako smo ga na slikama, prije polaska, listajući vodič, vidjeli desetke puta. Ipak, kako to biva u turizmu, treba se uvjeriti da to zbilja postoji i da je ondje gdje to vodiči kažu, da je opipljivo, fizičko, trodimenzionalno, da ima miris i priču koja nadmašuje vanjsku sliku. Peleş, ta propusnica za „Srednjoeuropljane“, tako mi se čini: isječak austrijske, švicarske ili njemačke planinske tratine s tim kasnoromantičkim Jagdschlossom, mješavinom neorenesanse i neogotike s ljepotom lokalne drvne građe. Onima koji nisu dovoljno spremni na razlike u povijesti i kulturama, koji dolaze sa Zapada ili „Zapada“, Peleş može biti ugodno odmaralište za oči, kratak povratak kući, ono mjesto za koje će kasnije reći „E, to je bilo lijepo“. I zbilja, Sara se pokazuje dobrim uzorkom: oduševljena je palačom. A i ja sam, kao i mnogi, i bilo bi besmisleno tvrditi suprotno.

Po škriputavim, debelim hrastovim stubama vode nas u obilazak javnosti otvorenih dijelova palače – i danas, dugo nakon monarhije, ovo je jedna od predsjedničkih rezidencija – koji zrače mračnom i pomalo tjeskobnom raskoši drva, baršuna, potamnjelih zlatnih listića. Prašnjava je to toplina koju čovjek i bi i ne bi poželio za sebe. Poželio bi prije tisuće visokih knjiga u usklađenim kožnim uvezima s crvenim, zelenim i crnim detaljima, na kojima smo u prolazu razabrali imena „Schelling“, „Heine“, „Grillparzer“… Viđat ću ih godinama kasnije u isječcima iz rumunjskih vijesti, dok se predsjednik bude obraćao javnosti s njima u pozadini. Pomalo ironična slika, u koju su stari pisci i filozofi ugurani kao nevoljni jamci aktualne političke ispravnosti.

Vani, na terasama i blagim stepenicama omeđenima nenametljivim sivim kipovima svježe je i vlažno, gotovo jutarnje, mada je sunce visoko nad nama. Nažalost, manja palača na istom posjedu, Pelişor, zatvorena je zbog renovacije. Ipak možemo baciti na nju pogled s prilazne staze: riječ je o još jednom istovremeno ozbiljnom i veselom zdanju, no to veselje ne potječe od neke razigranosti, nego od osjećaja zaklonjenosti tom razvedenom i složenom zgradom, njezinim nadvojima, gredama, tornjem (s obojenim crijepom, što jest – jest) i tornjićima, svim tim detaljima koji su šuma, jesen, večer, vatra, vino i san.

Vrijeme je da se vratimo u ljeto, spustimo se opet s Karpata, nažalost. Vlak polazi taman na vrijeme da do Braşova stignemo početkom večeri. I ovaj put vlak nas iznenađuje čistoćom i udobnošću. Dok smo iz Bukurešta putovali vagonom otvorenog tipa, sad su nas dočekali kupei. Putnika je malo, možemo birati po volji.

Sad počinje naših sat-dva bivanja u nekom od onih starih filmova u kojem je radnja pokretana ritmičkim kloparanjem vlaka, a podijeljena otvaranjem i zatvaranjem vrata kupea i ulaskom raznih likova. Dugo smo sami, dok se kompozicija lagano penje uzbrdo kroz uporno bogate i visoke šume (grane bukava i smreka svako toliko gotovo da dotaknu prozor). Slijeva se diže golema kamena kvrga masiva Bucegi, nekako točno iznad nas: prijeteća je, uspravna, čini se gotovo kao da je riječ o maketi ili možda čak nekoj 3D tapeti, toliko je nevjerojatna općenito, a posebno nakon tri dana provedena u Bukureštu i njegovoj ravnoj prašini, suhoj travi i asfaltu. Gore se kovitlaju oblaci i kroz njih, u brzom slijedu promjena, prodire svjetlost u tanjim ili debljim snopovima, otkrivajući sad ovu, sad onu stranicu, brid ili ugao.

U kupe ulazi žena srednjih godina s velikom crvenosmeđom torbom u rukama. La voi e liber? Zaokupljen promatranjem Karpata, samo kimnem glavom. Moja me introvertiranost ponekad ozbiljno zakida za vježbanje komunikacije na stranom jeziku. Žena djeluje kao da joj je dosadno. Onda kao da se nečeg sjeti, pa nas pita na kojem to jeziku razgovaramo. Kažemo joj, pa uslijede uobičajene razmjene čuđenja, a koje se vrte oko uvijek istih točaka: kako to da znam rumunjski, kako to da smo u Rumunjskoj, kamo idemo, što nam se najviše svidjelo, a zatim preporuke. Unatoč tome što sve glatko teče, žena odjednom ustaje, ispričava se i izlazi. Do kraja putovanja više se ne vraća.

Vrlo naglo, gotovo u minuti, osjetimo da smo došli do nekog vrha, točke najbliže nebu s koje se pruga može jedino početi spuštati. Tu je pred nama, zdesna, jedva vidljiva trasa pruge koju tek trebamo prijeći, zavojitim prijevojem na boku planine, s visokim, šiljastim stablima zbog kojih mi nakratko postaje razumljiva želja za mistifikacijom i hororizacijom Transilvanije. Ovdje, iako je ljetni dan i sumrak je daleko, sve je nekako mračnije i crnje, lagano prijeteće, ali ne na neposredan način, već kao da šuma govori: „Ja sam tu, a vi kako hoćete“. I onda, kad prođemo te tamne spirale, doista počinje spust, a mi jasno osjećamo da nas vlakovođa zadržava, da bi se ova hrpa metala mogla puno većom brzinom ustremiti na drugu stranu, odvaliti se kao stijena s planina.

K nama sad ulazi dečko čije svijetlo, ali suncem opaljeno lice i žilave ruke izgledaju poljoprivrednički. Sjeda nasuprot nas i namješta veliku torbu u kut između sjedala i prozora pa se naslanja na nju. Zijeva i gleda uokolo, izbjegavajući zuriti u nas. Onda izvlači knjigu i zadubi se u čitanje. Pokušavam vidjeti što je, ali nisam oštrook i ne mogu vidjeti stranice, dok hrbat prekriva dlanom. Tonemo u drijemež. Zeleno-zlatne zrake svjetlosti upadaju kroz prozor i ostavljaju blještave pravokutnike na rukama, nogama i knjizi našeg suputnika. Povremeno diže pogled i gleda van, kao da razmišlja o tekstu ili ga pamti. U polusnu, konstruiram ga kao prosvijećenog studenta teologije koji se sa sela vraća u sveučilišni grad.

Drijemež se prekida jurnjavom, grmljavinom po ravnoj pruzi, nalik trijumfalnom drndanju aviona na pisti nakon slijetanja. Odmah mi je jasno da je kolodvor u Braşovu tik ispred nas. Pootvaraju se vrata na kupeima i ljudi se počnu pomicati k izlazima. Sneni, skupljamo stvari i – ne znamo ni sami kako – odjednom smo tu, pred zgradom kolodvora, prošli smo kroz vrata iznad kojih je golem sat i gledamo u nov i nepoznat grad. Čim prvi put ispusti ručku torbe i pogleda oko sebe (a nema se što vidjeti, tek zavoj prometne ceste koja, omeđena drvećem i ne baš novim stambenim zgradama, vodi prema centru) Sara će konstatirati: „E, ovaj mi se grad već sviđa“. Sigurno najviše zbog planinske svježine koja je zrak činila gotovo ukusnim za udisanje, možda i kontrasta s velikim i užurbanim Bukureštom. Do ne baš bliskog centra uputili smo se pješice. Željeli smo tu priliku za bolji, prodorniji pogled.

Gazdarica je polagana, vitka žena u pedesetim godinama svijetle kose i očiju. Ima mađarsko prezime, sad smo već u krajevima u kojima će to biti često. Hvali moj rumunjski i spremnost da ga učim, pa me jednom ili dvaput blagonaklono ispravlja. Uvjerena je da mi je Sara zaručnica ili žena, a ja ne vidim potrebu ispravljati je. Gleda potiho televiziju do kasno u noć dolje, u prizemlju, dok mi spavamo u urednoj sobi na katu, okrenutoj na unutarnje dvorište. Rano ujutro počinje festival obiteljske sloge: kroz san dopire urlikanje i svađa, onda i pad nekog predmeta i još psovki. Zatim pomalo sve utihne i spavamo još sat-dva. Šest godina kasnije prevodit ću novu zbirku poezije Adriana Oproiua, u kojoj će on napisati: 

„unutra je tišina,

više se ne svađaju

ne tuku se više lavorom po glavi,

jedino Georgeta vodi ljubav

s plastičnim fenom“

Retroaktivno, to ću sjećanje čvrsto povezati s ovim stihovima i bijesnu ženu u sebi uvijek zvati Georgeta.

U gradu pod Tâmpom provodimo tri cijela dana, polagana, ugodna i neopterećena. Sara fotografira bicikl ostavljen uz kamenom popločenu uličicu u blagom suncu prijepodneva, sve na pozadini pastelnih fasada brašovskih kuća, koje se malo čime razlikuju od kuća u centru nekog srednjoeuropskog, pa i hrvatskog kontinentalnog grada, ako uopće. Samo je u toj fotografiji još i doza neke tople opuštenosti, kao u starom talijanskom filmu. Braşov je, ipak, sasvim njemački – saski. Udaljeni od svojih velikih kulturnih središta na Zapadu, Sasi su ovdje izgradili nešto drugačiji svijet, reklo bi se sitniji i slađi. Vrata, kule, krovovi, prolazi, sve je nekako nježnih dimenzija pogodnih za kakvu bajku. Jedino je velika, tamna crkva u središtu stare jezgre, Biserica Neagră, široka i stroga kao luteranstvo. Prisjećam se odličnog ulomka Sebastianova romana Accidentul u kojem protagonist prisustvuje izvedbi Bachova „Božićnog oratorija“ baš u toj crkvi i raduje me što sad mogu biti u istom prostoru i na istim ulicama po kojima je prošao i taj roman, zajedno s njegovim autorom, koji mi je nekako prirastao srcu.

Nad gradom, na brdu Tâmpa, koči se smiješni betonski natpis BRASOV, kao iznad Hollywooda, valjda da pijane, smušene ili zalutale u svakom trenutku podsjeća gdje se nalaze, a mi šetamo, jedemo i pijemo na trgovima i ulicama, obilazimo rubove šume, provlačimo se kroz najužu ulicu na svijetu (koliko ima tih najužih ulica na svijetu?!) zagledavamo u crkve i kupujemo knjige i CD-e. Svoju zbirku, koja me kod kuće vjerno čeka, upotpunjavam snimkama Enescuovih i Porumbescuovih djela koja bi mi inače bila nedostupna. Na reklamnim suncobranima iznad terasa restorana ispisana je hiperbola prema kojoj je Braşov najbolji grad na svijetu, a mi smo se, barem nakratko, potpuno spremni složiti.

Faci un comentariu sau dai un răspuns?

Adresa ta de email nu va fi publicată. Câmpurile obligatorii sunt marcate cu *

Articole similare

Începe să tastezi termenul de căutare mai sus și apasă Enter pentru a căuta. Apasă ESC pentru a anula.