Dio 3. – Posljednji kružni luk
Popustila je nervoza prvih dana, prošle su brige povezane uz osnovno snalaženje u nepoznatoj zemlji – oslobođeni tog tereta, konačno možemo razmatrati ono što smo doživjeli i što nas još čeka prije sve skorijeg povratka. Osjećamo kao da dobro znamo kako ovdje funkcioniraju karte, putovanja, vlakovi, čekanja: broj savjeta koje bismo mogli dati nekim drugim, potpuno svježim putnicima po Rumunjskoj raste, čini nam se, iz dana u dan.
Krenut ćemo samouvjereno dalje, uskočiti u vlak koji će se satima povlačiti kroz srce Transilvanske visoravni, od Braşova do Cluja, i nećemo nijednom zastati. Kod kuće se zemlje čine manjima zato što je u kući uma svaka pokrajina tek jedna soba. Skretanja od nekoliko kilometara s glavnog puta čine se sitnicama, nečim što bi se moglo obaviti i pješice, u sat vremena. Duge relacije između velikih gradova pokušavao sam nakititi selima i crkvama, klisurama i šumama kako bih ih uljepšao i dopunio do vrha, da ništa ne ostane neiskorišteno: turistički horror vacui. A kad smo stigli i osjetili svojim tijelima i vremenom te udaljenosti, kad nam je postalo jasno da teleportacija ipak ne postoji i da svako pa i najmanje skretanje iziskuje svoje neumoljivo vrijeme, počeli smo reducirati. Sveli smo put na osnovni kostur onoga što je bilo na papiru, na listi želja, zadovoljni što smo time pokazali samokontrolu i prepoznali ono bitno.
Prespavat ću duge makadamske ceste koje prate tok željezničke pruge od Braşova najprije na sjever, tako da neću vidjeti desetke sitne romske djece koja se naganjaju oko pruge i po jarcima i mašu vlaku u prolasku, kao ni njihove fragmentarne kolibe sačinjene od svakakvih komadića života i stvarnosti, slijepljene zajedno snalažljivošću koju ljudska vrsta dijeli s pticama i kukcima – ličinkama tulara. Sara će mi pričati o njima kad se trgnem od sna, ali neću htjeti previše o tome slušati, jer mi se po njezinu tonu čini da je to previše fascinira, da se čudi tome s nekom zaostalom notom šovinizma koja mi je strana. Iako bi me ti prizori, da sam ih svojim očima vidio, sigurno dirnuli, trenutno sam raspoložen antropološki i ne sudim ni o čemu što vidim. Blažena pospanost vjerojatno mi u tome pomaže.
U našem vagonu, izgleda, nemoguće je otvoriti prozore, iako klimatizacija radi tek vrlo skromno, a dan odmiče, sunce se podiže, vrući je kolovoz. Transilvanija većinom nije gusta, mračna šuma iz zapadnjačkih predodžbi othranjenih na Bramu Stokeru, već je bliže nekom suhonjavom svijetu na prijelazu iz panonskih travnjaka u nešto drugo, sočnije, ali ne pretjerano obećavajuće. Po padinama golih bregova prekrivenih kratkom, ovčjim zubima potkresanom travom koja žuti na žezi kasnog ljeta jasno je da bi moglo biti više drveća, da je mnogo toga žrtvovano ovcama, toj tipskoj rumunjskoj životinji i da mjestimično obronci prijete padom u riječne doline, pa i na ceste i prugu. Namreškani bokovi brda, mjesta gdje su veliki blokovi zemlje popustili pod djelovanjem gravitacije, ističu se gledani iskosa kroz prašnjava stakla vagona.
Samim time što smo odlučili putovati i pristali da to bude u sredstvu javnog prijevoza, svrstani smo u razred, kao na početku škole. Uvijek nas zapadne nekakva konstelacija, neka druga dinamika koja postaje sve jasnije kako dugi put odmiče. S nama je neki tamnokosi i tamnoputi biznismen u ušiljenim cipelama i bijeloj košulji, koji uglavnom razgovara na telefon; dječak od nekih petnaest, šesnaest godina koji sjedi nekoliko mjesta ispred nas i neprestano, nervozno pokušava otvoriti prozor; stara žena kojoj nismo, na kraju, nijednom vidjeli lice, a koja dječaka, prema već dobro poznatom stereotipu koji važi i u zagrebačkim tramvajima, opominje svaki put kad mu uspije otvoriti prozor, u strahu od propuha; pravoslavni redovnik ili svećenik, okrenut prema nama, na jednom od sjedala koja pred sobom imaju i stolić – uredno drži na krilu aktovku i gleda uglavnom van, unatrag, u smjeru iz kojeg je pošao. On uvijek unatrag, a onaj biznismen uvijek samo naprijed.
Vrućina stvara glavni i gotovo jedini povod za komunikaciju. Nervoza se puni dok zagušljiva sparina postaje sve nesnosnija i prazni kad konačno, nakratko i uz milostivo dopuštenje stare babe, bude otvoren prozor – kao elektricitet, kao ritam kojim se nad ljetnim krajolikom stvaraju oluje. No ta pražnjenja od nervoze nikad nisu potpuna: propuh ne pomaže toliko, a žena kipi i negoduje šutke, pa svi znaju da će joj kad-tad morati udovoljiti i opet zatvoriti prozor, osuđujući se iznova na neugodu i znojenje. Nekoliko puta doći će kondukter, kao da hoće provjeriti jesmo li svi još živi. Biznismen ga pita, ne prekidajući telefonski poziv, je li ikako moguće ostaviti otvorenima vrata vagona, ali presuda je strašna, nije moguće, vrata se automatski zatvaraju sama. Pop se znoji – čelo mu je sve sjajnije, u njemu se ogledaju električni stupovi uz prugu – ali miruje i trpi dostojanstveno. Sa svakim sljedećim punjenjem napetosti, nabijanjem olujnih oblaka ljutnja je sve veća, prijetnja od sukoba sve ozbiljnija. Za nama su već ostale neprežaljena Sighişoara sa svojim tornjićima viđenima samo u prolazu, crna Copşa Mică koja više nije tako crna, jer vrijeme je i ovdje spralo ugljenu prašinu nekadašnjeg užasa, kad je sva ta teška muka u vlaku riješena na najočitiji i najjednostavniji mogući način: gospođa je sjela na suprotni kraj vagona, a ovdje su otvorena dva duga i uska prozora. Uslijedilo je završnih pola sata dugog puta, sat užitka. Ovaj put na Sari je bio red da spava, a na momku ispred nas da se uhvati rukama za naslon svog sjedala i tako ohladi i prozrači uznojena pazuha, zajedno sa svima ostalima koji su se uspjeli održati budnima.
Cluj, odnosno Cluj-Napoca, dvostruki je grad, on je sâm priča o dva grada. Dva su glavna trga, dvije ne sasvim srasle polovice istog lokalnog svijeta. U jednoj se crkvi mole Mađari, u drugoj Rumunji. Obje su monumentalne i popraćene spomenikom: Mađarska je starija i uglednija, mada mrka, a Rumunjska dramatičnija i blještava, bijela katedrala koja me naprosto podsjeća na Taj Mahal, ne mogu to izbjeći. Paralelno žive Cluj i Kolozsvár; Klausenburg je ipak već odavno zamro. „Napocu“ je gradu prišio slavni rumunjski diktator 1974. u jednom od napadaja manije za Dačanima koja ga je često potresala. Jedne večeri ulazimo u dućan nedaleko od jednog od glavnih trgova: ja uljudno vježbam rumunjski s prodavačicom koja, međutim, vježba svoj materinji mađarski. Prešutnim sporazumom nastavljamo svatko na svojem jeziku sve do kraja. To što sam četiri godine ranije nekoliko tjedana iz prolaznog zanimanja učio mađarski omogućilo je da čudna situacija glatko proteče: žena cijenu izgovori na mađarskom, ja razumijem broj i pružam joj pravu novčanicu. Večernji mir ostao je nepomućen.
Ostajemo kratko, samo smo u prolazu prema jugu – drugim riječima, od Cluja počinje naš povratak kući. Možda je to simbolički primjereno, jer tko čita, može naučiti da su poveznice ovog grada, drugog ili trećeg najvećeg u Rumunjskoj, s našim prostorima jače nego što bi se isprva pretpostavilo. Cluju je 1405. povlastice slobodnog trgovišta proširio onaj isti Žigmund Luksemburški čije ime, budući da je bio mađarski kralj, obilno krasi i stranice hrvatskih povijesnih udžbenika. U Cluju je rođen Matija Korvin, kralj svih nas. Jer ako smo mi Hrvati, onda smo dobrim dijelom povijesti bili mi zajedno s Transilvancima, Erdeljcima – stanovnicima Sedmogradske. U ovom je gradu, na kraju strašna i uzbudljiva života, na lomači spaljen i Starina Novak, za Rumunje Baba Novac, srpski junak, hajduk, borac protiv Osmanlija
Čudni su i lijepi nazivi kluških četvrti u kojima se živi svakodnevica: Iris, Bulgaria, Între Lacuri (Među jezerima), Zorilor (Zorā), Plopilor (Topolā), Europa, Bună Ziua (Dobar dan)… Mi ih gledamo na osvijetljenom planu grada u centru, dijelu prilagođenom turistima: onome što smo ipak do kraja ostali, iz vlastitog komfora, pravdajući to ograničenim vremenom. Zadržavamo se samo ondje, ondje i spavamo u hotelu iz čije sobe slušamo po cijeli dan zavijanje sirena, nešto što nas nije budilo čak ni u Bukureštu, a ovdje je tako često da imamo osjećaj da smo u New Yorku.
Ipak, Cluj nam se čini opuštenim gradom: od stare gospođe koja se pomalo zagonetno smješka dok mi dodaje papirnatu vrećicu s dva palaneța, oveće transilvanske pogačice od dizanog tijesta – jedan punjen kupusom, drugi višnjama – pa do kvazi-talijanske picerije u kojoj se, unatoč laganom kiču, osjećamo vrlo ugodno, sve do zgodnog mladog konobara koji je Sari zapeo za oko i kojem je odlučila ostaviti napojnicu kakvu kod kuće sasvim sigurno nikad ne bi ni pomislila udijeliti za dvije popijene limunade i jedan savjet. Pedeset leja, jer što će s njima kod kuće? Naravno, čeka nas još jedan grad, a mogla bi ih i razmijeniti, ali radije je njima nekog nevjerojatno obradovala. Odlazeći od stola, gledamo za sobom samo kako bismo vidjeli konobarovu reakciju kad vidi novčanicu. I s pedeset metara vidjelo se – ili smo mi možda izmaštali da se vidjelo – kako mu se lice ozarilo, kako mahanjem doziva kolegu da s njim podijeli priču o dvoje ludih stranaca. Ili jednom Rumunju s čudnim naglaskom, moguće Mađaru, i njegovoj ženskoj rekao bi on, strankinji…
Već istog dana ne sjećamo se puta na jug, sve tamo do Albe Iulije – dijelom smo ga prespavali, dijelom je nestao u jednoličnoj izmjeni naboranih brežuljaka, električnih žica, šumaraka i naseljenih mjesta sastavljenih od skromnih i oronulih kuća, vrtova podređenih uzgoju povrća i voća, metalnih ograda koje nam brane poglede dublje u naselja. Negdje daleko na zapadu leže Munții Apuseni, „Zapadno gorje“, puno šume i zlata – legendarni izvor dačkog blaga iz doba cara Trajana. Alba Iulia, grad tako lijepa imena, ostaje neosvojenom tvrđavom: imamo vremena samo izaći iz kruga kolodvora i baciti pogled niz cestu i na ploču kojom dominira zvijezda stare tvrđave. Sa svojih sedam krakova veća je i bolje sačuvana od karlovačke.
Sibiu, naše posljednje odredište, jedno je od povijesnih središta Sedmogradske, jedan od tih sedam slobodnih gradova: stari Hermannstadt. Grad koji je cijelo svoje srednjovjekovno gospodarstvo temeljio na snalažljivosti i umješnosti transilvanskih Sasa, njihovim trgovinama i zanatskim radionicama – uostalom, kao i Braşov, Kronstadt, koji stoji u istoj toj nizini Olta, samo dalje na istoku, na drugom kraju planinskog lanca Făgăraş koji teče paralelno s rijekom. Sad se, okvirno, smjerom tog toka usmjeravamo i mi. Dugo već putujemo i obuzima nas smirena pospanost koja nas općenito hvata na dužim relacijama po Rumunjskoj. U vlakovima smo najopušteniji: ovaj put tome doprinosi zavojitost pruge i blago njihanje vagona slijeva nadesno. Kako se poravnava naše raspoloženje i naša budnost, tako se zaglađuje i krajobraz, iako se sa svih strana doline uzdižu brda ili planine. No trava je sparušena od ljeta i svijetlosmeđa, kao u rano proljeće odmah nakon snijega: meki tapison prostrt od zida do zida, idealna pozornica za bilo što ili za ništa. Prazni hodnik koncertne dvorane prije nego što svi pokuljaju iz gledališta.
I kako se primičemo Sibiuu, doista nekoliko sela počinje nositi imena germanskog prizvuka: Apoldu de Jos. Apoldu de Sus. Kasnije, Cristian. Pripremio sam se unaprijed, iščitao priče i tumačenja, pa sad, kao što to obaviješteni turisti obično rade, projiciram svoja pitoreskna očekivanja na stvarnost koja me okružuje nadajući se neposrednom susretu. Uzalud. Ja sam već poznavatelj teorija o dolasku Sasa, priče o frulašu iz Hamelna – onom koji je, prema nekim mistifikatorima, djecu koju je odmamio svojom svirkom odveo podzemnim putovima upravo do Transilvanije, omogućavajući tako jedan nevini Drang nach Osten koji je rastužio jedino njihove roditelje i rođake koji su ostali u njemačkoj matici. Očekujem da ću nekako po ovim sitnim selima uz prugu ili podalje od nje, u nizini, nazrijeti nešto po čemu ću moći reći: „E, da, ovdje su Sasi!“ Možda i susresti kojeg u vlaku? Govore li međusobno njemački?
Ustvari je to gotovo kao kad bismo Istrom hvatali Istrorumunje i Istriote: čista egzotika. Povijest nije milovala nijednu od tih malih, fascinantnih zajednica i njihovo je vrijeme odavno prošlo. U davnini, ono što ih je držalo iznad vode bila je njihova ekonomska moć, njihova različitost i čvrsta međusobna povezanost. Ne zaboravimo, Transilvanija je oduvijek bila većinski rumunjska. Uz prugu sve su kapelice pravoslavne. Djedica koji sjedi nasuprot nama ima jasno razrađen sustav križanja – jednom kod raspela ili male kapele, triput kad prođemo pored kakve veće crkve s kupolom i križem na vrhu. Bio sam ga već zamislio kao jednog od posljednjih Sasa, kojem bih se obratio na njemačkom koji ne govorim. Bio sam u glavi ispisao pjesme o unezvijerenoj dječici koja izlaze na svjetlo dana nakon duga puta kroz utrobu Europe i pronalaze ovdje zemlju koja kao da je čekala samo njih. Zabilježio sam neke od njih na poleđinama ulaznica kluških i bukureštanskih muzeja, pa odlučio ipak ih ne izbaciti kroz prozore vlaka, u vjetar. Od ciklusa u šesnaest dijelova preostali su samo ovi bljeskovi:
U polju rumenike ljudi uskih lica
sjede na konjima. Ta mi je slika
ponekad stizala, pred buđenje.
Onda su otišli.
Dok sam stajao
u jarku duž nestvorenog puta,
u istom je času procvala mrkva i šume
izbacile klasove snijega,
mirisne cvatove kestena.
A što nego nečujan uzdah
odvoji se tada svima
od usana.
Sunce je bilo blago,
vjetar i kiša stizali uvijek
s istoga grebena gorja.
Sve mi se stapa u jedno,
jedno i mnogo bakreno jutro.
I pamtim jedino polja.
Širila su se, nalik
na titrave leđne mišiće.
*
Naše su crkve postale veće i
hladnije.
Visoki kameni zabati,
škriljcem pokriveni krovovi,
strogi sjenoviti stupovi.
U susjedstvu
nesrodnih ljudi
znali smo čuvati razliku.
Pjevali smo svoje pjesme,
svoje himne,
svojem Gospodu
(– O Bože naš, ti tvrđo čvrsta!)
*
Kolika se kola kotrljala
kaldrmama
do šiljatih vratnica
naših domova!
K njima
i od njih, puna
i rasprodana.
A duboki podrumi cehovskih kula,
kao rast siga
u tisuću spilja,
punili se krajcarima.
Tkali smo vunena platna
(a plećati ovčari nosili vunu
s bregova).
Kovali smo mačeve i šarke,
sadili na prisojima
bijele vinograde.
Davali smo zlato
za oružje
u zajam vojvodama.
Već smo dobro znali
da nismo kao oni.
Naša je baština bila
od Zapada. Naš jezik
jednak tamošnjem.
Naše ruke i glave
vrednije.
U Sibiuu, gradu čiji nas centar opet podsjeća na dom, spavamo u hostelu koji vodi simpatična, a suzdržana Irkinja koja se u Rumunjsku doselila zbog ljubavi nekoliko godina ranije. Vraćamo se svake večeri izmoreni onamo, na sami rub strogog središta grada, na blagu uzbrdicu i u staro unutrašnje dvorište u koje se može izaći i iz soba. Na toplom nebu otkriva se mnogo više zvijezda nego u prašnjavom Bukureštu daleko dolje na jugu i njihovi svijetli rojevi na horizontu pozivaju nas u večernje šetnje. Naše već iznošene ljetne tenisice gaze uporno po šahtovima izlivenima u čast Sibiua kao europske prijestolnice kulture, što je bio jedan od darova dobrodošlice Rumunjskoj. Već se ugodna i snovita noć rasvjetljava, pojavljuju se prvi znakovi zore, buđenja iz jedanaestodnevnog lunjanja dotad potpuno nerealnom Rumunjskom – do datuma na povratnoj avionskoj karti samo su još dva dana. Grozničavo ih ispunjavamo dojmovima koji se sad, puno kasnije, prelijevaju jedan u drugi kao boje akvarela.
Bilo je tu cjelodnevno lutanje – lutanje tijekom kojeg sam te, onako zanesenu u svoj svijet, ostavio u nekoj komori ili na nekom trijemu, pa te tražio po stazama – velikim Muzejom Astra, prekrasnom zelenom i vodenom oazom napučenom stotinama pravih seljačkih kuća transportiranih onamo, malo-pomalo, iz svih krajeva Rumunjske, zajedno s mlinovima i vjetrenjačama, sojenicama i đermovima. Bilo je tu besposleno sjedenje u parkovima Astra i Bulevard, dugi razgovori o ljudima i stvarima koji i dalje postoje ondje negdje, na potpuno drugačijim mjestima, trenuci kad bi se Sibiu pretvarao u običnu svjetlucajuću kulisu. Zatim nastavak malog lova na Sase: kupovina debele „Sedmogradske kuharice“ bordo korica, na njemačkom, pokušaj prenošenja kući malog dijela stvarnog transilvanskog života. Ona će godinama kasnije i dalje većinom nedešifrirana stajati na kuhinjskoj polici roditeljskog doma. U nju sam upisao: „Hermannstadt, 26. VIII. 2011.“. Bili su tu nepoznati stranci koji su se kroz ostakljena vrata kojima je naša soba bila odijeljena od njihove, zasjenjena tanahnim zastorom, kratko zabuljili u nas rastegnute na krevetu, sitni voajeri koji su time zadovoljili ranojutarnju glad i onda krenuli dalje svojim putem.
A bilo je i posljednje jutro – ono jutro kad jedva da možemo vjerovati da ćemo u večer tog istog dana već biti tisuću kilometara dalje, kod kuće, odakle naizgled nismo ni otišli, a opet kao da nismo ondje mjesecima bili. Čudo brzog putovanja zrakom, avionom koji je sad još negdje na tko zna čijem nebu, ali predvečer će biti naš leteći sag. Sasi ostaju maštarijom, Răşinari ostaju neposjećeni, kao i Păltiniş, nismo vidjeli čak ni mjestašca Cisnădie i Cisnădioara: opet se Rumunjska razvukla u prostoru, ništa se ne stiže na vrijeme – ona se pobrinula da joj se još koji put vratimo. Opet kroz izmaglicu ljetne vrućine – ovaj put u punom autobusu – putujemo nepoznatim cestama, prodiremo kroz Karpate kao i Olt i dugo, dugo silazimo pobrežjima obraslima voćnjacima sve do one puste i prostrane, žutosmeđe ravnice iz koje odjednom, zakriven tankom koprenom zelenih šuma, izranja Bukurešt, stepska prijestolnica.
Njegova žuta i narančasta svjetla u prvom mraku gledamo iz visine, smiješeći se jedno mimo drugog, svatko sa svojom glazbom u ušima. Zajedno s noći, putujemo na zapad.
