Bogdan-Alexandru Stănescu: Djetinjstvo Kaspara Hausera

Bogdan-Alexandru Stănescu / Foto @Anton Magzan

Bogdan-Alexandru Stănescu (1979.) rumunjski je književni kritičar i pisac, dobitnik nagrade za najboljeg rumunjskog mladog pisca 2015. Studirao je rumunjsku književnost i radi na Sveučilištu u Bukureštu. Dosad je objavio dva romana, dvije knjige eseja (Ceea ce ne desparte. Epistolarul de la Hanul lui Manuc, 2010.; Enter Ghost. Scrisori imaginare către Osip Mandelştam, 2013.) i dvije zbirke poezije (Apoi, după bătălie, ne-am tras sufletul, 2012.; anaBASis, 2014.), a njegove se priče nalaze u više antologija. Njegov prvi roman, Djetinjstvo Kaspara Hausera (Copilăria lui Kaspar Hauser) objavljen je 2017., a za njega je dobio više nagrada te je bio u najužem izboru za Književnu nagradu Europske unije. Drugi roman, Caragiale. Scrisoarea pierdută, o slavnom piscu I. L. Caragialeu objavio je 2019. Osnivač je Međunarodnog književnog festivala FILB u Bukureštu te koordinator književnih prijevoda objavljenih u najprestižnijoj rumunjskoj biblioteci strane književnosti, pri izdavačkoj kući POLIROM. Na rumunjski je preveo djela Tennesseeja Williamsa, Jamesa Joycea, Sandre Newman, Alberta Manguela, Edwarda Hirscha, Paula Austera. Njegove književne kritike redovito izlaze u književnom časopisu Observator cultural.
Iako je u nekim rumunjskim izdanjima Djetinjstvo Kaspara Hausera podnaslovljeno kao povestiri (priče), sasvim je jasno da su sve te priče čvrsto uvezane i da je pred nama u najmanju ruku ono što se u zadnje vrijeme uobičajilo nazivati „labavo povezanim romanom“, a koji je česta formalna odrednica i u suvremenoj hrvatskoj proznoj produkciji. One sasvim sigurno tvore jedan pripovjedni luk, premda tom luku nedostaju pojedini odsječci. Ipak ćemo ih i bez velikog napora mašte vrlo lako zapuniti, a bljeskovima obasjani trenuci koji su u knjizi prikazani i razrađeni ionako su najvažniji segmenti klimave zgrade jednog života, ili cijele jedne generacije. Riječ je, dakle, o atipičnom Bildungsromanu, koji je, riječima uredničke redakcije, roman al deformării (roman deformacije). Disciplinske, moralne, profesionalne – vidjet ćete uzmete li u ruke ovu knjigu koja će vrlo skoro izaći u izdanju zagrebačke kuće Fraktura, u prijevodu potpisnika ovih redaka.
„Priče“, odnosno poglavlja koja čine Djetinjstvo poredana su otprilike kronološki, uz pojedina preklapanja i pretapanja koja nisu tek slučajna, već imaju i svrhu razraditi pojedine likove koji su posebno istaknuto figurirali u djetinjstvu i mladosti pripovjedača, Bobiţe, prosječnog dječaka nesvakidašnje osjetljivosti i ranjivosti, čija obiteljska situacija – kao i tolike, ako zagrebemo ispod površine – nije bila nimalo idilična. Jedan od tih razrađenih i ključnih likova je i Tatek, pripovjedačev poočim; zapravo čak ni to, već samo privremeni partner njegove razvedene majke, koji će, međutim, biti važna očinska figura. Kažemo očinska, a zapravo mislimo antiočinska, jer Tatek je sve ono što prosječan pedagog nikako ne bi poželio djeci za koju se brine. Osim toga, on je predstavnik „kvartovske“ (sub)kulture radničkog Bukurešta nakon revolucije iz 1989., primjer zrela čovjeka čije su vrijednosti, navike i odluke – iako, vjerojatno, nikad i nisu bile posebno čestite – dodatno poljuljane novim sustavom koji se pokušava ukorijeniti u rumunjsko društvo. Defilira u knjizi i niz drugih upečatljivih likova, koji se ponekad jave samo nakratko, planu i nestanu u kratkim poglavljima, ali ostavljaju ožiljke na mrežnici čitatelja, kao što su ih ostavili i na sjećanjima i dapače ličnosti Bobiţe, nesnađenog dječaka koji je to ostao do kraja.
Predanim i duboko proživljenim opisima Bukurešta iz ne toliko davne prošlosti dostiže, svjesno ili nesvjesno, razrađenost, plastičnost i začudnost dostojnu Mircee Cărtărescua i njegovih bukureštanskih snatrenja i istraživačkih lutanja duboko iza pročelja zgrada i žičanih ograda napuštenih industrijskih kompleksa. Ovaj nostalgični, detaljima posvećeni način pisanja posebno dominira u prvih nekoliko poglavlja knjige, dok se kasnije, kao u nekoj preslici sazrijevanja i suočavanja sa „stvarnim“ životom, sve više naglašavaju dimenzije (nesretnih i neuspjelih) međuljudskih odnosa, svijeta rada u kulturi i izdavaštvu, druženja pisaca, alkoholiziranja, padanja u depresivne faze i samoponižavanja, što će sve otvoriti put ili za preokret i obnovu, ili za finalno potonuće u mrak. Samo za čitatelje Versa, kao svojevrsnu književnu pretpremijeru, donosimo ulomak iz prve polovice knjige.
Djetinjstvo Kaspara Hausera moglo bi se nezavidno provesti pred hrvatskom publikom. Unatoč sličnostima koje spajaju rumunjsku i hrvatsku kulturu, povijest i društveno-ekonomsku problematiku, ovaj roman velik naglasak stavlja na specifikum Bukurešta kao grada i Rumunjske kao tranzicijskog društva (na čemu temelji mnoge od svojih kvaliteta), a kasnije na književnu-kulturnu-izdavačku branšu i njezinu svakodnevicu i probleme. Kako je svaki grad i svako društvo posebna priča, tako je moguće da će hrvatskom čitatelju biti teško poistovjetiti se sa Stănescuovim Bukureštom i ljudima koji ga nastanjuju. Ipak, to će, možemo reći srećom, ovisiti o svakom pojedinačnom čitatelju kojeg će imati ovaj roman-zbirka priča. Kao što se u svakom dobrom tekstu može pronaći bilo tko (mada se neće pronaći svatko), tako je to i s Djetinjstvom Kaspara Hausera, vrlo vješto i zanimljivo, nekad i grozničavo napisanim romanom u kojem ima i mnogo univerzalne privlačnosti, prvenstveno zahvaljujući nostalgiji i sentimentu kojima obiluje.
Lijep je zadatak pisati o knjizi kao njezin prevoditelj. Vrijeme provedeno u tekstu i s njim postaje slično vremenu koje ulažemo u upoznavanje nekog grada ili neke osobe. Na njegovu isteku osjećamo to mjesto, osobu ili – u ovom slučaju – knjigu kao svoju i blisku i želimo joj najbolje za njezino daljnje postojanje. Nadamo se da će Djetinjstvo Kaspara Hausera naići na dobar odaziv kod čitatelja i možda na pokoji kritički odjek u Hrvatskoj.


Balkan

Stajao mi je tik iza leđa i gurkao me grudima i kad bi govorio, osjećao sam kako mu zadah na pržene sjemenke izlazi iz usta i zavlači mi se kroz kosu, preko lica, silazi niz vrat pa na komande igre ondje, u baraki gdje su se nalazila dva Arcadeova aparata, jedan s Formulom 1 i drugi s nekom vrstom nogometa s po četiri debela čovječuljka u svakoj momčadi, sastavljena od nogu i glave, ali na Formulu 1 nije odlazio nitko, samo se u slučaju nogometa oko čovjeka koji je igrao stvarala gužva i naguravanje, jer obično nismo imali novca, tako da smo stajali kao kibici uz privilegirane – igra je stajala jedan leu i za njega se dobivalo pravo na dva meča, ali ustvari je bilo važno dobivati utakmice, jer si tako napredovao u kupu i igrao praktički besplatno, s obzirom na to da su te isprva zapadale kenjkave reprezentacije, kao što su Wales ili Bugarska, a kako si napredovao, tako je postajalo sve teže, pa si se u finalu uvijek našao s Brazilom ili Argentinom – dečki su govorili da je Traian s ulaza B jednom dospio u finale i rezultat je čak bio 1 : 0, ali na kraju su ga Argentinci našiljili s 3 : 1, međutim, Traian je imao para, radio je na čamcima, a u petak bi mu striko George davao džeparac, da ima za cure, ali u međuvremenu pojavila se ova baraka s igricama, točno pored čamaca, tako da je Traian bio u njoj čitave dane, trapke mu je poslao buraz iz Njemačke, zelene na koljenima, ali jebeno opake svejedno, i tako je on tu nabijao po aparatima: tu i tamo začula bi se neka mamica kako pita ima li koga pri ribnjaku, jer bi njezin balavac htio u čamac, on bi opsovao kroza zube i puštao nekom malo većem srećkoviću među nama da dovrši njegovu igru; bio sam ovamo došao prošle subote, s tatom, smio me jednom u dva tjedna voditi k sebi, pojavio se bez auta jer su ga uhvatili da vozi, a imao je tablice s neparnim brojem, pa smo zajedno krenuli kroz park, od Brâncoveanuova bulevara pa do Parka Tineretului, pomalo šutljivi jer se opet bio dokačio s mojom majkom na vratima, a mene su ta moja majka i moja baka čitav prethodni tjedan pripremale da mu kažem, kad se pojavi, da ne želim ići k njemu, jer da što je on, samo nedjeljni otac, nije li tako?, a on je pocrvenio u licu, tamo na stepenicama, okrenuo se, nakostriješen i pozvonio na vrata, a mene je ostavio na hodniku zgrade, on je sam ušao da se svađa s Mamom, a ja sam rukama obuhvatio obraze, gorjeli su i imao sam knedlu u grlu, ne znam što mi je bilo, možda od srama, jer ono nisu bile moje riječi, a izgovorio sam ih iako sam znao da će ga povrijediti, a ja sam volio subotom i nedjeljom otići k svom tatici, imao je auto i puštao mi ponekad da držim volan dok me držao na krilu i imao je video, na njemu sam gledao Knjigu o džungli, ili Robina Hooda, ili, najbolje od svega, Ratove zvijezda, koje sam prvi put gledao u Polivalentnoj dvorani, gdje su jednom mjesečno prikazivali filmove i bio je kolaps, jer je onda dolazio cijeli kvart, ali nema veze, svi smo mi dečki s našeg ulaza išli i urlali u mraku, a dok je princeza Leia ležala u krilu Jabbe the Hutta počinjali su zviždukati i oni stariji, koji su znali nešto o životu, jer su ponekad odlazili iza kontejnera za smeće s Doinom s broja dva da im bude fino, padali su komentari, pitali su se kako negdje izgleda Jabbin kurac i hoće li ozlijediti jadnu Leiu, ali to je bilo samo jednom mjesečno, dok sam kod tate premotavao i gledao nastavke jedan za drugim, nekoliko puta dnevno, a njegova mi je žena jelo donosila na stolić u dnevnoj sobi, ali sve to sada nije bitno, onako kao što rana iz djetinjstva koju si posuo antibiotskim praškom i zalijepio na nju flaster nije više bitna kad odlaziš u rat, na primjer, a meci ti zvižde pored ušiju, važno je da je na kraju tata izašao iz kuće, a moja je mama ostala na vratima, gledajući me prijekorno, možda zato što naučenu pjesmicu nisam izgovorio uvjerljivo ili možda jer mi je s lica čitala sram, ali tata me uhvatio za ruku još čvršće, povukao me ovaj put prema liftu, onda smo odlučili ići kroz park, jer trebat će nam svega petnaestak minuta i možemo se zaustaviti i u Parku Copiilor, gdje je kuća strave, ona s cijevima koje se okreću zajedno s tobom unutra i gdje se pojavljuje plastični krokodil koji baš i ne straši nikoga, a najmanje mene, koji znam da ću onamo s dečkima i da će nas pustiti da uđemo besplatno, jer Traian je radio i tamo, a kad stignemo, na mostu, iznad krokodila, natjecat ćemo se tko će mu hračnuti u oko, pa će krokodil biti prekriven bijelom skramom po čelu, no tata to ne zna, tako da idemo parkom držeći se za ruke, ja mu pokazujem baraku u kojoj su igre i pitam ga što li bi moglo biti ondje, jer kao ne znam, tako da ulazimo i kad ono nikoga, jer subota je prijepodne i cijela je ITB-ovska zgrada utonula u potpunu tišinu, roditelji vozači završili su smjenu i drže djecu kod kuće barem do 11, da popričaju malo o školi ili da se ispruže kraj njih i drže im na glavi svoje velike i žuljevite ruke, u toj vrlo rijetkoj gesti nježnosti, znači unutra nema nikoga osim jednog odurnog Cige iz ulaza D, koji se naceri kad me ugleda, ali se uozbilji čim uđe i tata, koji mu daje pet leja i ja hvatam komande, ispočetka ne shvaćam ništa, ali onda pohvatam što i kako i odabirem Japan, jer nose plave majice, a plava je moja najdraža boja, znači hvatam komande i počinjem driblati, predriblam jednog pa drugog, zavrtim se u mjestu i onda krenem prema vratnicama, jer stisneš li crveni gumb, tvoj igrač dâ gas i počne se kretati superbrzo, to sam skopčao, stižem pred vrata, na zaslonu planu vatromet, bombe, konfeti, čuje se trijumfalna glazba i osjećam, onako, neku toplinu u grudima, onako kako ju jedino još na svoj rođendan mogu osjetiti, kad me Mama ujutro budi i smiješi mi se, tepa mi, znam da mi je nešto kupila i možda kujem planove, javljaju mi se ideje što bismo i kako mogli, ali ova je toplina još i veća, znam da sam učinio nešto potpuno zakon, gledam u tatu, koji puši cigaretu na pragu barake, znači ne prati, Cigo koji prodaje ulaznice kopa nos, tako da sam sam sa svojom pobjedom, postavljamo loptu u središte terena i potuku me sa 6 : 1, jer oni moji driblinzi više uopće ne uspijevaju, drugi se dodaju, ali meni se dodavanje ne sviđa, ja se volim domoći lopte i samo pičiti s njom, samo što mi je to upalilo samo jednom, to je bilo onda, a ja sam cijeli tjedan žicao novac, žicao od tate, žicao od Mame, skupljao sitniš u kupovini, krao baki iz torbe i na kraju skupio pet leja, to znači deset mečeva, sanjario sam kako ću biti sam u baraci i kako ću uzeti opet Japan, jer sviđaju mi se njihove plave majice kratkih rukava sa žutim zvjezdicama i dočepat ću se lopte, predriblat ću sve žive, sve onako pokretima iz zapešća, sve dok ne stignem sam pred vratara, napraviti se kao da pucam lijevo i onda stisnuti snažno, tresnuti po tipki i pucati desno, a onda ću ponovno začuti onu pobjedničku glazbu, ali kad sam stigao ondje su već bili Balkan i Petrică i Cristi, blizanci iz bloka četiri, s onom svojom mamom koja nikad ne kaže dobar dan i s ćaćom, koji baš i liči na Jabbu the Hutta i koji radi u tvornici za doradu uvoznih sportskih proizvoda u Ulici Cuza Vodă, odakle mažnjava Adidasove kopačke za njih, a blizanci u njima haklaju na asfaltu, iza zgrade, trčkaraju u njima kao ženske na petama, kao Mama u svojim sandalama s drvenim potplatima kojima klopara po pločicama ljeti, posebno kad je nervozna, ali Petrică i Cristi dobro igraju nogomet, čak i u kopačkama po asfaltu, a isto tako zbog tate nose i sive trenirke, s aždajom na prsima, znači oni su već bili tamo i grickali sjemenke s Cigom iz ulaza D, i bio je tu još i Koreja, ITB-ovac, zovu ga Koreja jer izgleda kao da je ispao iz Trinaeste sestre ili Boraca s pletenicama, tako da ulazim, šuljam se uz limeni zid i dajem Cigi znak da dođe k meni, ali svi se začas skupe oko mene, Šta je, čovječe, imaš para?, Da, kažem, imam nešto i dam Cigi znak da mi onih pet leja zamijeni za pet žetona od kojih napravim tornjić pored komandi, jer nemam džepova, veliku, aluminijsku kovanicu držao sam u šaci i kladio bih se da mi dlan sad zaudara na patinu, znači postavljam tornjić pored desne ruke, uzimam gornji žeton i ubacujem ga u aparat, biram Japan i zapadne me Bugarska za protivnika, te ću sigurno pobijediti, osvajam loptu, počinjem driblati da zadivim dečke i oni se naguravaju oko mene, ja se ne mogu veseliti driblingu, nekako mi se ni tekma ne sviđa, nijedan plan mi ne pali, vruće mi je i još nešto što ne razumijem, začas bude 3 : 0 za njih, gubim, ubacujem još žeton, opet gubim i konačno osjetim da mi netko gura prst u guzicu kroz hlače od trenirke, okrećem se i vidim onog nacerenog, ljuska od sjemenke zalijepila mu se za desni očnjak, Šta je tebi, jesi peder?, Šta si rekao ti? kaže on ogorčeno, takvi tipovi uvijek to tako rade kad te hoće navući, prave se uvrijeđeni, i kresne me glavom u zube, napola i u nos, preplave me trnci, navru mi suze, sagnem se i onda me još udari koljenom u lice, čujem uokolo Pusti ga, Balkane, ubit ćeš ga i E i šta, on će meni da sam peder?, želim samo pokupiti svoje žetone i izgubiti se, ali dok se ja uspijem podići onaj je već kod aparata, gurnuo je treći žeton, oko njega je zid od ramena, tek sad shvaćam i izlazim na sunce, gutam suze i počinjem mu psovati svu majčinu rodbinu, nabijem ja na kurac njegovu mater i onu njegovu gadnu sestretinu koja se pojebala s cijelom školom, i njegovog odurnog starog koji navečer parkira miješalicu za beton pred ulazom i ispada iz nje pijan kao zemlja, sve mu to izgovaram zato što znam da se neće odvojiti od aparata dok se ne ohladim i dok mi se ne prestanu tresti ruke, nakon čega se vraćam unutra i provlačim se da vidim i ja kako igra, i dobro igra, zna dodavati, pobijedio je već dvije ekipe, još samo malo i proći će fazu po skupinama, ali ne zanima mene to, gledam mu lice, onaj nos iz kojeg se neprestano cijede šmrklji i u žute zube, kao kod štakora koje krknemo kad isplaze iz otvora za smeće pa onda njima igramo nogomet, a zapravo je cilj igre pogoditi suparnika što više tim štakorom, što bliže licu, e tako gledam u njega, sve dok ne opazi i ne procijedi kroz stisnute zube Nosi se, mali, tebi će tatica dat druge pare, a ostali se nakese u znak slaganja, tako da ostajem na mjestu i gledam ga kako igra s mojim žetonima, svrbi me nos tamo gdje me udario, a kroz otvorena vrata barake upada trak sunca kao oštrica noža, vrh joj se sve više i više približava sredini prostorije, izlazim i čekam vani dok ne ispuca sve žetone, nakon čega se ponašamo normalno i Koreja predlaže da odemo na most, da se kupamo, ali najprije da naberemo šljiva okruglica kod pješčane obale, tako da prolazimo kroz živicu, prelazimo prugu vlakića, Balkan opali jednu zidarsku šljagu klincu koji neoprezno prođe pored nas, on samo šuti, ja idem odostraga i gledam mu u tenisice iz kojih izviruje nožni palac s dugačkim i širokim noktom punim prljavštine, a kad stignemo do šljiva, dam raubera Cristiju, on se popne na stablo i počne ih skupljati u majicu jer nemamo nikakvu vrećicu, a kad je napuni oprezno siđe, prihvaćamo ga ispod pazuha pa onda klopamo šljive na suncu, nakon čega idemo na one česme koje piškaju vodu u zrak i pijemo je, hladnu kao s izvora, brže, crknut ću, blizanci se natječu u prđenju, a Balkan hoda naprijed kao baja, uzeo je lavovski dio voća, a onda se u jednom trenu zaustavi i ponudi mi par šljivica, Uzmi i ti, ajd, uzimam zahvalno i usta mi se stisnu od kiseline, navru mi suze kao maloprije, kad me sprašio svojom tvrdom glavom u zube, ali sad je to ugodno, jer na rubu jezera, među vrbama nazire se most od kovanog željeza i znam da se na njegovu osnovicu ponekad ispenju kornjače, ali sad se molim da budu oprezne jer znam što im ovi rade ako ih uspiju uhvatiti, a kraj mosta raste visok korov s bijelim cvjetićima od kojih me peku oči i kišem, uz obalu je pola metra vodene leće, dok mostu fale daske pa moraš paziti gdje gaziš, a ja jesam oprezan, previše sam oprezan, Cristi i Petrică su se svukli i sad se rukama vješaju za daske na mostu, u onim svojim bijelim gaćicama, Mama mi je pričala da je na dnu jezera bivše groblje i da tu i tamo ispluta pokoja lubanja ili da u njemu ima Dacija koje su odbacili banditi, zahrđalih, s razjapljenim vratima koja samo čekaju da te poklope, zato ostajem obučen, čučnem i promatram ih kako se zabavljaju u vodi, pljuskaju i grickaju šljivice, dok se Balkan skinuo do gola i stoji takav nasred mosta, sve dok šetnicom ne prođe neka baba i on joj počne dovikivati, držeći svoj crni pimpek zaokruženim dlanovima i mašući njime, Na, ženo, vidi šta imam!, ona odvraća zgađeni pogled i brzo prelazi na udaljeniju stranu staze, pa se Balkan popne na ogradu mosta, točno na sredini, gdje se rukohvat svija i gdje je voda dublja, i stoji na njoj uspravan, gol, crn, s onom facom kao u oderana janjca, gleda u mene iskešen, a ja mu se smiješim, ostala trojica prestala su s pljuskanjem, čuju se samo žabe kako rokću kao svinje, on ispruži ruke u visini ušiju, u pripremi za skok, zatim ih spušta uz tijelo, balansira na vršcima prstiju i skače, ostaje u zraku jedan dug trenutak, napravi figuru i probije površinu vode tako savršeno, ja zatvaram oči jer mi je u grlu zastala šljiva okruglica, a kad ih otvorim, vidim mu noge kako vire iz jezera, svinute u koljenima, među njima mu visi opušteni pimpek i pokazuje u smjeru gdje bi trebala biti glava, ali od pupka naviše ili naniže njegovo je tijelo pod vodom i stoji tako, kao da se vrijeme smrzlo, kao onda kad stavim video na pauzu i pojavi se ona pruga u dnu ekrana, samo što se umjesto te pruge na površinu dižu mjehurići, crveni, i nešto uljasto i žućkasto i čuje se Šta radi on, jebote?, nakon čega Petrică i Cristi i Koreja više ne govore ništa osim Jebote, jebote, jebote i izlazim tresući se na obalu i stojimo tako i gledamo u one noge okružene crvenom vodom i nečim bijelo-žućkastim i pomišljam na Djecu kapetana Granta, kad su za oluje izlili bačve ulja oko lađe da smire valove i osjećam dubok srh, prolazi mi kroz trticu pa se penje uz kičmu sve do negdje na potiljku i tresem se iako nemam u ustima kisele šljive okruglice, već samo gorki okus njihove jezgre.

Prijevod i uvod: Goran Čolakhodžić

Lasă un răspuns

Adresa ta de email nu va fi publicată. Câmpurile obligatorii sunt marcate cu *

Articole similare

Începe să tastezi termenul de căutare mai sus și apasă Enter pentru a căuta. Apasă ESC pentru a anula.

Înapoi sus