dr. sc. Barbara Vujanović: Spomenici Ivana Meštrovića u Rumunjskoj – svjedoci vremena

Foto: Ivan Meštrović, Spomenik kralju Ferdinandu I, Fototeka Arhiva za likovne umjetnosti HAZU,

inventarni broj:  F/207-1 , kutija 207

 

Spomenici Ivana Meštrovića u Rumunjskoj – svjedoci vremena

 

Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883. – South Bend, Ind., SAD, 1962.) svojim se širokim djelovanjem, prije svega likovnim, ali i čestom političkom involviranošću u važna događanja prve polovice 20. stoljeća,[1] istaknuo kao ključna ličnost koja je dosljedno povezivala hrvatski kulturni, povijesni i društveni kontekst s drugim sredinama. Ovaj kipar, arhitekt, profesor i rektor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, autor književnih i esejističkih radova stasao je na jugu Hrvatske, u Dalmatinskoj zagori, u kojoj je proveo djetinjstvo i ranu mladost, upijajući, usprkos nedostatnom obrazovanju i skromnom obiteljskom podrijetlu, kodove mediteranske civilizacije. Njezinu je pouku prvi put susreo u dalmatinskim gradovima, ponajprije u Splitu koji je niknuo iz antičke, rimske Dioklecijanove palače, a čija je arhitektura odjeknula u njegovim projektima, te u Šibeniku, čijoj se katedrali i njezinu kiparskome uresu, što ga je oblikovao renesansni kipar Juraj Dalmatinac (Zadar, početak 15. st. – Šibenik, između 1473. i 1475.), divio.

Najintenzivnije veze Meštrović je formirao sa sredinama poput Austrije u kojoj se, od 1901. do 1906. godine, školovao za kipara i arhitekta na znamenitoj bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, i u kojoj je započeo svoju eklatantnu međunarodnu afirmaciju, prije svega sudjelovanjem na izložbama umjetničke grupe Secesija.[2] Od gradova u kojima je živio, stvarao i izlagao mogu se spomenuti Pariz, Rim, London i New York. Kontinuirane kontakte njegovao je i s češkim umjetnicima i političarima, s obitelji Masaryk, kiparom Bohumilom Kafkom i slikaricom i kiparicom Růženom Zátkovom, a ti odnosi zalog su njegove prisutnosti u srednjoeuropskom kulturnom krajoliku.[3] Danas, skoro 140 godina nakon njegova rođenja, Meštrović je predstavljen u najvažnijim muzejskim zbirkama u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama – primjerice u Victoria and Albert Museumu, British Museumu i Tate Britain u Londonu, Centru Pompidou u Parizu, Narodnoj galeriji u Pragu, Brooklyn Museumu i Metropolitan Museumu u New Yorku, i dr.

Jednako tako, Meštrović je svojim kiparskim i arhitektonskim rukopisom obilježio brojne europske i američke gradove. Arhitektonske projekte, atelijere i kuće za stanovanje namijenjene sebi i svojoj obitelji, crkvene objekte i izlagačke prostore radio je u domovini, dok je spomeničku plastiku, ostvarenu i neostvarenu, oblikovao za Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Poljsku, Boliviju, Sjedinjene Američke Države i Rumunjsku. S Rumunjskom je ostvario i drugačije spone. S jednim od najpoznatijih rumunjskih umjetnika, kiparom Constantinom Brâncușiem „mimoilazio se“ u Parizu. Meštrović 1908. i 1909. godine živi na Montparnasseu,[4] koji je tih godine privlačio mnoge američke i europske umjetnike, pa tako i Brâncușia, koji je 1907. godine otišao iz atelijera i radionice Augustea Rodina, s kojim će se Meštrović družiti 1908. i 1909. godine. Kao zanimljivost spomenimo da su se njihova djela srela na izložbi Panathénées de la Sculpture Mondiale održanoj u Ateni u jesen 1965. godine. Pet godina kasnije u Bukureštu, u Sali Dalles priređena je samostalna izložba njegovih djela prema kustoskoj koncepciji Vesne Barbić, prve voditeljice Atelijera Meštrović.

Ipak, kada se spominju Meštrovićeve veze s Rumunjskom, ponajprije se misli na markantna spomenička rješenja, realizirana na vrhuncu njegova međuratnoga „zagrebačkog razdoblja“, obilježenog obimnom produkcijom javne plastike, kojom se potvrdio kao jedan od najznačajnijih europskih autora spomenika. Njegov je stil mahom određen vokabularom neoklasicizma i monumentalizma, nadasve pogodnih za proklamiranje različitih nacionalnih identiteta i ideologija.[5] Naime, Meštrović je tijekom prva dva desetljeća prošloga stoljeća, radeći na skulpturama herojskih ciklusa, Kosovskoga ciklusa i ciklusa Kraljevića Marka, te na nerealiziranom Vidovdanskom hramu,[6] usvajanjem elemenata klasične antičke skulpture i arhitekture, grčke, rimske, egipatske i asirske kulture definirao specifični iskaz monumentalizma kojim je na osobito uvjerljiv način iskazivao nacionalni, u ovome slučaju jugoslavenski narativ. Time si je, kao i političkim angažmanom tijekom Prvoga svjetskog rata, osigurao poziciju državnoga kipara Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Spomenuti stil neoklasicističkog monumentalizma, koji je dominirao javnim prostorom europskih država, SAD-a, kao i drugih zemalja i kontinenata, bio je prihvatljiv svim političkim sustavima, neovisno o njihovoj ideologiji.

Državni projekti podrazumijevaju translaciju simbola politike, povijesti i tradicije u jezik plastičkog oblikovanja. Meštrovićeva djela sadrže sve glavne karakteristike koje su nužne za to prenošenje i koje su u skladu s dominantnom estetikom međuratnog razdoblja.[7] To su monumentalizam, koji se očituje u hiperdimenzioniranosti spomenika i postamenta te u pozicioniranju spomenika u okolni prostor; potom pozivanje na tradiciju klasičnih motiva u formi javne plastike. Meštrović je u kontekstu monumentalizma i neoklasicizma, uz formu samostalnoga reljefa, razradio tri glavna tipa spomenika: samostalnu stojeću i sjedeću mušku figuru te konjanički spomenik. Treća je karakteristika vezanost kiparskoga rješenja uz arhitektonski okvir (slavoluk, kružne građevine i kolonade). Četvrta je karakteristika prenošenje ideje države ili njezinih pokrajina u alegorijski lik žene i uvođenje prikazane ličnosti u širi kontekst državnog identiteta, čime spomenik postaje zalog opstojnosti države koja ga podiže.

Sva tri rumunjska spomenika uklapaju se u formalno-simboličku paradigmu s kojom se Meštrović uspješno uklapao u različite državne, kulturne, povijesne i političke narative pridajući im primjerenu kiparsku i prostornu inscenaciju. Spomenik Ionu C. Brătianuu (Florica, danas Ștefănești, Argeș, 1864. – Bukurešt, 1927.), rumunjskom političaru, osnivaču Nacionalne liberalne stranke (PNL), pet puta biranome za rumunjskoga premijera i ministra vanjskih poslova, naručila je njegova supruga, Elisa Brătianu (Buftea, Ilfov, 1870. – Bukurešt, 1957.),[8] rumunjska aristokratkinja, koja je također bila eminentna sudionica tamošnjeg političkoga života. Protiv odabira hrvatskoga kipara protestirali su rumunjski umjetnici na svojem kongresu 16. prosinca 1937.[9] Prilikom posjeta Elise Brătianu Hrvatskoj 1936. ili 1937. godine, tijekom kojih je pratila razvitak projekta, Meštrović je načinio i dvije inačice njezina portreta,[10] u formi biste, koju je varirao oslanjanjem brade na lijevu, odnosno na desnu ruku, smirenom manirom zreloga realizma suptilno naglašavajući profinjenost intelektualke. Inače, Meštrović se tijekom svoje duge i plodne karijere nametnuo i kao jedan od najtraženijih europskih portretista, te je posjedovanje njegova portreta bila stvar društvenoga prestiža.[11]

 

Spomenik Ionu C. Brătianuu u jablaničkom su granitu 1936. i 1937. godine pod Meštrovićevim nadzorom u njegovu splitskom atelijeru klesali njegov đak i suradnik, kipar Ivan Lozica i šest klesara, a Meštrović je 1937. posjetio Bukurešt te odredio položaj i postav postamenta.[12] Meštrović je načinio više studija samoga portreta političara, s pokrivalom za glavu i bez njega. Te se studije, koje su u vlasništvu kipareva sina dr. sc. Mate Meštrovića, čuvaju u Galeriji Meštrović u Splitu, dok se u fundusu Atelijera Meštrović u Zagrebu nalazi studija spomenika. Njegovo konačno rješenje ostvario je u monumentalnoj, kompaktnoj kompoziciji sjedeće figure. Lagano nagnuta glava dinamizira kompoziciju i prisnažuje misaoni i dostojanstveni karakter prikazane ličnosti. U sličan je položaj 1950-ih postavio figuru Petra Njegoša, spomenik na kojem je počeo raditi 1930-ih, postavljen u mauzoleju crnogorskoga vladike i pjesnika na Lovćenu, i studiju sjedeće figure Sokrata. Spomenik Ionu C. Brătianuu svečano je otkriven 24. studenoga 1937. godine o desetoj obljetnici političareve smrti. Bio je postavljen, izvještavaju zagrebačke novine Jutarnji list, u vrtu kuće u kojoj su živjeli on i njegov otac, s kojim je dijelio ime i državničku karijeru, a koji je tada funkcionirao kao javni park voljom udovice i braće njezina supruga, koji su rumunjskome narodu darovali kuću i bogatu knjižnicu.[13] U svečanoj dvorani za sastanke zgrade koja je pretvorena u knjižnicu postavljena je Meštrovićeva bista Brătianua, izvedena u istom materijalu.[14]

 

U istom članku najavljuje se i novi Meštrovićev projekt – izradba spomenika kraljevske obitelji prema narudžbi rumunjske vlade.[15] Umjetniku su u prilog išle dobre veze s jugoslavenskim kraljem Aleksandrom I. Karađorđevićem (Cetinje, 1888. – Marseille, 1934.), koji je pak obiteljski bio povezan s rumunjskom dinastijom te je Karolu II. (Sinaia, 1893. – Estoril, 1953.) preporučio Meštrovića za izvedbu spomenika njegovu djedu i ocu Karolu I. (Sigmaringen, 1839. – dvorac Peleş, Sinaia, 1914.), i Ferdinandu I. (Sigmaringen, 1865. – Sinaia, 1927.).[16] I ove su narudžbe pratila negodovanja, ali i pohvale tamošnjih umjetničkih krugova. Meštrović je oba vladara prikazao u spomeničkoj formi konjaničke figure, što predstavlja jednu od najizravnijih poveznica s antičkom tradicijom. Spomenik Karolu I. (1937. – 1939.) i Spomenik Ferdinandu I. (1938.–1939.) odliveni su u ljevaonici zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, koja je bila u međuratnom razdoblju modernizirana zbog brojnih i vrlo često zahtjevnih Meštrovićevih projekata. Obje statue određuje stil neoklasicističkog monumentalizma i realizma. Prvi spomenik, postavljen na stupnjevanom postamentu velikih dimenzija, postavljen 3. svibnja 1939. ispred kraljevske palače u Bukureštu,[17] predstavlja jednostavnije kiparsko i urbanističko rješenje. Drugu su spomeničku cjelinu, inauguriranu 10. svibnja 1940. u istoj ulici, Calea Victoriei, uz konjaničku statuu činile i četiri Viktorije, simboli Velike Rumunjske, alegorije pokrajina Vlaške, Moldavije, Transilvanije i Besarabije, postavljene na izrazito visokim postamentima.

U Atelijeru Meštrović čuva se obimna dokumentacija obaju projekata, korespondencija, nacrti, skice i fotografije, računi i ponude vezani uz lijevanje i cizeliranja skulptura te izradu postamenata, koja je u vlasništvu Meštrovićevih nasljednika. Iz nje valja izdvojiti Meštrovićevo pismo odvjetniku iz pravne službe rumunjskog Ministarstva kulture i umjetnosti, Nicolaeu Russo-Crutzescuu, napisano 9. lipnja 1939. u Zagrebu, u kojem kipar odgovara na prethodno mu upućene opaske naručitelja kako kralj Ferdinand I. treba biti prikazan kao ratnik s kacigom.[18] Meštrović ga oblači u njegovo vladarsko ruho, na glavu mu postavlja krunu, a svoju odluku tumači na sljedeći način: „S obzirom na najveći nacionalni značaj kralja Ferdinanda I., pod čijom su vlašću ostvareni najveličanstveniji ideali Nacije, koje čini oslobođenje svih Rumunja i osnivanje Velike Rumunjske, moja je zamisao bila nametnuti kao simbol sve najbolje fizičke i moralne snage Nacije, ratničke i intelektualne, posvema utjelovljene u ovom vladaru, koji njima upravlja te ih potiče.“ U suradnji sa svojim stalnim suradnikom arhitektom Haroldom Bilinićem i rumunjskim arhitektom Ionom Davidescuom[19] Meštrović radi neostvareni projekt regulacije trga, nastojeći njome spomeniku osigurati prostrani kružni prostor [20] kojim bi on dominirao i isticao se iz daljine, čime bi se postigla još uvjerljivija simulacija političke moći vladarske dinastije koja je osigurala opstojnost rumunjske države i identiteta.

Na kraju, valjalo bi se osvrnuti na zanimljive i do sada nepoznate Meštrovićeve prijedloge, koji se mogu datirati u 1938. godinu,[21] u kojima je iznosio mogućnosti objedinjenja dvaju spomeničkih rješenja u cjelovitu kompoziciju kolosalnoga, trideset pet metara visokog obeliska koji bi resili reljefi, devet metara visoki, s prikazima konjaničkih figura kraljeva. Riječ je o jedinstvenom rješenju u Meštrovićevu opusu, kakvo ni prije ni poslije nije realizirao niti predložio. U samom pojašnjenju regulacije kružne forme trga na kojem je trebao biti postavljen Spomenik Ferdinandu I. Meštrović ističe da nije isključivo riječ o njegovoj ideji, jer se u Bukureštu otprilike raspravljalo o sličnome rješenju. Također navodi da bi usklađivanje spomenika s okolnim prostorom doprinijelo redu i općoj harmoniji trenutno kaotične urbanističke situacije. Ipak, realizaciju dovršetka spomeničkog kompleksa i uređenja trga prekidaju ratna događanja. Usprkos svemu, u znak zahvalnosti Meštrović je u proljeće 1940. godine izabran za člana Rumunjske akademije znanosti.[22] Nakon Drugoga svjetskoga rata sva su Meštrovićeva ostvarenja doživjela damnatio memoriae. Spomenik premijeru premješten je i danas se nalazi ispred Fundacije Iona C. Brătianua. Spomenici kraljevima nestali su – ili su pretopljeni ili su odneseni u tadašnji Sovjetski Savez.

Svi koncepti spomenika rumunjskim kraljevima, kako ostvarene, tako i neostvarene varijante, predstavljaju vrhunac Meštrovićeva poimanja uloge javne plastike – koja svojom formom, dimenzijama i simbolikom povezuje prošlost i sadašnjost, stvarajući preduvjet za budućnost – primjerice u vidu rješavanja spacijalnih problema koji narušavaju logiku svakodnevne, urbanističke dinamike. Pokušaj da se njegova tradicija prenese u 21. stoljeće Spomenikom Karolu I. koji je na tragu Meštrovićeve skulpture 2010. godine oblikovao rumunjski kipar Florin Codre ne korespondira sa suvremenom potrebom i funkcijom javne plastike, kao ni sa samom umjetničkom etikom. Svakako su ovi primjeri suradnje polazište za buduća razmatranja Meštrovićeve umjetnosti i kulturne diplomacije u okviru rumunjsko-hrvatskih veza.

 

dr. sc. Barbara Vujanović,

viša kustosica Muzeja Ivana Meštrovića – Atelijera Meštrović u Zagrebu

Foto: Zoran Alajbeg

Barbara Vujanović (1983.) diplomirala je povijest umjetnosti i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Viša je kustosica Atelijera Meštrović, u kojem je zaposlena od 2009. godine. Autorica je knjige Meštrovićev znak u Zagrebu (izdavač Muzeji Ivana Meštrovića – Atelijer Meštrović, Zagreb, 2017.), te koautorica knjige Ivan Meštrović i Česi: primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti (izdavači Muzeji Ivana Meštrovića – Atelijer Meštrović, Zagreb i Hrvatsko-češko društvo, Zagreb, 2018.).

Autorica je izložbi Meštrovićev znak u Zagrebu – arhitektura: 80 godina Meštrovićeva paviljona (Atelijer Meštrović, Zagreb, 2018.) i Ivan Meštrović – Portreti suvremenica i suvremenika: Univerzumi osobnih susreta i društvenih isprepletenosti (Gradski muzej Križevci, Likovna galerija Gradskog muzeja Križevci, 2021.; Galerija AMZ – Arheološki muzej u Zagrebu, 2022.). Koautorica je retrospektive Augustea Rodina, Rodin u Meštrovićevu Zagrebu, koju su Muzeji Ivana Meštrovića priredili s Musée Rodin 2015. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, te Meštrovićeve retrospektive Jadranska epopeja – Ivan Meštrović, koju se Muzeji Ivana Meštrovića 2017. godine organizirali s Međunarodnim kulturnim centrom u Krakowu. Koautorica je i izložbi Meštrović kod Millesa (Millesgården, Stockholm, 2013.), Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića (Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2016.), Ivan Meštrović: tjelesnost i erotika u kiparstvu (Cankarjev dom, Ljubljana, 2018.), također u organizaciji Muzeja Ivana Meštrovića. Pod mentorstvom Iana Jenkinsa, voditelja Zbirke grčke umjetnosti pri Odjelu Grčke i Rima British Museuma, i Celeste Farge, kurirala je izložbu Rodin: rethinking the fragment, koja je postavljena u tri muzeja, u Abbot Hall Art Gallery u Kendalu (2018.), Holburne Museumu u Bathu (2018.), te u New Art Gallery Walsall (2019.).

Autorica je projekta MEŠTART u sklopu kojeg se od 2010. godine u Atelijeru Meštrović i u Galeriji Meštrović priređuju izložbe suvremenih autora, sa ciljem aktualizacije i novoga čitanja opusa Ivana Meštrovića kroz suvremene umjetničke izričaje. Od 2003. do danas redovito objavljuje kritike te stručne tekstove u novinama, časopisima te stručnoj periodici. Godine 2021. obranila je doktorsku disertaciju Od antičkih uzora do neoklasicizma – klasična komponenta u djelu Ivana Meštrovića.  

 

[1] Meštrović je politički angažman iskazivao svojim djelima, posebice Kosovskim ciklusom i Ciklusom Kraljevića Marka, koji se vezuju uz neostvareni projekt podizanja Vidovdanskoga hrama (1908.–1912.), te izložbenim manifestacijama koje su, na počecima njegove karijere, često bile platforme za proklamiranje južnoslavenskih ideja (primjerice sudjelovanje na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine, na kojoj je izlagao u srpskom paviljonu; samostalna izložba u Victoria and Albert Museumu 1915. godine u Londonu). Važno je spomenuti Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“, osnovano u Splitu 1908. na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi, na kojoj su izlagali umjetnici mlađe generacije školovani u inozemstvu, a neki su još uvijek živjeli i stvarali izvan domovine. Društvo se konstituiralo početkom prosinca iste godine. Članovima postaju svi izlagači, a za predsjednika je izabran slikar Vlaho Bukovac. Uz Meštrovića, ideologa i najistaknutijega člana Društva, važnu ulogu kao osnivač i inicijator većine događaja imao je slikar Emanuel Vidović. Društvo je određivao regionalni karakter, uvjetovan odnosom i animozitetom spram starijega Društva umjetnosti (društva umjetnika sjeverne, takozvane Banske Hrvatske, proaustrijske orijentacije), na čijem je čelu bio Izidor Kršnjavi. Članovi Društva „Medulić“ bili su pobornici ideje političkoga i kulturnoga jedinstva svih Južnih Slavena, a svojim istupima te radovima suprotstavljali su se politici Austro-Ugarske Monarhije. Ivan Meštrović bio je jedan od osnivača i članova Jugoslavenskog odbora (1915.–1919.), organizacije hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih emigranata iz Austro-Ugarske koja je tijekom Prvoga svjetskog rata agitirala za oslobođenje južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu. Više o temi politike u: Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993.; Dragica Hammer Tomić, Jugoslavenstvo Ivana Meštrovića, Zagreb: Srednja Europa, 2011.; Sandi Bulimbašić, Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“. Umjetnost i politika, Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti, 2016.

[2] Više o školovanju na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti i sudjelovanju na izložbama Secesije u: Irena Kraševac, Ivan Meštrović i secesija; Beč – München – Prag: 1900–1910, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, Fundacija Ivana Meštrovića, 2002.

[3] Više o vezama s Češkom u: Barbara Vujanović, „Ivan Meštrović – kulturni diplomat 20. stoljeća: odnosi s češkim umjetnicima i političarima“, u: Ivan Meštrović i Česi – primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti, (ur.) Barbara Vujanović, Marijan Lipovac, Dalibor Prančević, Zagreb: Muzeji Ivana Meštrovića, Hrvatsko-češko društvo, 2018., str. 34.

[4] Više o Meštrovićevu životu i Radu u Parizu te o vezama s francuskim kiparima u: Barbara Vujanović, „Doticaji umjetnika: Auguste Rodin i Ivan Meštrović (1902.–1915.)“, u: Rodin u Meštrovićevu Zagrebu, katalog izložbe (Zagreb, Umjetnički paviljon u Zagrebu, 5. 5.–20. 9. 2015.), (ur.) Jasminka Poklečki Stošić, Barbara Vujanović, Zagreb: Umjetnički paviljon u Zagrebu, Split: Muzeji Ivana Meštrovića, 2015., str. 60–84.

[5] U međuratnom razdoblju Meštrović je oblikovao najveći dio svog opusa javne plastike: u Hrvatskoj (Spomenik Petru I. Oslobodiocu, 1922.–1923., postavljen 1924. u Dubrovniku, uklonjen 1941.; Sveti Vlaho, Zagreb, 1924., postavljen 1924. u Dubrovniku; Spomenik Marku Maruliću, Zagreb, 1924., postavljen 1925. u Splitu; Spomenik Josipu Jurju Strossmayeru, Zagreb, 1924., postavljen 1926. u Zagrebu; Spomenik Grguru Ninskom, Zagreb, 1927., postavljen 1929./1954. u Splitu; Spomenik Petru I. Oslobodiocu, Zagreb, 1930., postavljen 1931. u Kastvu, uklonjen 1941.; Majka doji dijete, Zagreb, 1930., postavljena 1940. u Zagrebu; Spomenik Andriji Meduliću, Zagreb, 1930.–1932., postavljen 1932. u Zagrebu; Spomenik Petru Berislaviću, Split, 1933., postavljen 1938./1954. u Trogiru), i u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije, preciznije u Srbiji (Pobjednik u Beogradu, Otavice/Beograd, 1912.–1913., postavljen 1928. u Beogradu; Spomenik zahvalnosti Francuskoj, Zagreb, 1930., postavljen 1930. u Beogradu; Spomenik neznanom junaku, Zagreb, 1934.–1938., sagrađen 1938. u Beogradu; Spomenik Svetozaru Miletiću, Zagreb, 1938., postavljen 1939./1944. u Novom Sadu ) i u Crnoj Gori (Spomenik kralju Aleksandru I., Zagreb, 1937., postavljen 1940. na Cetinju, uklonjen 1941.). Njegovi spomenici podižu se u Sjedinjenim Američkim Državama (Spomenik Indijancima, Zagreb, 1927., postavljen 1928. u Chicagu) i u Rumunjskoj (Spomenik Ionu C. Brătianuu, Zagreb, 1937., postavljen 1937. u Bukureštu; Spomenik kralju Karolu I., Zagreb, 1937.–1939., postavljen 1939. u Bukureštu; Spomenik kralju Ferdinandu I., Zagreb, 1938.–1939., postavljen 1940. u Bukureštu) . Pojedini projekti ostaju neostvareni: Speerov memorijal za Denver (Zagreb, 1934.), Spomenik maršalu Piłsudskom za Varšavu (Zagreb, 1938.–1939.), Spomenik Bolívaru za Boliviju (Zagreb, 1929.–1930.). Za Kraljevinu SHS, tj. Jugoslaviju, osmišljava nekoliko neizvedenih projekata (Kraljev kamen, 1926.–1933., za Split; Spomenici za most kralja Aleksandra u Beogradu, Zagreb, 1924.). Spomenik Ruđeru Boškoviću, oblikovan 1937. godine za Dubrovnik, bit će podignut dvadesetak godina kasnije u Zagrebu. Više o ovom aspektu kiparova rada u: Barbara Vujanović, „Sculptor in the century of monuments. Meštrović’s landmarks in Croatia and around the world“, u: Ivan Meštrović – Adriatic Epopee, katalog izložbe (Kraków, International Cultural Centre, 24. 7. – 5. 11. 2017.), Kraków: International Cultural Centre, str. 31–54.; Barbara Vujanović, Od antičkih uzora do neoklasicizma – klasična komponenta u djelu Ivana Meštrovića, doktorska disertacija, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2021., str. 145–160.

[6] Od 1908. do 1912. godine u Parizu, Zagrebu, Beogradu i Rimu Meštrović je radio na projektu Vidovdanskoga hrama, to jest Kosovskoga ciklusa i Ciklusa Kraljevića Marka, koji su trebali biti kiparski ures građevine. Projekt je bio politički motiviran kao reakcija na austro-ugarsku aneksiju Bosne i Hercegovine (1908.) te nadahnut narodnim pjesmama na temu bitke na Kosovu polju (1389.) i njezinih junaka. Pedesetak skulptura iz ciklusa – ratnici, pastiri, udovice – danas se nalaze u muzejima u Zagrebu, Splitu, Beogradu i Londonu. Hram nije podignut, a drvena maketa (1912.) u mjerilu 1:50 čuva se u Narodnom muzeju u Kruševcu.

[7] Glavne karakteristike Meštrovićeve međuratne javne plastike i njezina tipologija prvi put su izložene u: Barbara Vujanović, Od antičkih uzora do neoklasicizma, 2021., str. 146–147.

[8] Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1932.–1962.–2002.), svezak II, Zagreb: Školska knjiga, 2009., str. 170.

[9] Ibid.

[10] Ibid, str. 171. Dvije biste u vlasništvu dr. sc. Mate Meštrovića pohranjene su u Galeriji Meštrović u Splitu.

[11] O temi Meštrovićeva portreta vidi u: Barbara Vujanović, Ivan Meštrović – portreti suvremenica i suvremenika,

univerzumi osobnih susreta i društvenih isprepletenosti, katalog izložbe (Gradski muzej Križevci, Likovna galerija Gradskog muzeja Križevci, 8. listopada – 6. studenoga 2021.; Galerija AMZ – Arheološki muzej u Zagrebu, 20. siječnja – 15. veljače 2022.), Split: Muzeji Ivana Meštrovića, 2021.

[12] Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1932.–1962.–2002.), str 170.

[13] ***, „Meštrovićev spomenik Ione C. Bratianua u Bukureštu bit će otvoren u studenom – ‘Prager presse’ o djelu hrvatskog majstora“, Jutarnji list, Zagreb, 29. rujna 1937., str. 7.

[14] Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1932.–1962.–2002.), str 170.

[15] ***, „Meštrovićev spomenik Ione C. Bratianua“, 1937.

[16] Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1932.–1962.–2002.), str 172.

[17] Ioan Opriş, „Skulpture Ivana Meštrovića u Rumunjskoj“, u: Informatica museologica, Vol. 24 No. 1-4 (1993.), str. 124–125. Duško Kečkemet kao datum svečanog otkrivanja navodi 10. svibnja 1939. Vidi u: Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1932.–1962.–2002.), str 170.

[18] Pohrana Atelijera Meštrović, Zagreb, kutija Bukurešt, fascikl 48, APAM-11/74, pismo Ivana Meštrovića Nicolaeu Russo-Crutzescuu, datirano 9. lipnja 1939., Zagreb. Pismo pisano na francuskom jeziku prvi je put objavljeno u: „Derivacija klasičnih modela u modernoj umjetnosti: primjeri monumentalizma u spomeničkoj plastici Ivana Meštrovića“, u: Adrias 21 (2015.), str. 162, 164. Prijevod B. V.

[19] Ibid, 165.

[20] Više o projektu u: Ana Deanović, „Meštrovićevi prostori“ u: Ivan Meštrović – Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za likovne umjetnosti, knj. 423, knj. XIII (1986.), str. 32–33.

[21] Pohrana Atelijera Meštrović, Zagreb, kutija Bukurešt, fascikl 53, APAM-11/126, nedatirani dokument, pisan na francuskom jeziku strojopisom na tri lista. Prijevod B. V.

[22] Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1932.–1962.–2002.), str 173.

[23] Ibid, str 173.

 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

•