ePrivacy and GPDR Cookie Consent by TermsFeed Generator

Ana Maria Sandu: Djevojka iz kuće-vagon

Prijevod: Ivana Olujić i Luca-Ioan Frana

Djevojka iz kuće-vagon (Fata din casa vagon) prvi je roman Ane Marije Sandu. Objavljen je 2006. u izdavačkoj kući Polirom. Mircea Cărtărescu, naslovljujući svoj predgovor Chelbasan s-a făcut mare (Ćelavac je odrastao) naglašava naslonjenost autoričine proze na prethodnu zbirku poezije – Din amintirile unui Chelbasan (Iz uspomena jednoga Ćelavca). Doista su djetinjstvo i poetičnost dvije važne dodirne točke ovih djela.

Roman je podijeljen u tri dijela, od kojih je treći nešto kraći od prva dva. Mircea Cărtărescu nazvat će ga roman-vagon, aludirajući na podjelu cjeline na „kupee“, od kojih svaki ima svoju priču i svoje glavne likove, iako su prva dva nešto čvršće povezana od trećega. U prva dva dijela pripovjedač je djevojčica, a zatim mlada žena, Ina, a u trećem njezina majka Ileana. Veliki dio Inina pripovijedanja, osobito u drugom dijelu, odnosi se na majčino djetinjstvo i mladost, ali i na život majčine majke, odnosno Inine bake Victorije. Inino pripovijedanje odlikuju pomalo zamagljen pogled, fragmentarnost, ono što bismo kod Prousta nazvali subjektivnim doživljajem vremena, povremeno nejasna granica između zbilje i mašte, ali nadasve osobit, bogat, poetičan, ponekad nježan, ponekad vrlo bolan, ali uvijek slikovit ili (riječima pripovjedačice) „metaforičast“ jezik.

Ileanina priča baca novo svjetlo na Ininu priču, donoseći obrat i na planu jezika i na planu sadržaja. Ovaj put nema ni poetičnosti ni nejasne granice između realnoga i irealnoga. Nema povrataka u vremenu ni preskakanja unaprijed. Ileana je živjela jednu iluziju koje se sada mora odreći – i ne postoje za to ni lijep način ni lijepe riječi.

Pripovijedanje (ukupno gledano) ne slijedi kronološki tijek radnje. Umjesto toga, čitatelju se nude krhotine priča svakoga od likova, koje se pomalo sklapaju oblikujući tragični mozaik – svijet tajni, iluzija i traume koja se prenosi iz generacije u generaciju, i koju nije moguće izliječiti nego samo prekinuti njezin prijenos. Adina Dinițoiu i Andrei Terian vide sličnosti s prozom Simone Popescu i primjenjuju njezin model „lutke babuške“ (jedinstva svih identiteta koje lik nosi tijekom života i koji nikada ne nestaju nego zauvijek ostaju uklopljeni jedan u drugi) na ženske likove koji nastanjuju kuću-vagon, gledajući pripovjedačke glasove, pa čak i likove romana kao jedinstvene, odnosno kao različite pojavnosti istoga ženskog principa. To, međutim, nije u suprotnosti s čitanjem romana kao generacijskog i usporedivog dijelom s prozom Ivane Šojat-Kuči (Unterstadt).

Djevojka iz kuće-vagon roman je o životima triju žena, njihovim odnosima prema muškarcima (očevima, ljubavnicima), djeci i jednih prema drugima. Tek donekle o ljubavi, a puno više o neljubavi. O razlozima zašto žene rađaju (neželjenu) djecu i o tome zašto ne rađaju. O tome kako ponavljaju greške i sudbinu svojih majki i kako to pokušavaju izbjeći. Kako jedna drugoj mogu pružiti, ali i uskratiti ruku spasa.


Djevojka iz kuće-vagon – ulomak

 

 

Nikada neću uteći od gadarija koje su dvadeset godina ulazile pod vrata moje sobe. Bojim se pomisliti na sve godine svoje ukaljane adolescencije, u kojima nisam činila ništa drugo osim bježala i pisala svakakve metaforičaste koještarije. Svakoga sam si dana govorila da je moja jedina šansa da odem, da izbrišem kuću-vagon liniju po liniju, da svoje ostavim da se razgrade u vlastitom soku. Da ih stavim u naftalin, da im pokažem da sam drukčija, da me njihove usrane priče nisu dotakle i da nemaju nikakvu moć nada mnom. Da je njihova mladost otišla k vragu ne zbog mene, nego jednostavno zato što su pukli.

Tata je mogao dobiti tu nesretnu partiju pokera na trećem katu jednoga hotela na moru, mogao je varati, baciti se kroz prozor, njegova stvar. Zatim zapiti sav novac, pa da žive sretno do duboke starosti ili da se oboje ubiju u sobi punoj svjetla, nakon što je sobarica promijenila posteljinu i zatvorila vrata. Da se zaruče uz samo uzglavlje: on da joj stavi prsten s rubinom na prst, nakon najbolje partije seksa u životu.

I da je više nikad ne čujem kako odlazi u kupaonicu i pušta vodu da dugo teče.

Htjela bih iz sveg srca da je mamin život bio drukčiji, da djed nije umro, a ono poslijepodne na Şuşiţi, kad se pokušala ubiti, da nije postojalo. Da Duduţa nije silovana i da zatim obje ne žive s tom zatrovanom pričom.

Kako bih bila sretna da nikad nisam upoznala Ileanu i Ştefana, kad se ne bih grozno mučila da sastavim što znam o sebi i o njima. Buni mi se želudac kad se sjetim koliko sam nesreće progutala živeći s njima pod istim krovom, kako smo sjedali za stol kao duhovi i samo su naše vilice škriputale kad smo sitnili jedni druge. Baka je rezala pečenje velikim kuhinjskim nožem, sigurno je na tanjuru imala tatu, on mamu, a mama mene… Samo sam ja teško gutala i gledala čas jedno, čas drugo, a da me baš i nije bilo briga kojeg vraga imaju jedni protiv drugih. Bilo mi je dosta što se moram boriti s ružičastim čudovištem, dugo ga žvačući.

Netko od njih počeo bi se u nekom trenutku derati na mene:

– Ina, vrijeme je da i progutaš! Što se sprdaš s hranom? Cijeli ćeš život ostati rahitična…

O nesreći da se ne mogu nikome istinski približiti nisu mi govorili, a ni o tome kako ću ostati grčevito uhvaćena u njihovim pričama iz mladosti i vući za sobom nejasne slike.

Ileana pleše sama u nekoj diskoteci na moru. Pošla je pomalo razgolićena, a vani je postalo svježe. Naježena je i ima isti enervantni izraz smućene šiparice koja ne zna što želi. Ştefan stoji i gleda neko vrijeme kroz prozor, sve je završilo, ona je u kupaonici već nekoliko sati i rekla mu je da više nikada ne želi izaći. Može otići ili ostati. Svejedno joj je, a on puši i misli kako nije ondje, u sobi br. 234 u Costineştiu, nego na slici iz dnevnog boravka kod sebe doma. Ima plavi uvojak i špilhozne s brodićima, aruku je objesio o bratovo rame.

Cijela se soba rekonfigurira, postaje golema kupaonska kada preko čijih se rubova prelijeva voda. I, istovremeno s njom, neki pomalo oštar miris i nekoliko vlasi dugačke kose kojom bi se, uz malo sreće, mogao objesiti. Nekako predramatično za ludoga tipa kao što je tata.

Radije će pričekati da prestane grgoljenje vode u kupaonici i razgovarati o cijeloj toj svinjariji s Ileanom. Njezino golo tijelo premjestilo se, tako mokro i razbarušeno, u džep njegovih traperica, obuzima ga hladnoća u kralježnici i zna da će se uzalud derati kao lud na svoje da mu daju sav novac koji imaju u kući, ionako ne može više ništa promijeniti. Od Ileane ga dijele nesretna vrata, as tref za kojeg je vjerovao, do posljednjeg trenutka, da će ga izvući, te nekoliko čaša vina. Hm, skoro je zaboravio prsten s rubinom koji joj je poklonio.

Ştefanu je za jedan jedini dan narasla bockava i asimetrična brada. Na ovom svjetlu čini mu se zbilja gadljivom i nekako lila. Zadnji put kad se brijao, gledali su ga iz ogledala jedan pospani mladić, pomalo mamuran, i jedna djevojka smiješno razbarušene kose, kao da je cijelu noć spavala s glavom pod jastukom.

Bili su zajedno odnedavna, počeli su se jedno drugome sviđati, pa nikome nije trebala ta zavrzlama. A ona nije više htjela ni govoriti, ni ustati već jednom iz kade i ne dati mu da se osjeća kao nesretnik koji stoji naslonjen na rub prozora i gleda čas more, čas zgužvanu majicu u kojoj je spavao.

Što bi se reklo, nije stigao ni dobro se ispružiti i sklopiti oči, jer nije više mogao podnijeti njezin pogled uperen u strop. Svrbe ga kapci, ali ne miče se, čeka da do njega dođe jedna riječ, bilo koja, od onih koje su rekli prije nekoliko sati. Spasila bi ga, mogao bi pokupiti na pod bačenu odjeću i otići doma. Kad je upoznao Ileanu, na jednom tulumu, razgovarali su o seksu, pili, zatim, tapa-tap, uputili su se prema sobi koju su njegovi prijatelji stavili na raspolaganje. Mogla je to ostati avantura za jednu noć koja ne bi značila bog zna što, samo što je djevojka, zasigurno, imala problema.

Raznježio ga je način kako se rastopila u zraku prostorije kad je zatvorila vrata ključem. Raskopčao joj je dugmad košulje i ne bi se bio previše začudio ni da pod točkastim materijalom  nije našao ništa. Nešto se pokvarilo, tako da su ostali napola razodjeveni na krevetu, podijelili su cigaretu, zatim mu je Ileana počela pripovijedati neke stvari koje su se činile kao izvučene iz nekog starog kofera kojem je upravo razvalila bravu. Ştefan nije mogao vjerovati da se smekšao, da, umjesto da zaigra partiju s dečkima ili da je povali, kako je želio od početka večeri, stoji krajte zgodne djevojke i sluša njezina trabunjanja. Miješa mu se vino i čaša votke s početka sa slikom Ileanina oca, prerano umrloga postolara alkoholičara, kojeg je ona jako voljela. Toliko jako da se, nakon njegove smrti, htjela ubiti, utopiti se u Şuşiţi, da bi pod svaku cijenu stigla k njemu. I sad je žalila za danom kad je motociklist skočio u vodu i spasio je u posljednjem trenutku, jer se njezina prijateljica kao luđakinja derala upomoć.

Ştefan ništa ne razumije, ni što je s bijelim cipelama iz ormara, ni tko su Duduţa i Gore, zlotvor koji je ušao toj djevojčici u sobu i silovao je. Gleda svoje prste na nogama i, kako stoji ispružen, s jednom rukom ispod glave, čini mu se da tone sve dublje i dublje u pijesak. Htio bi nešto popiti, a, kao za inat, u sobi nema nikakve boce. Psuje kroz zube, ali ni mrtav ne bi sišao s kreveta. Zagrijao se, a kad priča stiže do točke u kojoj djevojčica očajnički pokušava dotaknuti nogama dno rijeke, dođe mu da povraća.

Sva voda iz rijeke skupila se Ştefanu u grlu: mulj pomiješan s komadima platna, napola izbrisane slike, tijela kržljavih i uplašenih djevojčica. Okreće se na bok, Ileana govori odnekud iznad njega i on je moli, posljednjim snagama, da prestane.

Ne može se više otresti glupoga dojma da je progutao junakinju i da mu je u trbuhu ostao riblji kostur, čitav, za koji se uhvatila glava djeteta, duge crne kose. Prikaza u njegovu trbuhu svjetluca, peče ga, pa on ustaje i čini nekoliko koraka, stiže do vrata i prska bljuvotinom bež tapison na hodniku. Vidi posvuda samo tragove, i po parketu, i po zidovima. Ne može skinuti pogled sa smrdljivih, fosforescentnih, ružičastih grudica. Čine mu se najljepšim crtežima koje je ikada napravio, kako bi dobro bilo kad bi ih mogao sačuvati i više ga ne bi tako jako boljela glava.

Iz sobe se čuje Ileanin glas, nije uplašena, samo ga pita treba li mu pomoć. Prelazi najprije rukom po njegovim leđima, uzima ga za ruku, i upućuje se prema kupaonici. Ulaze oboje, ona pušta hladnu vodu na slavini i umiva ga. Tako je lako da staje cio pod mlaz na umivaoniku. Može sjesti na stražnjicu, ima majušne ruke i noge, kao u kukca, i neproporcionalno veliku glavu u odnosu na ostatak tijela. Prepoznaje osjećaj iz djetinjstva, kad je na dvjema tankim nogama nosio golemu glavurdu i činilo mu se da se sav svijet smije i čudi takvoj prikazi. Sjeća se još ulomaka onoga što mu je rekla Ileana, ali odakle se pojavila ta čvrsta žena koju nije vidio nikada u životu? Možda joj je majka i pratila ih je dovde, ali ipak ga je strah.

Umjesto lubanje sada ima posudu od nehrđajućeg čelika i, na najmanji pokret, netko tuče u živom ritmu. Bol ga paralizira, ne uspijeva stići do kreveta, tako da pada pored drvenoga ruba. Podupire se jednom rukom, a drugom drži mokar ručnik na čelu. Ileana stoji kraj njega i igra se prstima u njegovoj kosi. Uzima po uvojak, rasteže ga, a onda pušta. Nije još stigla ni zakopčati bluzu. Vidi joj se grudnjak s nekoliko čipkastih cvjetova. Iako nosi podstavljeni model, bradavice joj se jasno naziru kroz tanki materijal. Možda zato što drže otvorena vrata i postalo je svježe. Trebao bi pozvati Dinua da joj pomogne počistiti taj grozni nered. Ştefan gleda ona dva madeža na njezinim grudima i shvaća da je nije stigao ni svući. Kako sjedi na jednoj nozi, a drugu je ispružila, suknja joj se podigla na jednoj strani. Ruka mu se zaustavila, kao slučajno, na njezinu desnom koljenu.

Umro bi da tada nije mogao držati u dlanu taj komad kosti. Tako topao i mekan, da osjeća kako pulsira. Skupile su se tu i grudi i bedra i njezino zaobljeno spolovilo. Ne može vjerovati da ima snažnu erekciju samo zato što pipa koljeno neke djevojke. Ileana, čini se, ne primjećuje što se događa u njegovim uskim trapericama, na samo nekoliko centimetara od resa perzijskoga tepiha. Ni jedno se od njih ne miče. Ne diše. Gledaju ravno prema pragu vrata jer čuju kako se netko trkom penje stubama. Zateći će ih kako stoje kao dvoje glupana, jedno kraj drugoga, i smijat će im se cijele večeri.

Ileana je popila koje dvije čaše, ali, ovaj put, nije ošamućena. Plesala je neprestano dok zanimljivi momci nisu završili partiju pokera. Igrali su za roditeljski novac i nije ih previše brinulo gube li ili dobivaju. Ondje, u svečanom dnevnom boravku, s puno namještaja i tapeciranim stolicama, osjećali su se važnima. Ştefan je cijelo vrijeme sjedio na čelu stola, leđima okrenut vratima koja su se vidjela iz sobe u kojoj su improvizirali plesni podij. Ona je pogledavala krajičkom oka svaki put kad bi netko ušao k njima. Ali nije uspjela bog zna što vidjeti. Nakon nekog vremena, ustali su od stola, začuo se zvuk koraka i počeli su redom izlaziti. Ştefan je došao k njoj i upitao je odnekud s leđa:

– Što je, ne piješ ništa? Gdje ti je čaša?

Ileana mu je pokaže. Ostavila ju je prilijepljenu za vazu s cvijećem, da je ne pomiješa.

– Ne mogu piti za nekim, ako samo pomislim da su još neke usne na staklenom rubu, izbije mi isti čas herpes.

Smijali su se njegovim crvenim očima, kao u bijesna psa. Na pladnjevima je ostalo svakakvih sendviča s kavijarom, s dimljenim svinjskim fileom, a oni su ogladnjeli, pa su prigrizli ponešto. Ştefan ju je stalno kao slučajno dodirivao i, kako je stajala s tanjurom u ruci i leđima prema njemu, iznenadi je milovanje po vratu. I kao da joj se sva koža odjednom rashladila, a kad ju je pozvao gore, u gostinjsku sobu u kući Dinuovih roditelja, nije joj se to uopće učinilo neprirodnim.

Ileana je ušla u ekipu prije nekoliko mjeseci. Nije bila prohtjevna i trudila se kombinirati ono malo odjeće da ne izgleda kao Pepeljuga među njima. Kad je briljantno pala prijemni u pedagoškoj gimnaziji, upisala se u industrijsku, više od 25 km od grada. Na taj je način sasvim pobjegla od kuće i nije više slušala one dvije žene u obitelji što su gunđale po cijeli dan. Mogle su se mirno svađati oko boca za mlijeko u ostavi, u koje je majka trpala novac, a sestra ga trošila. Zatim bi krivila Ileanu i scenama nije bilo kraja.

Otprilike svako drugi dan, na raspucalom cementu, po jedna bi se staklenka razbila u komadiće. Drvene su police bile presvučene novinama, a boce bi se počinjale njihati kad bi njihovi glasovi izmakli kontroli.

Prigovore i prigovore, krikove, čupanja za kosu, konačno je ostavila za sobom i otišla svojim putem. Čak i ako je put kojim je namjerila bio seoski, neasfaltiran i pun rupa. Pokupila je svoje stvari u jednu torbu od smeđeg vinila, zatvorila je prilično teško i izašla na stanicu, držeći se za dvije izlizane ručke. Bus je stajao malo iznad njihove kuće i uvijek je bio prepun. Ovaj je put našla mjesto u zadnjem redu sjedala i pokušala ne misliti ni na što. Prilijepila je čelo za prljavo staklo i počela brojati kuće kraj kojih je prolazila. Kad je došla do dvjesto pedeset, stala je. Autobus je za sobom ostavljao usku, sivu cestu. Polovina njezina osmijeha dolazila je od priče o gušteru, vjerovala je u nju toliko godina i bilo bi krasno da je baš sad ostavi doma. Uzela je sve, zato je teško zatvorila torbu, tek kad je silom povukla zatvarač i spustila se nekoliko puta koljenom na nju. Cipele koje je napravio njezin tata nisu više bile baš bijele, postale su bež, na kutiji s tajnama jedna je šarka pukla, ali nije bilo važno. Slika na kojoj stoji kraj Duduţe i obje se drže rukama za suknje dospjela je pored komada papira na kojem je prije puno godina napisala SMRT i crnog plastičnog češlja.

Mogla bi putovati svakoga dana, sat do tamo, sat natrag, ali nije joj ni palo na pamet. Odlučila je da će stanovati u učeničkom domu, s još dvjema djevojkama u sobi i živjeti svoj život kao da je siroče.

Zapravo, kad joj je umro otac, njezine su osjećajne veze bile odsječene motornom pilom. Preostali batrljak vukla je uvijek za sobom: u vodu, u Duduţinu sobicu, u pisanku u koju je zapisivala svakojake sitnice. Nekad samo rečenice, nekad cijele stranice. Nekad dugo vremena ne bi mogla ništa drugo nego izrezivati slike i zatim ih lijepiti na listove s crtama. Tako da je u prtljazi imala i plastičnu teglicu ljepila s lopaticom. Sve je duhove složila i ponijela ih u paketu. Bila je lijepa djevojka, svi su joj to govorili, ali jedini trenutak u kojem je dopustila da je vlastito lice impresionira zbio se prije prilično godina, kad je od majke dobila dobre batine i kad je ušla u kupaonicu da se opere i smiri.

A sad joj se činilo da je stajala tamo u mraku jako dugo. Između grcaja plača i mirisa Şuşiţe, koji je sačuvala na ruci, izdužila se odjednom. Narasla je kao iz vode i, konačno, osjećala se osvećenom. Nije više mogla odijevati što je postalo premaleno Lauri, koja je bila puno niža od nje, trebala joj je nova odjeća. Često si je govorila da svijet u koji se vratila onoga poslijepodneva ne postoji i da je ona, otada, živjela samo na dnu rijeke.

Articole similare

Începe să tastezi termenul de căutare mai sus și apasă Enter pentru a căuta. Apasă ESC pentru a anula.