Foto: Siniša Bogdanić
Jutros je bjelina puna kišnih šumova: rominja, voda se slijeva niz oluke (kao potočić), automobilske gume kotrljaju se vlažnim kolnikom, zatim kapi zatopću limenim krovom (u ritmu koji mi, da nisam već budna, ne bi dao spavati), priguše jutarnji cvrkut, čak i graktanje vrana. I mačak prede nekako skroz kišno, bijelo u #otvoreniprozor #izbijelaneba
*
S jednim krilom, može li #otvoreniprozor poletjeti? Dok gledam snimke iranskih žena kako ritualno režu svoje kose i pale marame ne mogu a da ne mislim o tome kako je kontekst sve. Mimo njega nema značenja. Poslijeratne ulice, koncentracijski logori, frizerski saloni. Odrezana kosa svaki put znači nešto drugo. Zaboravila si važan detalj: Iranke svoju kosu režu SAME, u primjerima koje spominješ NETKO DRUGI NEKOM DRUGOM reže kosu, s pristankom ili bez njega. Zadatak: dulji tekst o simbolici javnog šišanja. Napisati ili pronaći i pročitati. Razmišljam o tome da i sama JAVNO odrežem kosu u znak protesta i solidarnosti. ALI. Ponekad mi ni dva krila nisu dovoljna da poletim. Stotine krila, tisuće, milijuni, sve to nije dovoljno.
*
Okvir je 83 × 74, drveni. Moj otac bi znao kakvo je to drvo, on je gradio cijelu kuću, ali umro je. Najvjerojatnije mi je nekom prilikom i rekao, ali nisam upamtila. Zato što mi nije bilo važno, tada. Danas je drugačije, danas bih čula. Upamtila. Prozor već dugo treba zamijeniti. Drvo je ispucalo, okvir propušta kišu, vlaga uništava i prozorsku dasku, zaštita od svjetla su samo žaluzine s unutarnje strane. Ništa me ne štiti kad imam #otvoreniprozor
*
Danas bi tata napunio osamdeset i pet. Uopće mi to više ne izgleda kao neke godine. Visoke, navodno. Tata se uspio popeti do sedamdeset i sedme. Tog posljednjeg ljeta ponekad je sjedio u mom stanu, na mjestu s kojeg se kroz drugi prozor vide vrhovi stabala koja je posadio osobno, svojim rukama. I kojima ja uporno zaboravljam imena. Sve više zaboravljam, sve manje pamtim. Stabla su se popela sve do krova, i preko krova. Visoko. Ponekad se malo bojim da ih tako visoke vjetar ne slomi. Kao ovaj noćašnji, koji mi nije dao spavati.
*
Sjedila bih na nekoj terasi, klupi, negdje na suncu. Ne radila ništa. Baš ništa. Grijala se kao gušterica, dremuckala iza sunčanih naočala. Na zgradi preko puta proučavala balkone. Tko su ljudi koji su ih zatvorili prozorima? Tko su ljudi kojima uspijeva cvijeće? Je li ono plavo na užetu za rublje nečija majica na bretele, dječja majica, mali plavi ručnik ili naprosto plava krpa?
Prolazi Cigančica (ne, reci – mala Romkinja, reci – djevojčica prljave i nepočešljane kose, tamnije boje kože, kao osunčana. Tenisice djeluju kao nove, ali haljinica na njoj je ili stara ili je naprosto prljava). Vidim je zatim ponovo, iz velike plastične čaše na slamku pije vodu. Stabla. Zimzelena. Pa nekoliko njih kojima će uskoro krošnje ostati gole. Vraćam se u vrijeme kad je ne raditi ništa, naprosto se grijati na kasnom ljetnom suncu bilo najnormalnija stvar. Taman prije nego što počne škola i sve je još nesvrhovito, neocjenjivo, bezvremeno, samo sebi dovoljno. Pogledam kroz trepavice, napola spuštenih kapaka, a zrak titra. Sive vrane skupljaju se na travi, u hladu. Prolazi par, oboje sjedokosi. On vuče kolica za kupovinu, ona maše rukama i nešto mu objašnjava. Dodiruje mu rukom rame – tako će mu lakše objasniti, ako ga malo dotakne, njezine će riječi lakše doprijeti do njega. Njezine će riječi prodrijeti u njega. Bicikl vezan uz ogradu. Vrapci, sive vrane. Poslije vidim njega kako odvezuje bicikl, ona s punim kolicima odlazi na drugu stranu. Zamišljam neku veliku vodu iza zgrade, iza stabala, ljeskanje sunca, bonacu koja vječno traje. Na balkonu pojavi se žena. Opipa plavu krpu i nestane. Vrapci mi prilaze posve blizu, toliko sam nepomična. Ne raditi ništa. Naprosto ništa. Zatvoriti oči. Zamišljati zgradu, balkone, stabla, vrapce, sivu vranu na ogradi terase. Slušati odlomke razgovora koji me se nimalo ne tiču. Uhvatiti malo sunca dok ljeto još traje.
*
Kad sam jučer frendici rekla da bih #otvoreniprozor rado pratila cijelu jednu godinu, začuđeno je ponovila, cijelu godinu? Ili je to rekla zabrinuto? Možda nisam rekla da „bih rado” nego da „namjeravam". U nijansama se ponekad sakriju čitavi životi. Ponekad ili često. Kriju li se nijanse ili životi? Nemam pojma koliko se nijansi krije u ovom prozoru, ali sigurno više od pedeset. No zapravo, nije riječ o nijansi kad kažem da bih nešto rado učinila i kad kažem da namjeravam, velika je to razlika.
*
Annie Ernaux i moj otac rođeni su istog dana. Jedino što on ove godine nije proslavio 82. rođendan jer umro je prije pet godina, mjesec dana nakon što je napunio 77. I dok je Švedska akademija odlučivala o tome da Annie Ernaux dodijeli Nobela, mi smo nosili cvijeće na tatin grob. Malo umjetnog, malo živog. I Lillebonne u kojem je rođena Ernaux i Promina u kojoj je rođen moj otac bili su nekad dijelom Rimskoga Carstva. Ima još sličnosti između njih dvoje. Na primjer, oboje su neko vrijeme radili u školi. Ima i razlika. Ona je radila u srednjoj, on u osnovnoj. Pretpostavljam da bi astrologija razlike u životima dvoje ljudi rođenih istog dana objasnila mjestom, vjerojatno i točnim vremenom rođenja, povijest i sociologija uzele bi u obzir širi društveni kontekst, psihologija vjerojatno i obiteljsku situaciju, jer Annie je bila jedino dijete, moj otac drugo od jedanaestero. Plus, možda je najvažnija razlika u tome što moj otac uopće nije bio siguran da mu je u rodni list upisan točan datum rođenja. I ja više nemam načina da to provjerim. #otvoreniprozor i #otvoreniprozor tu su danas više zbog navike. Iako, možda sam mogla napisati nešto o tome kako su životi na kraju uglavnom sastavljeni od fikcije. To ću drugi put. Umorila me sva ta interpunkcija, a nekako nisam o tim paralelnim životima mogla pisati bez velikih slova na pravopisno točnim mjestima. Točke i zarezi su manji problem, nekako se prirodnije rasporede, pravopisnije.
*
Kao da mobitelskom kamerom pribadam prozorske leptire o filcom obložen fejsbuk. Mekoća magle uvijek me pomalo raznježi, gotovo kao pogled na usnulo mače. Onda mi bude kristalno jasno koliko je skupljanje leptira, jedna aktivnost koja se u knjigama mog djetinjstva opisuje kao sasvim bezazlena, u suštini vrlo okrutna. Dođe mi da zaplačem nad svim tim razapetim leptirima pod staklom muzejskih vitrina. #otvoreniprozor možda je manifest nježnosti. Prema leptirima i svim drugim bićima. Prema samoj sebi. Tako da mi je kristalno svejedno ima li pridjeva previše ili sasvim dovoljno i jesu li već umorni i potrošeni ili još uvijek živahni.
*
Ponovit ću, ova stabla posadio je moj otac, davno. Možda je korijenje već dodirnulo i temelje kuće. Možda je obgrlilo temelje. Možda ih jednom smrvi u zagrljaju. Ima tamo u magli put kroz dvorišta i vrtove, uz potok, put prema podsljemenskim brežuljcima, bregovima. Minirani prostor u Ukrajini veličine je tri-četiri Hrvatske, kažu na radiju. Htjela sam napisati kako bih rado jednom krenula tim putem kroz maglu, neminiranim putem, sve do brda s kojega je magla samo more. Pijem čaj s đumbirom i limunom
nije čaj
kaže Vera
napitak je
točno
nije čaj
napitak je
i puštam da me jutarnji radijski program veže za takozvane događaje u svijetu. Sad spominju i američku administraciju, pokušaje da se rat spriječi, teško je zadržati pozornost samo na onome nad čim imam nekakvu kontrolu, uvijek novi i novi događaji traže moju pozornost. Ne da mi se ovdje nizati naslove s portala, zapisivati što izgovara radijski glas. Osim možda o vremenu, kaže da će biti promjenjivo, temperatura od devet do četrnaest. #otvoreniprozor najviše mi govori kad je tiho, kad se pretvaram da nema nikakvih događaja. Osim što stabla nastavljaju rasti, sve do temelja.
Dimineața aceasta, albul e plin de foșnete de ploaie: plouă mărunt, apa curge pe jgheaburi (ca un pârâiaș), cauciucurile mașinilor se rostogolesc pe carosabilul ud, apoi picăturile bat pe acoperișul de tablă (într-un ritm care, dacă nu aș fi deja trează, nu m-ar lăsa să dorm), acoperă ciripitul dimineții, chiar și croncănitul ciorilor. Iar motanul toarce și el cumva într-un fel de tot ploios, alb în #fereastradeschisă #dincerulalb
*
Cu o singură aripă, poate o #fereastradeschisă să zboare? Privind filmările cu femeile iraniene care își taie ritualic părul și își ard vălurile, nu pot să nu mă gândesc că totul ține de context. Fără el, nu există sens. Străzile de după război, lagărele de concentrare, saloanele de coafură. Părul tăiat înseamnă altceva de fiecare dată. Ai uitat un detaliu important: femeile iraniene își taie părul SINGURE, în exemplele pe care le menționezi, O PERSOANĂ taie părul ALTEI PERSOANE, cu sau fără consimțământul ei. Temă: un text mai lung despre simbolistica tăierii publice a părului. Să fie scris sau găsit și citit. Mă gândesc dacă să nu îmi tai și eu PUBLIC părul în semn de protest și solidaritate. DAR. Uneori nici două aripi nu-mi sunt suficiente să zbor. Sute de aripi, mii, milioane, nici asta nu ajunge.
*
Rama are 83 × 74, e din lemn. Tatăl meu ar fi știut ce fel de lemn e, el a construit toată casa, dar a murit. Cel mai probabil mi-a spus și mie, la un moment dat, dar nu am ținut minte. Pentru că nu mi se părea important, atunci. Acum e altfel, acum aș auzi. Aș reține. Fereastra trebuie înlocuită de mult. Lemnul e crăpat, cadrul lasă apa să treacă, umezeala distruge și pervazul, iar protecția de lumină constă doar în jaluzele pe interior. Nimic nu mă protejează când am o #fereastradeschisă.
*
Astăzi, tata ar fi împlinit optzeci și cinci de ani. Nu mi se mai pare deloc o vârstă înaintată. O vârstă mare, chipurile. Tata a apucat să urce până la șaptezeci și șapte. În vara aceea, uneori stătea la mine în apartament, în locul de unde se vedeau vârfurile copacilor pe care el însuși îi plantase. Și ale căror nume tot uit să le rețin. Uit tot mai mult, rețin tot mai puțin. Copacii au crescut până la acoperiș și chiar mai sus. Mă tem uneori că vântul i-ar putea rupe, așa înalți cum sunt. Ca vântul de azi-noapte, care nu m-a lăsat să dorm.
*
Aș sta pe o terasă, pe o bancă, undeva la soare. Să nu fac nimic. Absolut nimic. Să mă încălzesc ca o șopârliță, să ațipesc în spatele ochelarilor de soare. Pe clădirea de vizavi, să studiez balcoanele. Cine sunt oamenii care le-au închis cu ferestre? Cine sunt cei cărora florile le-au ieșit atât de frumos? Este acel obiect albastru atârnat de sârmă un maiou, un tricou de copil, un prosop mic sau doar o cârpă albastră?
Trece o țigăncușă (nu, spune – o mică romă, spune – o fetiță cu părul murdar și nepieptănat, pielea mai închisă la culoare, parcă bronzată. Adidașii par noi, dar rochița e ori veche, ori pur și simplu murdară). O văd din nou, apoi, bând apă dintr-un pahar mare de plastic cu pai. Copaci. Verzi tot timpul anului. Apoi câțiva care în curând vor rămâne fără frunze. Mă întorc în timp, când să nu faci nimic, să te încălzești pur și simplu în soarele târziu de vară, era un lucru cât se poate de normal. Chiar înainte de începerea școlii, totul era încă fără scop, neevaluabil, atemporal, suficient sieși. Privesc prin gene, cu pleoapele pe jumătate lăsate, iar aerul tremură. Ciori cenușii se adună pe iarbă, la umbră. Trece un cuplu, amândoi cărunți. El trage un cărucior de cumpărături, ea dă din mâini și îi explică ceva. Îl atinge ușor pe umăr – așa îi va explica mai ușor, dacă îl atinge puțin, cuvintele ei vor ajunge mai bine la el. Cuvintele ei vor pătrunde în el. O bicicletă legată de gard. Vrăbii, ciori cenușii. Apoi îl văd pe el cum dezleagă bicicleta, ea cu căruciorul plin pleacă în direcția opusă. Îmi imaginez o apă mare dincolo de clădire, dincolo de copaci, lucirea soarelui, o mare liniște care durează veșnic. Pe balcon apare o femeie. Atinge cârpa albastră și dispare. Vrăbiile se apropie foarte aproape de mine, atât de nemișcată sunt. Să nu faci nimic. Pur și simplu nimic. Să închizi ochii. Să îți imaginezi clădirea, balcoanele, copacii, vrăbiile, cioara cenușie pe balustrada terasei. Să asculți frânturi de conversații care nu au nicio legătură cu tine. Să prinzi puțin soare cât încă mai e vară.
*
Când i-am spus ieri prietenei mele că aș vrea să urmăresc #fereastradeschisă timp de un an întreg, a repetat mirată, un an întreg? Sau a spus-o îngrijorată? Poate n-am spus „aș vrea” ci „intenționez”. În nuanțe se ascund uneori vieți întregi. Uneori sau adesea. Se ascund nuanțele sau viețile? N-am idee câte nuanțe se ascund în această fereastră, dar sigur mai mult de cincizeci. Dar de fapt, nu e vorba de nuanță când spun că aș face ceva cu plăcere sau că intenționez să o fac – e o mare diferență.
*
Annie Ernaux și tatăl meu s-au născut în aceeași zi. Doar că el anul acesta nu a sărbătorit 82 de ani, pentru că a murit acum cinci ani, la o lună după ce împlinise 77. Și în timp ce Academia Suedeză decidea să-i acorde premiul Nobel lui Annie Ernaux, noi duceam flori la mormântul tatălui. Unele artificiale, altele naturale. Și Lillebonne, unde s-a născut Ernaux, și Promina, unde s-a născut tatăl meu, au fost odată parte a Imperiului Roman. Mai sunt și alte asemănări între ei doi. De exemplu, amândoi au lucrat o vreme în învățământ. Și diferențe sunt. Ea a lucrat la liceu, el în școala primară. Presupun că astrologia ar explica diferențele din viețile a două persoane născute în aceeași zi prin locul, probabil chiar ora exactă a nașterii, istoria și sociologia ar lua în considerare contextul social mai larg, psihologia probabil și situația familială, pentru că Annie a fost copil unic, tatăl meu al doilea dintre unsprezece. În plus, poate cea mai importantă diferență e că tatăl meu nici măcar nu era sigur că în certificatul lui de naștere e trecută data corectă. Iar eu nu mai am nicio posibilitate să verific asta. #fereastradeschisă și #fereastradeschisă sunt aici astăzi mai mult din obișnuință. Deși, poate că aș fi putut scrie ceva despre cum viețile, la final, sunt compuse în mare parte din ficțiune. O să fac asta altă dată. M-a obosit toată această punctuație, dar parcă nu am putut să scriu despre aceste vieți paralele fără litere mari la locurile corecte gramatical. Punctele și virgulele sunt o problemă mai mică, cumva se așază mai natural, mai ortografic.
*
Parcă aș înțepa fluturii de la fereastră cu camera telefonului, agățându-i de catifeaua moale a Facebookului. Cețurile moi mă înduioșează de fiecare dată, ca atunci când privești o pisicuță adormită și ți se strânge inima fără un motiv anume. Atunci înțeleg limpede cât de crud e, de fapt, acel gest pe care cărțile copilăriei îl prezentau drept o joacă nevinovată — colecționarea fluturilor. Îmi vine să plâng în fața acelor creaturi fragile, întinse sub sticlă, în vitrinele muzeelor. #fereastradeschisă poate că e, de fapt, un manifest de tandrețe. Tandrețe pentru fluturi, dar și pentru toate celelalte ființe. Și pentru mine însămi. Așa că, sincer, nu-mi pasă deloc dacă sunt prea multe adjective sau exact câte trebuie, dacă par obosite, tocite, sau încă mai vibrează de viață.
*
O voi spune din nou: acești copaci i-a plantat tatăl meu, demult. Poate că rădăcinile au ajuns deja la temelia casei. Poate că au încolăcit temelia. Poate, într-o zi, o vor sfărâma într-o îmbrățișare. Acolo în ceață e o potecă prin curți și grădini, pe lângă pârâu, un drum care urcă spre colinele, dealurile de sub Sljeme. Pe radio spun că zona minată din Ucraina e cât trei-patru Croații. Voiam să scriu cum mi-aș dori, într-o zi, să pornesc pe acel drum prin ceață, un drum neminat, până pe dealul de unde ceața nu mai e ceață, ci doar o mare. Beau ceai cu ghimbir și lămâie.
nu e ceai
zice Vera
e băutură
așa e
nu e ceai
e o băutură
Și las programul matinal de la radio să mă lege, încet, de așa-numitele evenimente din lume. Acum pomenesc de administrația americană, încercările de a opri războiul, e greu să-mi țin atenția doar asupra lucrurilor pe care le pot controla, întotdeauna apar altele, noi și noi, care îmi cer atenția. N-am chef să înșir titluri de pe portaluri de știri sau să notez ce spune vocea de la radio. Poate doar despre vreme – cică va fi schimbătoare, temperatura între nouă și paisprezece grade. #ferestradeschisă îmi vorbește cel mai clar atunci când e liniște, când mă prefac că nu sunt evenimente. În afară de copacii care continuă să crească, până la temelii.
Traducere: Goran Čolakhodžić
