Razgovarao: Goran Čolakhodžić
Mogli bismo početi s prvom temom koja mi pada na pamet kao „bivšem Jugoslavenu“, Hrvatu, kojem je poznato tvoje pisanje i to koji se motivi iznova pojavljuju u tvojim knjigama. Naime, kako to da te (bivši) jugoslavenski svemir, taj prostor između Jadrana i granica Banata, toliko fascinira? Naravno, Banaćanin si i odrastao si na granici, u stalnom kontaktu s jugoslavenskom (osobito srpskom) kulturom. Postoji li, ipak, neki dublji, unutarnji razlog? Tužna stvarnost da nevinost postoji samo kako bi se izgubila?
Mislim da je glavni razlog upravo to što sam odrastao na granici s bivšom Jugoslavijom, jako, jako blizu, dovoljno blizu da se ljudi iz mojeg kraja povezuju s ljudima preko granice. I da se sve dogodilo za vrijeme rumunjskog komunizma jer to sve objašnjava: i fascinaciju svijetom izvan granica, i privlačnost kojom zrači bivša Jugoslavija, gledana preko ograde. Danas je teško objasniti koliko su Rumunji bili zatvoreni unutar svojih granica i koliko su malo znali o svijetu izvan granica. Nismo baš bili poput Sjeverne Koreje, ali nismo bili ni daleko od toga. A u našoj čaušeskuovskoj Koreji oni na granici s bivšom Jugoslavijom bili su privilegirani.
Na jugoslavenskim radio postajama slušali smo zapadnu (i jugoslavensku) glazbu, pop i rock tog doba, koji inače jedva da je dopirao do nas. Gledali smo zapadne spotove na jugoslavenskoj državnoj televiziji, američke komercijalne filmove, sitcome i umjetničke filmove. Gledali smo čak i porno filmove, što je za jednog građanina komunističke države bilo skrnavljenje, ali i oblik prkosa režimu – imaj na umu da na našoj televiziji više nisu bile prihvaćene ni mini suknje! Zatim smo gledali dječje crtiće (da, i tih nam je nedostajalo), pa čak i reklame. Oh, tadašnje reklame! Zadivljeno smo gledali jugoslavenske reklame, u kojima smo vidjeli zapadnjačko blagostanje. Još ih se sjećam: one za Coca-Colu, od kojih smo stalno bili žedni, one za traperice Lee Cooper (bila je poznata, preuzela ju je/parodirala i Lepa Brena u jednoj pjesmi, Uske pantalone), za Kraš, Bambi Plazmu, pa „To je to, Biopro“, reklame za glazbene albume… I bila je još jedna, za bezalkoholno piće Pipi, što na rumunjskom zvuči loše [„pišalina“, nap. prev.], ali snimljena je na plaži, mislim da na Bačvicama, u Splitu, ne znam točno, ali mi smo bili fascinirani tim pseudoameričkim ambijentom osamdesetih godina, mladima na motorima i u kupaćim kostimima na plaži.
Štoviše, oni koji su bili u neposrednoj blizini granice, baš poput mene, imali su tzv. dozvolu za mali promet. To je značilo da su mogli 12 puta godišnje ići u Jugoslaviju (na 48 ili 72 sata, ne dalje od 50 kilometara od granice). Razumiješ li što to znači? U zemlji u kojoj je ideja o prelasku granice – a posebno u zemlju koja miriše na Zapad – bila san i rijetka privilegija, seljaci iz mog sela imali su tu slobodu. Čak su tamo smjeli kupovati robu koja se nije mogla pronaći u Rumunjskoj, san svakog Rumunja, od traperica i tenisica Puma ili Adidas do kave, cigareta, Vegete, sapuna, slatkiša, svega čega je nedostajalo u Rumunjskoj. A u Rumunjskoj je nedostajalo svega. Nešto trivijalno, recimo mogućnost gledanja svjetskog nogometnog prvenstva na jugoslavenskoj televiziji (u Rumunjskoj se nije prenosilo), postalo bi radošću koja se osjećala kao privilegija: biti blizu tog svijeta.
Već sam to negdje rekao: Jugoslavija je za nas bila Zapad kojem smo imali pristup. MoždaZapad „iz druge ruke“, ali ipak Zapad. Izvor informacija, robe, čak i ideja subverzivnih za naš komunistički režim: gle, i Jugoslavija je komunistička, zašto onda imaju Coca-Colu? Zašto mogu putovati na Zapad? Zašto mogu raditi u inozemstvu? Zašto njihovi seljaci posjeduju zemlju, zašto im je država nije oduzela? To što je revolucija 1989. godine izbila u Temišvaru djelomično je posljedica utjecaja liberalnije Jugoslavije u našoj blizini.
Ali u pravu si: istina je da moji romani (barem romani) govore o odrastanju, o gubitku nevinog pogleda na svijet, o kvarenju i izdaji – uključujući i izdaju onoga što si bio ili o čemu si sanjao. Samo što je sve oblikovano po uzoru na specifičan povijesni svijet i stvarnost, kao kod svakog pisca. Sve je poput tekućine koja teče i poprima oblik posude u kojoj se nalazi, kako nalažu zakoni fizike – likovi, njihovi životi, činjenice odvijaju se u tom povijesnom okviru koji ih oblikuje. I moraš priznati da su te godine revolucije i rata, koliko god to cinično zvučalo, jako dobar materijal za fikciju. Nisu to uobičajeni događaji i svi imaju šire, univerzalno značenje.
U prvom broju našeg časopisa objavili smo ulomak iz tvojeg romana Disco Titanic iz 2016., u prijevodu Ivane Olujić. Disco Titanic nam je, dakle, bio među prvim asocijacijama kad smo razmišljali o kulturnim vezama Hrvatske i Rumunjske. To je u suprotnosti s činjenicom da roman još nije objavljen u Hrvatskoj. Prije godinu dana u izdanju Partizanske knjige iz Kikinde pojavio se srpski prijevod romana Ljubinke Perinac Stankov – prijevod koji sam imao prilike prolistati i učinio mi se jako dobrim. Bi li želio da Disco Titanic bude potpuno dostupan čitateljima u zemlji u kojoj se zapravo nalazi bivša diskoteka „Titanic“? Što bi hrvatska javnost mogla, da tako kažem, novoga naučiti iz ove knjige?
Ne bih mogao reći da tu postoji nešto jasno, nauk, konkretna poruka. Očito bih volio da Disco Titanic dođe do čitatelja u Hrvatskoj, tim više što se polovica (više od polovice) romana odvija u Splitu – jugoslavenskom Splitu iz 1989. i hrvatskom Splitu iz 2010. Možda bi nekome iz Hrvatske „tuđinski“ pogled na svijet u kojem živi ipak bio zanimljiv. Pogotovo zato što je to perspektiva jednog stranca koji ustvari i nije stranac, on je izvana, ali je blizak i zainteresiran za svoj svijet. To je perspektiva nekoga tko se vezao za taj svijet, kao da mu je poznat, a istovremeno i stran. Kao pisac nastojim lucidno prikazivati bivšu Jugoslaviju, Hrvatsku, Srbiju s njihovim burnim povijestima; s druge strane, kao pogranični Banaćanin, osjećam se emotivno upleten u nju. Ovu osjetljivu temu, koja uključuje i raspad Jugoslavije, rat, strahote rata, nisam koristio kao egzotičnu temu koja bi privukla čitalačku publiku. Pisao sam o tome jer me se dojmilo, obilježilo me. I nadam se da sam prenio dio te emocije.
Shvaćam da je sama tema osjetljiva upravo za čitatelje s prostora bivše Jugoslavije, ali to i jest svrha književnosti: pokrenuti osjetljive teme. Jer mimo teorije, propagande i retorike, važni su ljudi sa svojim sudbinama i onim što im povijest čini. Ljudi i njihova okrutnost i milosrđe, njihove dobre ili loše odluke, ljudi koje povijest gazi i oni umiru ili tužno i zbunjeno preživljavaju. Iz moje perspektive knjiga je i svjedočanstvo poveznice s bivšom Jugoslavijom i tim prostorom kako on danas izgleda. Ako sam ponekad bio kritičan ili oštar, učinio sam to zato što mi je stalo. O stvarima koje te ostavljaju ravnodušnim niti se ne trudiš pisati.
Je li bilo reakcija – bilo pozitivnih, bilo negativnih – na način na koji roman prikazuje povijesne činjenice vezane uz drugu polovicu 20. stoljeća u Jugoslaviji, a posebno uz ratove devedesetih godina u zemljama bivše Jugoslavije?
Reakcije na samu knjigu su, mislim, gotovo sve pozitivne. Možda zato što su dosad roman komentirali kritičari i čitatelji iz Rumunjske… iako je bilo i čitatelja iz Mađarske, Njemačke, Srbije, koji su bili impresionirani (rekao bih) romanom. Zato mislim da je najvažnija bila ljudska dimenzija, karakter i sudbina likova, ljudi koji čine priču/priče u knjizi. Činjenica da je roman imao velik odjek i da se svidio čitateljima u Bukureštu (gdje se nalazi oko polovica rumunjske čitalačke publike) nešto znači jer u Bukureštu nije bilo emotivne vezanosti za svijet bivše Jugoslavije kao u Banatu.
Obradovalo me je što je roman pročitan onako kako sam i htio: kao priča o sudbinama nekih ljudi, adolescenata koji sazrijevaju u teškim vremenima, od 1989. do 2010., i u Rumunjskoj i u Hrvatskoj. Zanimalo bi me kako bi ga ocijenio neki Hrvat ili Srbin koji je proživio sva ta previranja od 1990. do 1993. i koji je mnogo jače emocionalno upleten u sve to. Mislim da ne bi mogao biti tako distanciran kao komentator iz Bukurešta 2020. godine.
U recenziji romana iz studenoga 2016. Mihaela Ursa primjećuje da je glavna tema „hrvatskog“ dijela romana „teška jer se u svakom trenutku može prometnuti u tezu“, ali i da je „autor pomiče na individualnu razinu, daje joj tvarnost, krv i meso“. Jesi li možda, radeći na Disco Titanicu, pomislio da bi ti bilo lakše da si odabrao manje kompliciranu i mučnu temu?
Ne, ne. Nisam želio laku temu, želio sam temu koja će uznemiriti čitatelja i natjerati ga na razmišljanje. Jer ekstremni događaji, kritični trenuci u povijesti razjašnjavaju nam što smo. Tada na vidjelo izlaze naše kvalitete, mane, snaga i slabost. To je poput kakve kemijske supstance koja esencije čini vidljivima. A nisam ni htio da mi bude lako. Imao sam tu veliku temu na umu, odcjepljenje, odvajanje teritorija s naglaskom na sudbinu i reakcije ljudi koji tamo žive. A paralelno sam razvijao maglovitu priču o osamostaljenju Banata, što je pomalo šašava strana knjige (ili je tako ja predstavljam), i drugu priču, onu tragičnu, vezanu uz ratove nakon raspada Jugoslavije.
Tu je i jedan povijesni prostor koji sam morao iskoristiti: kraj osamdesetih godina. Mislim da su godine 1990. – 1995. bile zapravo produžetak osamdesetih, nekakav njihov završetak. Kod nas, u Rumunjskoj, propao je komunizam, preko granice je propala Jugoslavija (a propao je i njezin komunizam) i svi ti teritoriji, nove zemlje, obnovljene zemlje nekako su morale krenuti ispočetka. Teška vremena, takva su bila, teška vremena za normalne ljude, divna za ratne ili revolucijske profitere, a vrlo dobra kao izvor inspiracije za pisce proze.
Griješim li ako kažem da je esej „Bila jednom jedna zemlja“ (A fost odată o țară), koji je dio tvoje knjige Românii e deștepți: Clișee minoritice, svojevrstan „nacrt“ za Disco Titanic?
Ne, nisi u krivu i drago mi je što si primijetio poveznicu i spomenuo je. O tome sam razmišljao i ja nakon što sam napisao Disco Titanic. Sjetio sam se tog eseja (napisanog prije petnaestak godina) i rekao sam sebi: „Eto! Ta ista stara opsesija!“ I sad sam se sjetio da imam još jednu kratku priču, objavljenu u knjizi Numele mierlei, koja je napisana 2006. – 2007. Zove se O boală a locului i uključuje i priču iz bivše Jugoslavije, samo što je smještena u Ameriku.
Zato sam i dospio do romana: osjećao sam da u eseju nisam rekao sve što sam htio reći i trebalo mi je još 400 stranica da raščistim stvari. Istina je da sam 2011., kad sam počeo razmišljati o Disco Titanicu i ocrtavati njegovu temu, bio stariji (ili zreliji, kako hoćeš) i to se osjeća: već sam vidio stvari na širi, sveobuhvatniji način. I kompliciraniji, naravno. Međutim, osnovna bit, ideja i emocije, mislim, sve su tamo, u eseju iz 2002. ili 2003., baš kao što i kažeš.
U istom si tekstu izjavio da ti nacionalnost nije jako važna, a još manje rumunjsko državljanstvo. To je nešto što mogu vrlo dobro razumjeti kao netko tko se prvenstveno bavi kulturnom produkcijom i posredovanjem. Je li se tvoj stav promijenio otkako je izašla dotična knjiga?
Znaš, volio bih živjeti u svijetu u kojem nacionalnost i državljanstvo nisu toliko važni. Ne bi trebalo biti važnije od, primjerice, kućne adrese. Volio bih svijet kakav, iz ove perspektive, pokušava stvoriti Europska unija, gdje se svi u Uniji, bez obzira jesu li Rumunji, Nijemci, Hrvati ili Česi, tretiraju jednako i jedni druge također tretiraju jednako. Svjestan sam da je to naivan ideal, ali taj mi je ideal draži od izolacionističkog ideala u kojem prevladava politika isticanja posebnosti, razlika među nama. Tražim sličnosti i želim vidjeti što nas povezuje, a ne što nas razdvaja. Možda se zato dobro osjećam kada dođem na prostor bivše Jugoslavije, bilo da je riječ o Srbiji ili Hrvatskoj, kao i kada stignem u Bugarsku, Mađarsku ili Slovačku: prepoznajem svijet koji mi je poznat, sa sličnim gradovima, sa selima poput naših, s ljudima poput ljudi koje poznajem (zvuči glupo, ali tako je). Osjećam se kao kod kuće. U Srbiji ili Hrvatskoj možda malo više, jer mogu reći četiri-pet rečenica na domaćem jeziku (srpskom, hrvatskom, srpsko-hrvatskom?) i ljudi se otvore, nasmiješe – to je jedan oblik bliskosti i međusobnog priznanja: „Odakle si? Temišvar? A, da, znam Temišvar!“. Naš zajednički svijet. Granice prihvaćam kao znakove, kao orijentire i ne volim granice kao zidove.
Još jedan tvoj sjajan roman je Noapte bună, copii! iz 2010. Tu se Jugoslavija pojavljuje i kao svojevrsna vrata prema Zapadu (prema „pravom“ Zapadu – SAD-u): nešto blisko, ali i žuđeno. Kako komentirate tu želju da budeš negdje drugdje, da uđeš u druge uloge? Koliko je važna za tvoj život i stvaranje?
Pa, kao pisac morate ući u kožu drugih likova, promijeniti lica, biti promjenjiv. Ali u svakom od njih ima nešto od autora. Znate, ona često citirana Flaubertova izjava, „Madame Bovary, cʼest moi“ sto posto je istinita. U svakom je liku iz Noapte bună, copii! komadić mene. Opsjednutost Zapadom, do kojeg se moglo doći samo uz velik rizik, čak i uz rizik smrti, jedna je od moje generacije i jedna je od tema romana. Ali ona je samo jedna. Ima i drugih. Najvažnija je tema sazrijevanja kao razočaranja: kako odrastaš, odričeš se nečega svoga. Snovi iz djetinjstva više se ne ostvaruju, ili ako se ostvaruju, ne ostvaruju se onako kako si želio. Zapravo, svi likovi u romanu ostvaruju svoje snove iz djetinjstva, samo u iskvarenom, tužnom ili tragičnom obliku. Kao što smo imali idealiziranu sliku Jugoslavije, imali smo i mitiziranu, uljepšanu sliku Zapada. Kroz svoje sam likove nastojao u svakoj knjizi prikazati nekoliko aspekata, nekoliko perspektiva na opće ljudske ideje i opsesije. Zato su mi kod pisanja potrebni različiti likovi i različite perspektive: svi oni oslikavaju nešto moje, neke moje misli, snove i meditacije. Ali to vrijedi za svakog čovjeka, ne samo za pisce. Svi smo mi više od jednog pojedinca, mi jesmo na bezbroj načina, mi smo deseci i stotine ljudi u svakom trenutku.
Spomenuo sam Sjedinjene Države. O vremenu provedenom u toj zemlji pisao si u zbirci eseja i ispovijesti Adio, adio, patria mea, cu î din i, cu â din a. Ali kako to da si se ipak vratio kući? Bio si tamo, čini se, kada su se zbili događaji 11. rujna 2001., a koji su duboko utjecali na dinamiku današnjeg svijeta. Kako si ih doživio tamo, bliže njihovu seizmičkom žarištu?
Da, bio sam u Sjedinjenim Državama godinu dana, zajedno s Alinom, svojom suprugom. Vizu smo dobili na lutriji, tu famoznu zelenu kartu, ali nismo htjeli ostati ondje. Nije nam se svidjelo, ali teško je objasniti zašto. Sjedinjene Države dobro su mjesto, gostoljubivo za strance, mjesto gdje ste kao doseljenik prihvaćeni lakše nego bilo gdje drugdje na svijetu: „O, ti si doseljenik? I moj otac/djed/pradjed je bio dosljenik. Odakle dolaziš?“. A ipak nismo mogli ostati. Osjećali smo se kao da smo se otrgli od nečega. Da smo se otrgli od našeg gorkog siromaštva na Balkanu, koje nam je nedostajalo. Sjećam se da smo na računalu slušali Bajagu i Prljavo kazalište i Magazin i Bijelo dugme i nedostajala nam je Rumunjska, Banat. Vidiš koliko su zakučaste ljudske misli i emocije!
Što se tiče terorističkog napada 11. rujna, doista sam ga intenzivno doživio, s jezom i strahom. U toj sam knjizi opširno opisao nekoliko sati, a onda i nekoliko dana nakon urušenja Blizanaca. Boravili smo na suprotnoj obali, u području Seattlea, ali ljudi su očito bili zabrinuti. Činilo mi se zanimljivim što to ipak nije narušilo ritam života: ljudi su išli na posao, razgovarali – naravno – o napadu, pitali se što da rade, ali najvažnije je bilo raditi svoj posao, ići dalje. Tada i tamo vidio sam ravnotežu društva i patriotizam kakve sam više rijetko susreo. Ne znam jesu li stvari iste i danas. Imam osjećaj da nisu, ali vrlo je moguće da griješim.
Godine 2008. uredio si, zajedno s Danom Lunguom, zanimljiv zbornik pod naslovom Tovarășe de drum: Experiența feminină în comunism, u kojem ste prikupili reprezentativan broj književnih tekstova rumunjskih autorica o toj osjetljivoj temi – jednoj od, rekao bih, glavnih tema suvremene rumunjske književnosti. Je li taj svezak bio neka vrsta feminističke premijere u Rumunjskoj, barem u nekom smislu, u vrijeme kada se pojavio?
Koliko se sjećam, kada smo razgovarali o ideji knjige, ni Dan ni ja nismo razmišljali o ideološkoj perspektivi. Ne znam ni odakle je došla ideja. Mislim da smo se, dok smo razgovarali o književnosti i povijesti, sjetili jednog našeg projekta iz Kluba 8[1], Cartea roz a comunismului. Tako sam došao na ideju za podnaslov knjige, a to je žensko iskustvo u komunizmu. Shvatili smo da su, osim široko rasprostranjene ideje o rodnoj ravnopravnosti, žene u komunističkom razdoblju živjele mnogo teže od muškaraca, da su više patile. Rumunjska je bila kombinacija tradicionalnog društva i nasilno nametnutog komunističkog modela društva, pa je žena morala biti majka, supruga, i domaćica, u balkanskom ruralnom stilu, ali i radnica/zaposlenica i politički aktivna, prema komunističkom učenju.
Općenito, sve nedostatke tog doba jače su osjetile žene, te „drugarice na putovanju [do komunizma, nap. prev.]“. Taman sam bio pročitao tekst Slavenke Drakulić, dio iz knjige Kako smo preživjeli naslovljen Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali, koja se bavi upravo tim problemom – i shvatio sam da je situacija u Rumunjskoj bila mnogo teža nego u bivšoj Jugoslaviji. Odatle smo počeli. I mislili smo predložiti nekima od naših spisateljica raznih dobi da pišu o toj temi. Tako smo njihovim svjedočanstvima obuhvatili cijelo razdoblje komunizma, od pedesetih i šezdesetih prošlog stoljeća do 1989.
Mislim da je za uspjeh knjige bilo presudno i to što su autori imali spisateljsko iskustvo, a njihova svjedočanstva vrlo dobro sažimaju jedno tmurno razdoblje. Osim toga, ti tekstovi dobro označavaju rodne razlike jer je komunističko društvo zapravo podvrgavalo žene ponižavajućem stupnju potlačenosti, većem nego što je to bilo u slučaju muškaraca. Drago mi je što smo uspjeli ostvariti i izdati knjigu. To mi je jedna od najdražih knjiga, premda uopće nisam njezin autor – iako su Danovo i moje ime na naslovnici.
Tvoj prijevod Hemingwayeve pripovijetke Starac i more, objavljen 2014., nagrađen je. Zašto si odlučio prevesti taj klasik američke književnosti, koji je (barem u Hrvatskoj) dio obvezne lektire u gimnazijama? Imaš li trenutno druge projekte književnog prevođenja?
Za mene su prijevodi sporedna aktivnost uz pisanje. Priznajem, počeo sam prevoditi za novac. S vremenom je to postala i strast. Nije užitak, ali – napominjem to usput – ni pisanje nije zabava i užitak, to je muka i nemir i nespokoj i uzrujanost. Pisac koji na nečemu radi nestrpljiva je, nervozna i mrzovoljna osoba, pogotovo kad ne dobije ono što želi, a to je gotovo uvijek.
Da se vratim na prijevode, s nakladom Polirom surađujem dvadesetak godina. Ne odlučujem ja što ću prevesti. Obično prevodim ono što mi se predloži ili biram između knjiga koje mi predlože. Starac i more bio je izazov, kao i Hemingwayev prvi uspješan roman, Fiesta. Kada čitate na engleskom, čini se da je to jednostavno pismo, ali tek prevodeći shvatite koliko je teško preoblikovati te tečne rečenice na rumunjski tako da zvuče isto, da budu jednako tečne. Mislim da mi je jedino s prevođenjem Philipa Rotha bilo tako teško, iako na drugi način. Sada prevodim nešto lakše: treću knjigu memoara Davida Lodgea, također za Polirom. Nadam se da ću ih završiti početkom 2023.
Ali gle, sad sam saznao nešto zanimljivo: da je Starac i more obavezna lektira u gimnazijama u Hrvatskoj. Ne znam postoji li tako nešto u rumunjskim školama, naime obavezna lektira iz svjetske književnosti. Možda u jezičnim gimnazijama. Sad me to zanima, raspitat ću se.
Prijevod: Mihaela Štriga Zidarić
[1] Club 8, književni klub ili kružok koji su 1996. u Iașiu osnovali neki tamošnji autori, a u njegovu su radu sudjelovali primjerice još i Emil Brumaru, Mariana Codruț i Lucian Dan Teodorovici.
